Josip Rijavec (José Riavez)
(Gradišče (Gradisca) ob Soči 10. veljače 1890. – Beograd, 30. prosinca 1959.)
-
Josip Rijavec bio je nakon Frana Gerbiča drugi tenor slovenskog podrijetla koji je trajno obilježio hrvatsku opernu reprodukciju i zlatnim se slovima upisao u njezinu povijest. U Zagrebu je debitirao, u njemu je stasao, iz njega se otisnuo u Europu i svijet te stekao međunarodni ugled. Glazbeni pisac i pedagog dr. Paul Bruns u knjizi Der Bariton-Tenor, durch Freilauf zum hohen C (Bariton-tenor, slobodnim prohodom do visokog C) na 52. stranici naveo ga je u društvu s Enricom Carusom, Beniaminom Giglijem i Miguelom Fletom kao jednog od najvećih tenora između dvaju svjetskih ratova. Bio je jedan od rijetkih hrvatskih pjevača koji su svoj međunarodni ugled koristili i za promidžbu hrvatske glazbe. Tako je 1938. plasirao Gotovčeva Eru s onoga svijeta u Karlsruhe, i odatle je Ero krenuo na inozemne pozornice. Hrvatske autore pjevao je na mnogim inozemnim koncertima.
Josip Rijavec rodio se 10. veljače 1890. u Gradišču (Gradisca) ob Soči od oca Antona i majke Terezije rođene Batič. Otac mu je bio zatvorski čuvar. Klasičnu gimnaziju završio je u Gorici gdje je istodobno učio glazbu u školi Glasbene matice. Nakon položene velike mature 1909. upisao se na Akademiju za glazbu i glumačku umjetnost u Ljubljani. Pjevanje je učio kod diplomanta bečkog Konzervatorija, dirigenta Mateja Hubada (1866-1937), a teoriju kod također diplomanta bečkog kontervatorija i diplomiranog pravnika, skladatelja Antona Lajovica (1878-1960). Godine 1911. upisao se na Pravni fakultet u Beču i istodobno je studirao na Konzervatoriju (Staatsakademie für Musik und darstellende Kunst) na kojemu je učio pjevanje kod poznatog rumunjskog baritona Philipa (Filipa) Forsténa (1852-1932), koji je slavu poglavito stekao kao dugogodišnji iznimno uspješan profesor pjevanja na bečkom Konzervatoriju, harmoniju kod dirigenta i skladatelja Hermana Grädenera (1844-1929) i kontrapunkt kod skladatelja Franza Schrekera (1878-1934), koji je dvadesetih godina postao rektorom državnog konzervatorija u Berlinu. Obje visoke škole završio je 1914. i postao nastavnik pjevanja i znanosti o harmoniji na školi Glasbene matice u Ljubljani. Matej Hubad upozorio je tadašnjeg ravnatelja zagrebačke Opere Srećka Albinija na nadarenost mladog nastavnika, i Rijavec je došao u Zagreb glazbeno visoko obrazovan ali bez kazališne spreme.Josip Rijavec debitirao je 24. svibnja 1916. uskočivši u posljednji trenutak umjesto iznenada oboljela Armina Armidija u malu ali vrlo zahtjevnu ulogu Pjevača u Kavaliru s ružom Richarda Straussa. Preduhitrio je tako službeni debi u ulozi Pinkertona u Puccinijevoj Madame Butterfly predviđen za 27. svibnja. Jutarnji list je 25. svibnja 1916. pisao: „On ima onakav riedki glas, koji u svim položinama jednako liepo zvuči, muževno liepo u srednjim registrima, zvonak i sjajan u visini do visokog ces. Kod toga on pjeva besprikorno muzikalno i otpjevao je taj arioso posve u stilu. Ako g. Rijavec u većoj partiji pokaže ono, što je pokazao i mnogo obećao u ovoj maloj, onda smo učinili odkriće, koje je kadro unieti veoma interesantne promjene u našu operu.“ Kasnije, kad je Rijavec već stekao međunarodni ugled, izvjestitelj Jutarnjeg lista koji se potpisuje s „-ra.” u članku Joža Rijavec i Zagrepčani, objavljenom 29. svibnja 1933., sjećao se te večeri: „Mlad, skroman, plahih kretnja, gotovo nešto preplašenih. Izgledalo nam je, kao da se boji prostora pozornice a još više onoga u gledalištu.“ Ali kad je čuo iz orkestra prve zvuke koji su naviještali da slijedi njegova melodija, „sav je u glazbi, kao da ga nosi struja u valovima melodija. Preuzima ga svega. I on zapjeva. [...] Javlja se ushit na svim licima. Divno meko grlo izvodi tonove, pune zvonke svjetlosti, mehkoće, topline, osjećaja. Divna snaga njegova glasa odjekuje kazalištem. A kad utihne posljednji ton, zamijeni ga prolom zanosnog pljeska, klicanja.[...] Na svršetku predstave on je već ljubimac općinstva."
Upravo je nevjerojatno da pjevač bez ikakva iskustva, debitant u pravom smislu riječi, na svojemu prvome nastupu pokaže takvo vrhunsko pjevačko umijeće. Hvalospjevi njegovoj muzikalnosti, glasovnoj ljepoti i zavidnom vladanju pjevačkom tehnikom nastavit će se i dalje, kao i zamjerke glumi koje nije uspio prevladati. Rijavec je već do kraja sezone pjevao i treću ulogu – Rodolfa u La Bohème, i takvim će tempom u prvim godinama svojega zagrebačkog angažmana ostvarivati nastup za nastupom. Ni godinu dana poslije debija već je pjevao svoju desetu ulogu – i to jednu od najzahtjevnijih – Vojvodu od Mantove u nanovo uvježbanom Rigolettu. Hrvatska riječ napisala je 16. svibnja 1917. da se „svidio vrlo uz dobru masku i napredak u glumi, te je na otvorenoj sceni pozdravljan više puta burnim aplauzom“, a Agramer Tagblatt 19. svibnja 1917. njegova je Vojvodu ocijenio kao „razveseljujuću novost“ jer je u toj ulozi „pokazao sav sjaj svojega mladenački svježeg organa“. Istog je mjeseca nastupio uz gošću Leoniju Ogrodzku u Tosci i Hrvatska riječ 26. svibnja 1917. pisala je: „Iza njegove odlične, upravo prvorazredne, i kod nas rijetke kreacije vojvode u 'Rigolettu', te sinoćnjeg pjevanja, u kom se osjeća silni napredak odličnog i talentovanog ovog umjetnika u glumi i razvitak njegov kao pjevača, možemo od njega očekivati u buduće uvijek samo umjetnički visoka djela.“
U sezoni 1916./1917. Rijavec je pjevao osam novih uloga i imao 71 nastup, u sezoni 1917./1918. osam novih uloga i 98 nastupa, u sezoni 1918./1919. šest novih uloga i 101 nastup, u sezoni 1919./1920. jednu novu ulogu i 84 nastupa. U pet godina angažmana ukupno 26 uloga i 362 nastupa! Nabrojat ćemo ih: 1916. uz navedene, Hoffmann u Hoffmannovim pričama i Fenton u nanovo uvježbanim Veselim ženama windsorskim; 1917. Gerald u Lakmé, Alfredo u Traviati, Wilhelm u Mignon, Mornar na premijeri Tristana i Izolde, Basilio na premijeri Figarova pira, Werther u nanovo uvježbanoj operi i Juranić u Nikoli Šubiću Zrinskom;1918. Edgardo u nanovo uvježbanoj Luciji Lammermoorskoj, Almaviva u nanovo uvježbanom Seviljskom brijaču, Adolf na praizvedbi 14. ožujka 1918. Minke Frana Lhotke, Faust u nanovo uvježbanoj operi, Janko u Prodanoj nevjesti, Tamino na premijeri Čarobne frule i Dimitrij na premijeri Borisa Godunova a uz to i nastup u Mendelssohnovu Proroku Iliji;1919. Gjiva Pešica u nanovo uvježbanoj Noveli od Stanca Božidara Širole, Riccardo u nanovo uvježbanom Krabuljnom plesu, Julien na premijeri Louise Gustavea Charpentiera i Turiddu u Cavalleriji rusticani; 1920. Laca na premijeri Njene pastorke (Jenůfe), Hrvat na praizvedbi 29. listopada 1920. Lhotkinog Mora i Des Grieux u Manon.
Unutar toga bilo je u lipnju i srpnju 1918. veliko i izvanredno uspjelo gostovanje zagrebačke Opere u Teatru Politeama Rossetti u Trstu. A za takav uspjeh zacijelo je najzaslužniji bio upravo Rijavec koji je pjevao 7 uloga i 22 puta nastupio. Osvajao je svojim „srebrenim ljupkim tenorom, koji zna primamiti sva srca i polučio takav uspjeh da bi mu mogao zavidjeti i Caruso, kad je u Trstu započeo svoju karijeru“ – napisao je Marko Vušković. Prvo priznanje dobio je već 11. listopada 1916. kad je pjevao u Kavaliru s ružom pod ravnanjem samoga Richarda Straussa a tršćanskim je nastupima na sebe skrenuo pozornost međunarodne javnosti. Danas nezamislivo! Da nije već u početku karijere odlično vladao pjevačkom tehnikom, ne bi mu bilo uspjelo do kasnijih godina sačuvati kompletan glasovni raspon, blistave visine i glasovnu svježinu. A da nije bio stopostotno muzikalan ne bi mogao biti tako muzički suveren. Naime, bio je vrlo kratkovidan i nije vidio dirigenta. A nije baš ni dobro razlikovao partnerice na sceni.
Početkom 1921. Rijavec je zatražio predah u angažmanu u zagrebačkoj Operi i s praškim đakom, pijanistom Ćirilom Ličarom (1894-1957) krenuo je na koncertnu turneju po Čehoslovačkoj koja je završila nastupima u praškom Národnom divadlu u Prodanoj nevjesti i La Bohème. U stalni angažman u Operu vratio se u rujnu. Repertoaru je dodao Ernesta na premijeri Donizettijeva Don Pasqualea i Manrica u, kako se tada govorilo, Trovatoreu i na sveopće žaljenje publike i kritike a zbog nekih nesuglasica s Upravom otišao je u beogradsku Operu u kojoj je ostao do kraja lipnja 1924. godine. Nove uloge u njegovu repertoaru bile su Don José u Carmen, Erik u Ukletom Holandezu i Auberov Fra Diavolo. Te će uloge pjevati poslije i u Zagrebu u kojemu je cijelo to vrijeme redovito gostovao. U zagrebački angažman vratio se u srpnju 1924., ostao do kraja lipnja 1927. i otpjevao nove uloge – Gjivana na praizvedbi 24. ožujka 1925. Groteske, drugoga dijela Dubrovačkog diptihona Antuna Dobronića, Belmontea u Otmici iz saraja, Lukaša na premijeri Smetanina Poljupca i tenorsku dionicu u Beethovenovoj Missi solemnis 1924. i Devetoj simfoniji 1927. godine. U beogradskoj Operi pjevao je Luju na praizvebi 1925. Sutona istaknutog srpskog skladatelja Stevana Hristića (1885-1958).
U svibnju 1925. zagrebačka Opera krenula je na veliko gostovanje u Dubrovnik i Split koje je trajalo 21 dan. Rijavec je otpjevao jedanaest predstava – po jednu Cavallerije rusticane, Tosce, Carmen, Manon, La Bohème, Hoffmannovih priča i Nikole Šubića Zrinjskog te po dvije Lakmé i Seviljskog brijača. Kritika ga je proglasila najmuzikalnijim pjevačem ansambla. Evo nekoliko osvrta na njegove nastupe. „Rijavec (Turiddu) bistar, simpatičan, sonoran tenor“ (Narodna svijest, Dubrovnik, 12. svibnja). „Njegov zvonki i čisti tenor otkriva nam svaki put nešto nova začuđujući svojom čistom bojom, zvonkošću i bistrinom. Nekada su se ovakvi tenori zvali srebrenima!“ (Hrvatska sloga, 14. svibnja). „Bez dvojbe je g. Rijavec muzičkom erudicijom jedan od najjačih nosilaca repertoara zagrebačke opere.“ (Hrvatska sloga, 23. svibnja). „G. Rijavec – kome uloga Grieuxa leži valjda najbolje od cijeloga njegova obilnog repertoara dao je svu svjetlost i metal svoga solidno postavljenog glasa. Bio je takodjer aplaudiran na otvorenom na koncu drugoga čina doživivši jednu od onih večeri kad svojom proživljenom osjećajnošću, snagom glasa i zanosnim pjevanjem na juriš osvaja publiku.“ (Hrvatska sloga, 23. svibnja).
„Pokazao je te večeri velika umjetnika, umjetnika pjevača i umjetnika glumca da bi mu teško našli para.“ (Jadran – Feljton, 28. svibnja). Najpotpuniji osvrt koji je zašao u samu suštinu umjetnikove osobnosti onaj je Hrvatske sloge 19. svibnja za njegova Don Joséa: "Gosp. Rijavec otpjevao je Don Joséa načinom, koji nije uobičajen kod publike, što više nego cizelovanost traži voluminoznu dinamiku glasa. G. Rijavec polazi u svome pjevanju sa stanovišta unutarnje analize, ne daje rado koncesije publici, navikloj na verdijanske tenore, već dosljedno hoće da dade sve istančane "chiaroscure" svoje parte. Tako se mora shvatiti i njegovo pjevanje u duetu prvog čina, gdje je g. Rijavec sa osjećajne i glasovne strane svoje pjevanje cizelovao do manire na intimnim koncertima htijući markirati sve lirske momente čežnje, koji se pojavljuju kao oaza u dramatskoj radnji Carmena.... Naročito zaslužuju svaku pohvalu "piani" i "pianissimi" g. Rijavca, koje on postavlja sigurno i sa zamjernom glasovnom dinamikom, stegnutom pravom virtuoznošću."
U svibnju 1927. Rijavec je prvi put gostovao u Gradskoj operi u Berlinu u Tosci a u srpnju postao je njezin stalni član. U šest godina koje je proveo u Gradskoj operi (Städtische Oper) u Charlottenburgu u kojoj je ostao do kraja lipnja 1933., s povremenim nastupima u Državnoj operi (Staatsoper Unter den Linden) razvio se u vrhunsku glazbenu osobnost, podjednako uspješnu na opernom i koncertnom polju. Od 1928. do 1941. samo je u Verdijevu Requiemu pjevao 22 puta, najviše pod ravnanjem velikog njemačkog dirigenta, naturaliziranog Austrijanca, Bruna Waltera. Njegov se operni repertoar obogatio. Pjevao je Turiddua, Pinkertona na prvoj izvedbi u Njemačkoj Madame Butterfly 1928. s Violettom de Strozzi, Luigija u Puccinijevu Plaštu i Lenskog u Evgeniju Onjeginu, ali bio je i Ribar u Slavuju Stravinskog, Max u jazz-operi Ernsta Kreneka Jonny svira (Jonny spielt auf), Avito u operi Itala Montemezzija Ljubav triju kraljeva (L' amore dei tre re), Nureddin u Bagdadskom brijaču Petera Corneliusa, Loris u Fedori Umberta Giordana i Assad u Kraljici od Sabe Carla Goldmarka.Još je 1921. Rijavec u bečkoj Volksoperi (Narodnoj operi) s uspjehom pjevao Vojvodu u Rigolettu, 1924. u njoj je nastupio kao Cavaradossi u Tosci a 1934. opet je pjevao Vojvodu. U listopadu 1929. ponovno je gostovao u Beču. Pjevao je u Verdijevu Requiemu pod ravnanjem Bruna Waltera. Izvedba je proglašena veličanstvenom. Troje solista bili su svjetski poznati umjetnici, komorni pjevači Bečke državne opere, mađarska sopranistica Maria Németh i poljski bas-bariton Josef von Manowarda te mađarska mezzosopranistica, buduća komorna pjevačica Bečke državne opere, Rosette Anday. José Riavez došao je iz Berlina. Predstavio se kao „umjetnik prvoga reda“ (Die Stunde, 1. studenoga) i „izvrstan pjevač“ (Neues Wiener Journal, 21. listopada). „To je vrlo respektabilan glas koji se širi u visinama, a u deklamaciji zrači toplinom“, pisale su Neue Freie Presse 1. studenoga. Prošle su dvije godine do ponovnog Rijavčeva dolaska u Beč. U studenome 1931. s orkestrom Bečkih prijatelja glazbe pod ravnanjem njemačkog dirigenta Roberta Hegera bio je s biranim solistima sudionik izvedbe velebne Osme simfonije Gustava Mahlera koja je ocijenjena kao sjajna. Neues Wiener Journal napisao je 12. studenoga o njegovu nastupu: „Zanosan je sjajni tenor José Riavez, zablistao je kao izlazak sunca kad je zapjevao ono blaženo mjesto 'Hier ist die Aussicht frei' (otvara se vidik).“ U Bečkoj državnoj operi gostovao je 1931. kao Des Grieux u Manon i 1932. kao Don José u Carmen.
Godine 1932. Rijavec gostuje u Národnom divadlu u Pragu a od srpnja 1933. do lipnja 1935. član je Neues Deutsches Theatera (Novog njemačkog kazališta). Nove su mu uloge Fenton u Falstaffu, Faust u Berliozovu Faustovu prokletstvu, Filipeto u operi Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija i Raoul u Meyerbeerovim Hugenotima. Trajno je prisutan u zagrebačkom glazbenom životu, sudionik mnogih važnijih premijera, proslava, obljetnica i gostovanja. U rujnu 1935. vraća se u angažman u zagrebačku Operu, 7. studenoga 1935. pjeva Dimitrija na gostovanju slavnog Fjodora Šaljapina u Borisu Godunovu. U siječnju 1936. jedan je od protagonista nanovo uvježbane Louise s takvim realizatorima da je to postao glazbeni događaj. Dirigirao je Lovro Matačić, režirao dr. Branko Gavella, naslovnu je ulogu pjevala Zinka Kunc, Josip Križaj bio je Otac. Novosti su 15. siječnja pisale da je prikazao lik slobodoumnog, ponešto lakomislenog boema Juliena koji se ne da sputati ni u kakva društvena pravila i obzire „nekom naročitom ležernošću a bujica svjetlih idealno koncentriranih tonova razlijevala se iz tog organa koji, što više pjeva kao da postaje sve to svježiji, ljepši“.
U svibnju 1936. Rijavec je sudionik još jednog glazbenog događaja – izvedbe Devete simfonije Antona Brucknera s Te Deumom pod Matačićevim ravnanjem. U ožujku 1937. Rijavec je i u Zagrebu otpjevao jednu od najtežih uloga u tenorskom repertoaru – Raoula u Hugenotima. Hrvatski dnevnik je 16. ožujka pisao da je bio „jednako mladenački strastveni ljubavnik Raoul kao i fanatički vodja Hugenota, blještao je u visini, lirski osjećajan, dobar u dikciji i glumi“, a prema Novostima istoga dana, kao Raoul „mogao je i opet pokazati velike tehničke odlike svoga pjevanja, disciplinovanu tehniku daha, brižljivost u izgovoru i fraziranju, sigurnost u često vrlo opasnoj situaciji“. U tom je razdoblju gostovao u Mađarskoj, Austriji i Švedskoj, 1935. otisnuo se na prvu turneju u Sovjetsku Rusiju kao prvi pjevač tadašnje Jugoslavije koji je gostovao u SSSR-u, na kojoj je postigao velik uspjeh pa je još dva puta pozvan. Na tim je koncertima uz standardni repertoar izvodio i djela hrvatskih autora.
Posebnu pozornost privlače gostovanja Josipa Rijavca u Teatru del Liceu u Barceloni u siječnju 1931. gdje je nastupio u novim produkcijama Tosce i Don Juana i, pogotovo, tromjesečna turneja u Teatru Colón u Buenos Airesu od svibnja do kolovoza 1931., na kojoj je svojemu već bogatom repertoaru dodao ulogu Walthera von Stolzinga u Majstorima pjevačima, Narrabotha u Salomi i naslovni lik u Oedipusu Rexu Stravinskog.
Od rujna 1937. do kraja ožujka 1941. Rijavec je ponovno bio član beogradske Opere. Repertoaru je dodao Hermana na premijeri Pikove dame i nastupio u Bachovoj Muci po Ivanu. U lipnju 1939. gostovao je s ansamblom ljubljanske Opere u Splitu. Kad je izbio Drugi svjetski rat povukao se u Zagreb koji je smatrao svojim domom i u njemu je ostao za vrijeme cijeloga rata. Ali nije nastupao. Po završetku rata stupio je u angažman u beogradsku Operu i tu jednu sezonu, 1945./1946., bio je stalni gost zagrebačke Opere a pjevao je i u Ljubljani. Ipak četiri godine nenastupanja u ne tako mladoj životnoj dobi ostavile su traga. Silno je želio pomoći svojim velikim znanjem i umijećem, ali dulja odvojenost od scene i publike bila je kobna. Zaključio je da neće moći svojemu pjevanju dati onu lakoću i pokretljivost kojom je postizao profinjeno fraziranje i bogatu paletu boja i dinamičkih nijansi po čemu je bio poznat, pa se povukao sa scene i posvetio pjevačkoj pedagogiji. Od studenoga 1946. bio je izvanredni, a od prosinca 1954. redovni profesor Muzičke akademije u Beogradu i to je ostao do smrti 30. prosinca 1959. godine. Njegova je najpoznatija učenica velika hrvatska mezzosopranistica Biserka Cvejić.Glas Josipa Rijavca specifične ljepote bio je vrlo fonogeničan pa je za ondašnje prilike dosta snimao pod imenom José Riavez, najviše za Electrolu. Na diskografskom izdanju CD Bongiovanni GB 1026-2 Il mito dell'opera – Rarità Mascagniane (Operni mit – rijetke snimke odlomaka iz Mascagnijevih opera) na kojima pjeva Sicilianu iz Cavallerije rusticane ovako je opisan: „Prva je to snimka ovog odlomka pod autorovim ravnanjem s izvanrednim i rijetkim sudjelovanjem jednog tenora slovenskoga podrijetla koji je razvio važnu djelatnost u Njemačkoj. Tridesetih je godina bio osobito aktivan u Berlinu i Hamburgu te Južnoj Americi. Dobro je primljen u Teatru Colón.“ Pietro Mascagni smatrao ga je vrhunskim Turidduom pa ga je 1933. i odabrao za snimku Siciliane.
Premijerne produkcije u operi i nastupi na koncertima ne samo u Berlinu i drugim njemačkim gradovima nego i po cijeloj Europi pod ravnanjem velikih dirigenata Georga Sebastiana, Bruna Waltera, Ericha Kleibera, Roberta Denzlera, Lea Blecha, Georga Szella, Hermanna Scherchena, Carla Mucka, Eugena Jochuma, Otta Klemperera, Ernesta Ansermeta, Franza Konwitschnyja, Roberta Hegera, Antonina Votta, Maxa Rudolfa, Lovre Matačića, Krešimira Baranovića oblikovali su Josipa Rijavca u vrhunsku umjetničku ličnost i svrstavaju ga u vodeće pjevače vremena. Divan, zvonak, mek, topao, svjetao, kristalan i baršunast glas srebrnkastih preljeva uz zadivljujuću muzikalnost i veliko pjevačko znanje bili su čvrsta podloga za uzorno fraziranje i umijeće interpretacije. Scenski nastup u zrelim godinama karijere odavao je umjetnika koji se kreće na velikim scenama. Izvrsna belkantistička škola učinila ga je idealnim tumačem pjevački najzahtjevnih likova. Bio je nadasve uvjerljiv i profinjen interpret različitih stilskih i interpretativnih zahtjeva pa je osobito ostao u sjećanju svojim sjajnim ostvarenjima u talijanskom i francuskom repertoaru, koji je bio najprikladniji njegovu glasu, glazbenom promišljanju i pjevačkoj eleganciji. Publika ga je obožavala, a kritika osobito cijenila.
Josip Rijavec jedan je od najvećih pjevača u povijesti hrvatske opere. U zagrebačkom Narodnom listu objavljen je 13. lipnja 1956. velik članak o njemu uz četrdesetogodišnjicu njegova prvog nastupa u Zagrebu u kojem je ustvrdio: „Volim Zagreb iznad svega i on mi je prirastao srcu kao nijedan drugi grad na svijetu.“
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.
Piše:

Barbieri