Tino Pattiera
(Cavtat, 27. lipnja 1890. – 24. travnja 1966.)
-
Tino Pattiera bio je između dva svjetska rata jedna od najvećih europskih pjevačkih zvijezda. O njemu je poznati njemački glazbeni pisac Ernst Krause u članku Schöne Stimmen von damals (Lijepi glasovi od nekada) u studenome 1978. u časopisu Opernwelt pisao: „Tome mladom, vatrenom, smionom tamnokosom Dalmatincu tako je uspjelo osvojiti Dresden dvadesetih godina kako je to jedino uspjelo Alfredu Piccaveru u Beču u njegovo sjajno vrijeme.“ Britansko-američki tenor Alfred Piccaver (1884-1958) bio je apsolutni miljenik bečke publike.
Martino Tino Pattiera rodio se u Cavtatu 27. lipnja 1890. kao najstariji sin Marka i Lucije rođene Brangjolica. Otac je bio trgovac žitom, imao je pekarnicu i namijenio je sinu solidnu građansku naobrazbu. Nakon završene gimnazije u Dubrovniku poslao ga je na studij medicine u Prag ali Tino je pao na prvom ispitu iz anatomije. Bio je zaokupljen glazbom i pjevao na studentskim okupljalištima. U Pragu ga je čuo prvi bariton u Národnom divadlu i nagovorio ga da ode na audiciju u zagrebačku Operu. Audicija je uspjela i pribavila mu je novčanu potporu za učenje pjevanja kod prvog baritona Opere Marka Vuškovića. Jednom ga je prigodom čuo Srđan Tucić (1873-1940), tada intendant kazališta u Osijeku, i pozvao ga da tamo pjeva u opereti. I tako je Pattiera debitirao kao bariton u opereti Maskota francuskoga skladatelja Edmonda Audrana (1840-1901). U Zagrebu je Pattiera pjevao po društvima, i kad je nakon neprospavane noći na pokusu loše otpjevao ariju o cvijetu iz Carmen, „zbog nemarnog polaska škole pjevanja i neozbiljnog shvaćanja svoje služnosti“ intendant Vladimir Tresčec-Branjski zaprijetio mu je uskraćivanjem stipendije. Bilo je to u veljači 1911. godine.
Opisujući prvi susret s Tinom Pattierom Marko Vušković je u autobiografiji Moj životni put zapisao: „Jednog jutra dok sam pred kazalištem čekao da počne proba, pristupi mi na tipično dalmatinski način, jedan lijepi i simpatični mladić, s kačketom na glavi, s nagore zavrnutim okovratnikom, s rukama u džepu i s riječima: „Šjor Marko, ja sam Tino Pattiera, pjevam u Osijeku male partije kao bariton; želio bih da vam zapivam, da me čujete jer bih želio da učim pjevanje.“ Odgovorih mu da ću ga rado čuti, pa neka sutra ujutro dođe u moj stan. Došao je. Čim je počeo pjevati, uvjerio sam se, da se u njegovom grlu krije fenomenalan, neobično opsežan baritonalno obojen tenor nadasve ugodnog toplog zvuka. One iste odlike koje je Caruso imao u svom glasu. I nisam se prevario. Radili smo godinu i po, premalo da bi se dotjerao jedan savršen belcanto.“
Pattiera je zatim otišao u Beč i upisao se u školskoj godini 1911./1912. na Visoku školu za glazbenu umjetnost. Dvije godine studirao je klavir, zborsko pjevanje, vokalnu izvedbu, talijanski jezik i mačevanje. Pjevačko umijeće brusio je privatno kod viteza von Horboucky-Ranierija koji je došao s Konzervatorija u Milanu. Našao je bogatu pokroviteljicu, stariju groficu Schaffgotsch, pripadnicu poznatog šleskog plemstva, koja mu je u čvrstoj vjeri da će iz njega postati dobar pjevač, plaćala sate pjevanja i skrbila da se usavrši u njemačkom. Vušković dalje piše:„Kad sam doznao da grof Seebach, intendant dvorskog kazališta u Dresdenu traži mlade talente, skrenuo sam mu pažnju na Pattieru. Pattiera je odmah došao. Njegova je audicija bila velika senzacija za sva kazališta, i za sve impresarije i agente u Njemačkoj. Njemačke su novine donijele njegovu sliku i o njemu pisale pod naslovom 'Otkriven novi Caruso, Hrvat, Tino Pattiera'.“ Glavni muzički ravnatelj (Generalmusikdirektor – GMD), slavni austrijski dirigent Ernst von Schuch (1846-1914) odmah ga je angažirao na sedam godina.
Angažman je trebao početi ujesen 1914., ali buknuo je rat, i Pattiera je kao vojni obveznik unovačen u austrijsku vojsku. No saski kralj Friedrich August III. u ime Opere u Dresdenu uspio mu je ishoditi otpust iz vojske i tako se Pattiera 10. veljače 1916. dresdenskoj publici predstavio kao Manrico u Trubaduru (a ne kako se negdje pogrešno može naći kao Čuvar vatre u Čarobnoj fruli). Azucenu je pjevala hrvatska mezzosopranistica Anka Horvat, a dirigirao je kapelnik, njemački dirigent i skladatelj Kurt Striegler (1886-1958). Striegler je naslijedio Schucha koji je u međuvremenu umro.
Clemens Höslinger je u popratnoj knjižici Pattierovog CD-a napisao: „Pattierin ulazak u njemački glazbeni život bio je ravan elementarnoj pojavi. Žarki, muški zvuk njegova glasa djelovao je kao utjelovljenje tenora. Pattierino dresdensko djelovanje za nas je već dio kulturne povijesti. Uzorna kultura ansambla te operne kuće, visok umjetnički standard, njemačka Verdijeva renesansa koja je otuda krenula – sve je to najdublje povezano s Pattierinim imenom.“
Kad je poslije dva mjeseca Pattiera gostovao u Magdeburgu, novine Magdeburger Generalzeitung pisale su u travnju 1916.: „Jučerašnja izvedba 'Trubadura' koja je scenski i glazbeno dokazala kako je ova stara Verdijeva opera dobro prostudirana i kako je dobro ansambl ušao u njezin duh, osobitu je fascinantnost dobila gostovanjem jednoga Dalmatinca, dresdenskog tenora Tina Pattiere, koji je pjevao Manrica. Ležeran, vitak, izgleda poput svojih talijanskih kolega, mladenačke bezazlenosti, još nezaražen scenskom uznositošću i zasad bez njima svojstvenih loših navika i stoga životniji i uvjerljiviji na pozornici stajao je pred nama u Manricovoj odjeći. Kakvi su njegov lik, držanje i gluma, takav je i njegov glas. Svjež poput cvijeta, izvrsnog timbra, on odzvanja dajući osjećaj neiscrpne moći! Taj se blistavi tenorski sjaj pokazuje u svakoj noti. On zvoni poput nečeg plemenitog i čistog iz te nepotrošene moći i u stretti je isti kao i u prvim prizorima. Glas koji lako nalazi put do srca. Naravno, ovaj pjevač voli produljene note, u kojima se on gotovo udobno opusti. Pa zašto ne, zašto da se njegovo svjetlo skriva? Ne pada mana s neba svaki dan. Ako neki profesor pjevanja ovom glasu dade završni sjaj, ovaj bi Tino Pattiera mogao biti opasan takmac gospodinu Carusu.“
Druga uloga Tina Pattiere u Dresdenu bio je Radames u Aidi, treća Don José u Carmen, jedna od njegovih najboljih uloga u kojoj je do potpunog izražaja dolazio njegov dramatski temperament, ona iskonska snaga i proživljenost kojima je toliko oduševljavao publiku. Tino Pattiera u Dresdenu je bio idol. Elementarna privlačnost njegova mediteranskoga glasa i pojave bila je toliko neodoljiva da je uskoro postao ljubimcem publike koja ga je obožavala, pogotovo njezin ženski dio. Jednostavno je bio utjelovljenje tenora, punokrvni scenski umjetnik, uvjerljiv tumač likova mladih zaljubljenih opernih junaka. Obožavala ga je i kraljevska obitelj. Prije nego što se 1918. raspala Kraljevina Saska, kralj ga je imenovao komornim pjevačem. Teške ratne godine, bijeda i njemački poraz nisu umanjile njegovu popularnost. Dapače, kad je on pjevao, Opera je bila puna. Svi su znali za njega.
U sezoni 1921./1922. Pattiera je krenuo u osvajanje Amerike. U Operi u Chicagu pjevao je Cavaradossija, Radamesa i Rodolfa i nastupio deset puta. U jednoj od brojnih kritika u Chicago Journal of Commerce moglo se pročitati: „Novi pjevač ima glas koji ga stavlja u prvi red lirskih tenora, ali čak da mu i glas nije to što jest on bi bio vrijedna akvizicija Opere jer se nitko od nas u kontemplaciji glazbene komponente ne zanese toliko da ne bi doživio uzbuđenje užitka kad se nađe pjevač ili pjevačica koji imaju fizički šarm što im omogućuje da ih vizualiziramo u herojevu liku.“ U Chicagu je Pattiera uspio, pobrao ovacije i zaradio mnogo novca. Ali novac mu nikad nije bio odlučujući čimbenik. Nije mu se svidjelo američko okružje niti je želio prihvatiti američke profesionalne standarde. U Dresdenu ga je čekala grofica Hedwig Schaffgotsch (1891-1943), nećakinja njegove bečke dobrotvorke. S njom se 1919. vjenčao i započeo zajednički život u jednom od najljepših njemačkih dvoraca Eckbergu na padinama uz Labu. Vratio se u grad u kojemu će pjevati punih dvadeset i pet godina. Znao je uživati u životu i oko sebe je stvorio aureolu prave zvijezde. Od grofice se rastao 1927. godine, a dvije godine poslije vjenčao se s glumicom Erikom von Thellmann (1902-1988), koja je kao kći austrijskog časnika velik dio djetinjstva provela u Dubrovniku. No taj je brak kratko trajao.
Nakon razvoda Pattiera se preselio u otmjeni dresdenski hotel Weber u kojem je nastavao nekoliko soba. Svakodnevno bi u foajeu primao poklonstva brojnih obožavateljica koje bi, nakon što su mjesecima unaprijed rezervirale stol, strpljivo čekale da siđe u predvorje. Igrao je tada pomodnu kartašku igru skat s Richardom Straussom, prijateljevao sa znamenitim slikarima, književnicima, ukratko sa svima od položaja i imena.
U Semperoperi (Saskoj državnoj operi) u Dresdenu Pattiera je nizao uspjeh za uspjehom. Postao je omiljeni pjevač budućega glasovitog dirigenta Fritza Buscha (1890-1951), koji je, istih godina kao i on, već stekao velik ugled. „Tome mladom božanstvu u liku i glasu“, kako Pattieru opisuje Krause, uskoro je počeo povjeravati teže uloge – Andréa Chéniera, Hermana u Pikovoj dami čak i Tannhäusera. Tannhäuser je svakako bio granična uloga u njegovu repertoaru, ostvarena Wagneru neprimjerenom a za Pattieru karakerističnom eksplozivnom deklamatorikom, ali je lako zamisliti kakav je Chénier bio.
Ernst Krause je u Opernweltu dalje pisao: „Posve je sigurno da Tino Pattiera nije bio piano pjevač nego je potpuno izgarao u svakoj ulozi. Golemom se energijom uspinjao u visinu koju bi tada potpuno razvio samo njemu svojstvenim tembrom. Pobjednički izraz Manrica, žar za pustolovinom Fra Diavola, o čemu svjedoči i film, dionizijski karakter Baka u Arijadni na Naxosu bili su njegovo pravo područje. Na nevjerojatan je način živio s ulogom. Ne smije se ni zanemariti erotski fluid toga pjevača. On je dio njegove prirode, njegova pjevačkog bića.“
Premda smo skloni Pattieru smatrati elementarnim interpretom herojskih likova, ne smijemo smetnuti s uma još jednu njegovu vrijednost. On je bio i profinjen pjevač iskonske muzikalnosti, finog fraziranja i urođenog osjećaja za specifičan stil. Jednoj predstavi Andréa Chéniera 1925. godine u Dresdenu bio je nazočan skladatelj. Novine Dresdener Nachrichten pisale su tom prigodom između ostalog: „Nakon predstave skladatelj je izjavio da se teško može sjetiti tako kapitalne izvedbe svoga djela. To je sigurno bilo više od nekoliko uobičajenih riječi pristojnosti. Izvedba je zaista bila savršeno dostiguće ansambla a istodobno istaknutih pojedinaca. Ljudi kažu da je Chénier stvoren da Pattieri pruži još jedan veliki fini izazov. I doista, on je svoga poetičnog heroja portretirao idealno vladajući stilom s otmjenim i toplim osjećajem i savršeno nijansiranim pjevanjem. Uz to je u Meti Seinemeyer pored sebe imao Madeleine čiji bi vjerni belkanto šarmirao i najrazmaženijeg Talijana, i ne računajući zanosnu ljupkost njezina izgleda i glume.“ Prerano umrla od leukemije na vrhuncu karijere, Meta Seinemeyer (1895-1929) bila je jedna od najvećih njemačkih pjevačica svoje generacije.
U opernu povijest Tino Pattiera ući će i kao pjevač na kojemu je Fritz Busch temeljio Verdijevu renesansu u Njemačkoj. Počela je 1926. operom Moć sudbine. Austrijsko-češki pisac i pjesnik Franz Werfel (1890-1945) za tu je prigodu preveo talijanski tekst i prilagodio djelo a Busch je njime ravnao. Pattiera je pjevao Don Alvara. Pjevao je i Don Carlosa i Otella. Ernst Krause u Opernweltu je pisao: „Činilo se da je provalio tenorski vulkan kada je Tino u svojim najboljim danima pod ravnanjem Fritza Buscha pjevao Otella. Bila je to pjevačka strastvenost posve elementarnog izraza koja je u svojemu ekspanzivnom fraziranju i preferiranju dramatskog crescenda nadilazila tradicionalni belkanto.“
Nastupom 28. travnja 1920. u Tosci uz jednu od najslavnijih pjevačkih umjetnica svih vremena, Čehinju Mariju Jeritzu (1887-1882), koji je označen kao senzacija, Pattiera je počeo gostovati u Bečkoj državnoj operi. Najavljivan kao zvijezda potpisao je ugovor za stalna gostovanja. Do 1926. u njoj je pjevao Manrica, Don Joséa, Riccarda, Canija u Pagliaccima, Alfreda u Traviati, Rodolfa u operi La Bohème, Otella, Turiddua u Cavalleriji rusticani, Andréa Chéniera i, naravno, Fra Diavola, a za tu su prigodu bile posebne cijene ulaznica. Od 1924. do 1929. Pattiera je bio istodobno angažiran u Dresdenu i u Berlinu. Često je svojim brzim automobilom jurio noću iz jednoga grada u drugi. Bio je zdrav i pjevanje ga je veselilo. Gostovao je i u drugim njemačkim gradovima te velikim europskim kazalištima kao što je praški Národni divadlo.
Tino Pattiera pjevao je 26 uloga i sve su bile glavne, od Vojvode od Mantove do Tannhäusera, od Fausta, i Lenskog u Evgeniju Onjeginu do Hermana u Pikovoj dami, od Massenetovog i Puccinijevog Des Grieuxa do Don Carlosa, od Lohengrina do Otella. Pjevao je i u opereti Đak prosjak Carla Millöckera i sudjelovao u dvama zvučnim filmovima, 1931. u već spomenutom Fra Diavolu u njemačkoj i francuskoj verziji (verzije su imale različitu glumačku postavu, a samo je Pattiera bio u objema) u režiji talijanskog glumca i redatelja Marija Bonnarda (1889-1965) za Itala film (osnovan 1907) i 1934. u njemačko-mađarskoj koprodukciji Noć u Veneciji (Eine Nacht in Venedig) prema istoimenoj opereti Johanna Straussa, njemačkog redatelja i scenarista Roberta Wienea (1973-1938). Film je snimljen u najvažnijem mađarskom filmskom studiju, Hunnia Film Studio i u Veneciji. Kod nas se prikazivao već iste godine pod naslovom Venecijanske noći. Još je u svojim bečkim studentskim danima pokazivao sklonost za operetu pa je ležernošću i spontanošću te adekvatnim stilom potvrdio prirođen osjećaj za različitost glazbeno-scenskih vrsta. Široka fraza Verdijeva romantičnog dugog legato luka, strastvena puccinijevska veristička fraza i šarmantna ležernost operete bili su mu jednako bliski. S jednakim je uspjehom tumačio i talijansku salonsku popijevku s kraja devetnaestog i početka dvadesetoga stoljeća – poglavito pjesme Francesca Paola Tostija (1846-1916) – kojom je oduševljavao na mnogim koncertima Lieda i opernih arija koje je priređivao.
Kad je 1933. Fritz Busch kao prijatelj Židova morao pobjeći pred Hitlerovim progonom i godine 1934. austrijski dirigent Karl Böhm (1894-1981) preuzeo vodstvo Opere u Dresdenu, Pattiera je još uvijek bio njezin prvak ali više nije bio zvijezda, njegovoj sjajnoj karijeri bližio se kraj. Böhm mu je povjerio ne baš uspjelu premijeru Fausta. Njegova kreativna snaga bila je još tolika da ga je Richard Strauss godine 1941. želio za tumača Heroda u svojoj Salomi, ali taj se projekt nije ostvario.
Nažalost, kraj života Tina Pattiere nije bio lijep. Zbog sukoba s Hitlerovim režimom napustio je Dresden i 1941. otišao u Prag. Teško je podnio ratne strahote i razaranje Dresdena, grada uz koji su bili vezani njegovi sjajni uspjesi. U međuvremenu je u Dresdenu 1943. umrla njegova prva supruga, što ga nije ostavilo ravnodušnim. Poslije rata pozvali su ga u Beč i 1950. mu ponudili mjesto profesora na Akademiji koje je prihvatio i dvije godine predavao. Njegova najpoznatija učenica bila je austrijska sopranistica Ingeborg Moussa-Felderer (1933-2014) s umjetničkim imenom Ina Delcampo. Nakon uspjele međunarodne karijere – pjevala je u Bayreuthu i Metropolitanu – posljednjih dvadesetak godina živjela je u Čavlima i Rijeci. Bila je vlasnica gramofonske tvrtke Myto Records koja je objavljivala žive snimka poznatih izvedaba opera. Umrla je u Rijeci i pokopana u Čavlima.
No za već bolesnog Pattieru to je bilo prenaporno, vratio se kratko u Dresden i 1952. priredio oproštajni koncert koji je izazvao snažne emocije samog umjetnika i publike koja se sjećala njegovih sjajnih nastupa. U bombardiranju Dresdena izgubio je svoj veliki imetak, nije više imao stalno radno mjesto, privatno je podučavao i novčano se teško snalazio. No, Vlada Savezne Republike Njemačke dodijelila je Pattieri u povodu 70. rođendana mirovinu i odlikovala ga Križem za zasluge prve klase. Već teško bolestan vratio se u svoj rodni Cavtat i umro na rukama brata Frane koji ga je brižno njegovao 24. travnja 1966. godine.
U Njemačkoj Pattiera nije bio zaboravljen. Prema pisanju časopisa Svijet 8. svibnja 1976., poslije njegove smrti dr. Herbert Martin pisao je između ostalog u Dresdner Monatblattu u lipnju 1966.: „Kad sam 1923. došao na studij u Dresden, upozorili su me da moram čuti jedan novi glas u Operi. Drži izuzetno visok ton, rekli su mi, dugo, vrlo dugo, a kad čovjek pomisli da je kraj, pretvara se u pravo vrelo još jačeg i još dužeg zvuka. Zidovi odzvanjaju. I bilo je tako. Doživio sam ga prvi put kao Otella i prisustvovao masovnoj euforiji [...] Ne znam što je više osvajalo, njegov baršunasti glas ili njegova izuzetna pojava, ili sve skupa. [...] Vibriranje njegova glasa bilo je tako brzo, sedam do osam vibracija u sekundi, tako što bilo je zabilježeno samo kod Carusa. Bio je legenda naše mladosti, apsolutni gospodar scene.“
Naravno, ostvarenja tog „tenorskog boga“, kako su ga nazivali, bila su različitog dometa, i kritička zapažanja Fritza Buscha vrlo su umjesna. Pisao je: „U svojim sretnim danima dresdenska je Opera imala i najboljeg partnera za ovu pjevačicu (Metu Seinemeyer, op. a.) – jednog Alvara, Don Carlosa, Otella, Andréa Chéniera... Jedinstvena združenost glasa i scenske pojave mogla ga je učiniti idealnim da nisu njegov neobuzdan temperament i zlokobna slabost karaktera tom najljepšem čovjeku njemačke operne scene pripremili nesretan kraj karijere.“
Tino Pattiera počeo je snimati na samome početku karijere. Ostvario je mnogo tonskih zapisa. Najčešće je snimao uz orkestar berlinske Opere pod ravnanjem Georga Szella i Lea Blecha. Snimao je za tvrtke Odeon, Grammophon, Parlophon. Snimke su sabrane na CD-ima u izdanju Lebendige Vergangenheit (Živa prošlost). „Bio je svojom figurom pravi Apolon, najljepši, mislim, tenor koji je ikad i igdje u kazalištu zapjevao.“ – napisao je Marko Vušković. A a nikada nije pozvan na gostovanje u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište! Očiti primjer pogubnog hrvatskog jala!
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.
Piše:
MarijaBarbieri