Rudolf Bukšek

(Šentjur kraj Celja, 7. travnja 1882. – Zagreb, 7. studenoga 1933.)

• Rudolf Bukšek (ili Bukšeg) došao je u zagrebačku Operu godine 1914. kad i Ivan Levar. Ali dok je 26-ogodišnji Levar odmah pjevao glavne uloge, šest godina stariji Bukšek prvi je put nastupio 10. rujna u maloj ulozi ciganina Jarnoa u Thomasovoj Mignon. Pokazao je „dobar materijal“ (Hrvatska, 11. rujna 1914.) i „zvučni i simpatični glas“ (Obzor, 12. rujna 1914.). Već je za dva tjedna pjevao veću ulogu Vlaha na praizvedbi opere Lopudska sirotica slovenskog skladatelja koji je veći dio života djelovao u Hrvatskoj, Franje Serafina Vilhara-Kalskog (1852-1928). Zanimljivo je koliko je pozornosti kritika posvetila njegovu nastupu kao Lescauta u Massenetovoj Manon. Narodne novine pisale su 16. listopada 1914. da se „iztakao krasnim glasom i degažiranom igrom“, Jutarnji list 17. listopada da „raspolaže kriepkim, jošte neizrabljenim baritonom, koji doduše jošte treba škole“, da se „na pozornici kreće velikom sigurnošću“ a Obzor 17. listopada da je „djavolsku i slikovitu silhuetu Lescauta iznijeo zamjernom umjetničkom slobodom“.
  
  Rođen 7. travnja 1882. u Šentjuru kraj Celja, Rudolf Bukšek pohađao je školu u Zagrebu i u Celju. Prema Ilustrovanom listu 27. veljače 1915., u Celju je 1901. počeo kazališnu karijeru u amaterskom kazalištu. U Ljubljani je polazio dramsku školu koju su u ono doba vodili prozni i dramski pisac, kritičar i kulturni radnik, Fran Govekar (1871-1949) i glumac i redatelj Antun Verovšek (1866-1914). Godine 1902. angažiran je u drami i operi. Pjevanje je učio kod diplomanta bečkog Konzervatorija, dirigenta Mateja Hubada (1866-1937), a usavršavao se u Pragu i Beču. U sezoni 1913./1914. bio je član osječke opere i operete i već je prvim nastupom stekao simpatije općinstva i postao ljubimac publike. Bukšek je u angažman u zagrebačku Operu stupio u kolovozu 1914. i ostao do smrti 1933., s prekidom od 1919. do 1926. kada je ponovno djelovao u Osijeku i 2. lipnja 1921. proslavio 20. godišnjicu umjetničkog rada kao Hellwing u Bersinu Ognju te 1. listopada 1926. 25. godišnjicu kao Scarpia u Tosci. Kako je bio vrlo dobro školovan pjevač, glasa velikog opsega, a k tomu i istaknut scenski umjetnik, Bukšek je bio pouzdan član zagrebačkog opernog ansambla na kojega se uvijek moglo osloniti i povjeravati mu sve veće i odgovornije zadaće, na što je češće ukazivala i kritika.
  
  Prvih godina uglavnom je nastupao u srednje velikim baritonskim ulogama poput Silvija u Pagliaccima i Levija u Nikoli Šubiću Zrinskom. No pjevao je i Alfija u Cavalleriji rusticani, nastupio na prvoj hrvatskoj izvedbi 1915. opere Chopin talijanskoga skladatelja Giacoma Oreficea (1865-1922) s glazbom prema melodijama Frédérica Chopina i bio Vlaho na praizvedbi 29. svibnja 1915. opere Novela od Stanca hrvatskog skladatelja i muzikologa Božidara Širole (1889-1956). U nanovo uvježbanim Veselim ženama windsorskim Otta Nicolaija 1916. pjevao je Reicha i tada je kritika istaknula njegov „lijep, sonoran glas“, ali su Novosti, 19. studenoga 1916. i ustvrdile da „ne zna s njim zgodno da barata, te u njegovom pijevu nema nikada finog legata, što je najljepša osobina baritona“. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Tristana i Isolde 29. lipnja 1917. Bukšek je pjevao Kurwenala i, prema pisanju Novosti 1. srpnja „ulio je u svoju ulogu mnogo ljepota“. Za Tomskog na premijeri Pikove dame 22. rujna 1917. Hrvatska država 24. rujna ustvrdila je da je „bio najsimpatičniji muški glas“ večeri a taj je glas opisala kao „sonorni, topli i meki bas-bariton“. Ali za Bukšekov nastup kao Alberta u Massenetovu Wertheru, Jutarnji list je 14. studenoga 1917. ispravno procijenio kako ga se „ne smije siliti da pjeva baritonske uloge koje zahtijevaju gipku kantilenu i slobodnu visinu glasa jer to ne može izvesti“ dok će u „bas-baritonskim partijama uvijek imati uspjeha“.
  
  I to je bilo točno. Iako je Bukšekov repertoar bio vrlo bogat i raznolik u široku rasponu od lirsko baritonskog Figara u Seviljskom brijaču do basovskog Mefistofelea u Faustu, od Mozartova Grofa u Figarovu piru do Verdijeva Rigoletta i Wagnerova Ukletog Holandeza, od komičnoga Fra Melitonea u Verdijevoj operi Moć sudbine do velikog svećenika Nilakanthe u operi Lakmé Lea Délibesa, od Pucinijeva Giannija Schicchija do Vodenjaka u Rusalki, najveće je uspjehe postizao u fahu dramskog baritona u kojemu je najbolje dolazila do izražaja ljepota i snaga njegova glasa te scenska kreativnost. Poznate su bile i njegove interpretacije takvih likova u hrvatskim operama – Kocelina u Porinu Lisinskog i Hellwinga u Bersinu Ognju. Valja istaknuti da je Bukšek i za nastupe u manjim ulogama dobivao izvrsne kritike, kao primjerice za prvi nastup u ulozi Lescauta u Puccinijevoj Manon Lescaut. Obzor je 19. siječnja 1930. napisao da je „naš odlični bariton dodao bogatoj galeriji svojih uloga novu u svakom pogledu uspjelu kreaciju“ i nastavio kako je „u zahvalnoj Puccinijevoj kantileni došao u jednu ruku njegov bujni, plemeniti glas, u drugu ruku njegova sigurna muzikalnost i njegovo ustaljeno pjevačko umijeće do potpunog izražaja“ te da kod njega „valja istaknuti plastiku interpretacije, koja se osniva na izradjenoj frazi i vanredno jasnoj deklamaciji“, i naposljetku zaključio da se „g. Bukšek opet jednom afirmirao kao mnogostrano upotrebivi scensko-pjevački umjetnik, koji ima sve simpatije naše publike“.
  
  Valja spomenuti još neke važnije uloge koje je Rudolf Bukšek pjevao na prvim hrvatskim izvedbama: Beckmessera u Wagnerovim Majstorima pjevačima 1929., Gojena u Gotovčevoj Morani 3. listopada 1931., Kalhasa u Gluckovoj Ifigeniji u Aulidi u lipnju 1933. i Sirieuxa u Fedori Umberta Giordana u rujnu 1933. U međuvremenu je pjevao i kneza Igora. Jedanaest dana prije iznenadne smrti 7. studenoga 1933. bio je 27. listopada Přemysl u prvoj hrvatskoj izvedbi Libuše Bedřicha Smetane. Između Fedore i Libuše, na obnovi Tosce pod ravnanjem Lovre Matačića pjevao je Scarpiju uz glasovitu mađarsku sopranisticu, dugogodišnju prvakinju Bečke državne opere Mariju Németh (1899-1967). Godine 1931. na praizvedbi Koštane srpskog skladatelja, dirigenta i glazbenog pisca Petra Konjovića (1883-1970) – koji je od 1921. do 1926. bio ravnatelj zagrebačke Opere, od 1927. do 1933. upravnik kazališta u Osijeku, Splitu i Novom Sadu a od 1933. do 1935. intendant kazališta u Zagrebu – pjevao je Mitkea. Godine 1932. bio je Amfortas na obnovi Parsifala. Rudolf Bukšek bio je jedan od onih pouzdanih i kvalitetnih glazbeno-scenskih umjetnika koji osiguravaju rad Opere.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri