Milan Šepec

(Zagreb, 4. studenoga 1891. – 7. veljače 1989.)

• Iako je u Leksikonu riječ o opernim pjevačima, vrhunski operetni pjevači Milan Šepec i Vera Misita nastupali su i u operi, pa su i ovdje našli svoje mjesto. Rođen u Zagrebu 4. studenoga 1891., Milan Šepec počeo je 1910. stjecati glazbenu naobrazbu na školi HGZ-a, nastavio u Beču kod Ranieri-Horbowskog, debitirao 1916. u Varaždinu kao Alfred u opereti Umjetnička krv (Künstlerblut) austrijskog skladatelja Edmunda Eyslera (1874-1949) i ondje odmah angažiran. U školskoj godini 1919./1920. kao izvanredni student na Konzervatoriju HGZ-a učio je solo pjevanje kod Josipa Rijavca. U Zagrebu je prvi put nastupio 4. svibnja 1919. kao Boleslav u opereti Oskara Nedbala Poljačka krv, zatim kao Taddeo u Pagliaccima i u rujnu kao angažirani član Opere uvrstio je u repertoar dvije među svojim najpoznatijim ulogama: opernu – Šujskoga u Borisu Godunovu i operetnu – Eisensteina u Šišmišu.
  
  Opereta je bila glavno područje njegovog djelovanja, u njoj je pjevao glavne tenorske uloge, koje imaju gotovo operne zahtjeve, i o njegovim se ostvarenjima u tom fahu dugo pričalo u Zagrebu, dugo nakon što se povukao sa scene. Valja spomenuti da je 24. travnja 1925. pjevao naslovnu ulogu na prvoj izvedbi u Zagrebu u kazalištu u Tuškancu prvog glazbeno-scenskog djela, operete Pierrot Ilo Ive Tijardovića, praizvedene 1922. u Splitu, i Obzor je 25. travnja pisao da „od pjevača valja u prvom redu istaknuti interprete glavnih uloga Šepeca i Irmu Polak, koji su pjevački i glumački dali izradjene kreacije“. Na zagrebačkoj premijeri Male Floramye 1929. pjevao je Mirka, a na prvoj zagrebačkoj izvedbi Splitskog akvarela 1930. Tončija. Edwin u Kneginji čardaša, Tassilo u Grofici Marici, Princ Radjani u Bajaderi, Caramello u opereti Jedna noć u Veneciji samo su neke od njegovih poznatijih operetnih uloga. Kad je za proslavu 25. godišnjice djelovanja nastupio u Veseloj udovici na gostovanju Vere Misite, Hrvatski narod 4. lipnja 1941. pisao je da je „pokazao mladost, pokretnost i svježinu ne samo u igri nego i u glasu“.
  
  Muzikalan i pouzdan, ugodna svježa glasa s naglašenim smislom za karakterizaciju lika, Milan Šepec dokazao se i u operi kao tumač uloga manjih vokalnih zahtjeva, ali vrlo zanimjivih. Već je u prosincu 1919. pjevao Viteka u Daliboru. Nastavio je nizati uloge u operi i opereti, između ostalih Juranića u Nikoli Šubiću Zrinskom, još jednu svoju poznatu ulogu – Vašeka u Prodanoj nevjesti, Monostatosa u Čarobnoj fruli, Glasnika u Aidi, Lješija na prvoj hrvatskoj izvedbi Snjeguročke Rimski-Korsakova. U siječnju 1922. pjevao je Cassija u nanovo uvježbanom Otellu i, prema Obzoru 11. siječnja, „svladao je i pjevački i glumački lijepo svoju ulogu“. U ožujku je bio Pedrillo na prvoj hrvatskoj izvedbi Mozartove Otmice iz saraja i, prema Jutarnjem listu 4. ožujka 1922., „glumio je dobro, ali je u serenadi skupio premalo smionosti“. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Kneza Igora, također 1922., on i Tošo Lesić bili su sjajan par Eroške i Skule. „Groteskno je otpjevao i odglumio partiju Bazilija“ u Figarovu piru (Novosti, 2. listopada 1930.). Njegov Triquet i u svim kasnijim izvedbama Evgenija Onjegina bio je „pjevački i glumački vrijedan prilog uspjehu predstave“, kako je pisala Večer 18. rujna 1939. godine.
  
  Šujski u Borisu Godunovu i Vašek u Prodanoj nevjesti bile su njegove krunske uloge tijekom duge operne karijere. U nanovo insceniranom Borisu Godunovu, kako su pisale Novosti 14. siječnja 1934., „Posebno treba da se istakne kreacija g. Milana Šepca koji je u ulozi kneza Šujskog iznio na scenu neobično vjerodostojan i psihološki interesantan lik.“ U travnju 1935. došao je do Wagnera – na prvoj hrvatskoj izvedbi Rajnina zlata, prema Novostima 14. travnja, „kao Mime dokazao je i opet svoju svestranu uporabivost, te je liku ovog jadnika, muzički besprikorno izradjenom, podao i neku naročitu samilosnu notu“. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Janáčekove Katje Kabanove u ožujku 1936. bio je Vanja Kudrijaš, a na prvoj izvedbi u Hrvatskoj Šostakovičeve Katarine Izmajlove, kako pišu Novosti 18. lipnja 1937., „oštro i inteligentno bio je karakteriziran lik 'odrpanca' po g. Šepecu“. Na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Život na Mjesecu Josepa Haydna tumačio je Cecca Buonafedea i, prema Jutarnjem listu 27. veljače 1939., „uspješno je kreirao tip prevejanog sluge iz commedie dell’ arte, koji svojom domišljatošću i vragolijama pomaže gospodaru u nezgodnim situacijama.”
  
  Milan Šepec odigrao je i dosta uloga na praizvedbama opera hrvatskih autora. Na praizvedbi Dubrovačkog diptihona Antuna Dobronića 24. ožujka 1925. u prvom dijelu Nokturno, prema Obzoru br. 84., „I manje uloge, sestre Ore i Pavle, te gospari Luco i Sabo bile su kod g. Sestrić i Radoboj, te kod gg. Lesića i Šepca u najboljim rukama.“ Na praizvedbi opere Citara i bubanj Božidara Širole 22. studenoga 1930. tumačio je Martina. Na praizvedbi Širolina Grabancijaša 3. listopada 1936. u povodu 25. godišnjice djelovanja autora, prema Luji Šafraneku-Kaviću u Jutarnjem listu 6. listopada, „naš mnogostrani tenor-buffo g. Milan Šepec pokretno i dosjetljivo, s ukusom u granicama, muzikalno, jasno u predavanju starinske kajkavštine tumačio je naslovnu ulogu grabancijaša Matijaša.“ Dana 15. veljače 1940. proslavio je 25. godišnjicu umjetničkog rada kao Dorošinski u Orlovu, a dva dana kasnije na praizvedbi Amfitriona Borisa Papandopula 17. veljače 1940., kako piše Jutarnji list 24. veljače, „Pravi par Amfitrion – Sosias (Mirković i Šepec) finom je komikom prikazao zaprepašćenje nad nevjerom svojih žena.“ Na praizvedbi Pometa Ive Lhotke Kalinskog 31. listopada 1944., prema Ivanu Brkanoviću u Hrvatskom naodu 3. studenoga, „karikirao je vrlo duhovito glasovno kao i mimički Uga Tedeška, stranog plemića koji obljeće Lauru“.
  
  Poslije rata Milan Šepec nastavio je nastupati u svojim poznatim ulogama, pa tako i u Soročinskom sajmu. U Vjesniku 6. listopada 1946. čitamo da je „buru smijeha i priznanja izazvao Milan Šepec koji je pjevao Afanasija Ivanovića, popića. To je svakako kreacija od izvanredne umjetničke vrijednosti. […] Svakako Šepec je i ovom ulogom potvrdio da je rutiniran umjetnik.“ U obnovljenim je Hoffmannovim pričama, kako piše Vjesnik 16. studenoga 1947., „kao fizičar Spalanzani pokazao, da umjetnik njegovih kvaliteta može posvetiti i malim ulogama mnogo pažnje i dati ih solidno spremljene“. Dana 6. studenoga 1954. proslavio je 40. godišnjicu umjetničkog rada kao Eisenstein u Šišmišu i nakon ostvarenih više od osamdeset operetnih i opernih uloga otišao u mirovinu. Umro je u Zagrebu u dubokoj starosti 7. veljače 1989. godine. Nastupao je i na filmu, a njegov glas sačuvan je na izdanjima tvrtke Edison Bell – Croatia.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri