Ivan Levar

(Rakek, 8. rujna 1888. – Ljubljana 20. studenoga 1950.)

• Kad je postajalo jasno da će bariton Marko Vušković, na kojemu se temeljilo djelovanje zagrebačke Opere u njezinoj trećoj uspostavi od 1909., potražiti veće kazalište, otvorilo se pitanje tko će ga naslijediti, točnije, tko će preuzeti njegov repertoar, jer bilo je posve jasno da pjevača i umjetnika njegovih kvaliteta neće biti lako naći. Ipak, netko je morao pjevati prvi baritonski fah da bi Opera uopće mogla djelovati. Tako su godine 1914. u Zagreb došla dva slovenska baritona, Ivan Levar i Rudolf Bukšek.
  
  Ivan Levar rođen je u Rakeku 8. rujna 1888. Pjevanje i glumu studirao je u Beču (Akademie für Musik und darstellende Kunst). Opernu karijeru počeo je 1912. u Moravskoj Ostravi i nastavio u Aachenu. Nakon gostovanja u nizu srednjoeuropskih gradova, došao je 1914. u Zagreb i do 1918. bio je član zagrebačke Opere. Levar je prvi put u Zagrebu nastupio 3. studenoga 1914. kao Amonasro u Aidi. Kritika ga je različito prihvatila. Dok je Jutarnji list 4. studenoga ustvrdio da je „segnuo po svoj prilici predaleko“, Obzor istoga dana ocijenjuje da je „zreo, prokušan i vrlo otmjen umjetnik“. Novosti 5 studenoga pišu da je „pjevanjem i glasom postigao vrlo lijep uspjeh“. Levarov glas opisuju kao „obao, mekan i veoma simpatičan“ i zaključuju da smo „u njemu stekli dobrog pjevača, o kojemu se nadamo izraziti se još pohvalnije u budućnosti“.
  
  Nakon sljedećeg Levarova nastupa kao Scarpije u Tosci, Jutarnji list je 21. prosinca 1914. pisao da je „inteligentan i promišljen pjevač“, ali „s premalo boje“, a prema Obzoru 19. prosinca, kod njega je „smetala neka rezerviranost“. Njegov nastup kao Tonija u Pagliaccima u siječnju 1915. već ga svrstava u vodeće zagrebačke operne pjevače, a i kao čovjek pridobiva simpatije svojom skromnošću i diskretnošću. Obzor 3. siječnja i Jutarnji list 19. siječnja proglašavaju ga senzacijom večeri, a Hrvatska 18. siječnja nakon konstatacije da je „prekrasno otjevao Prolog“ koji je „morao na obći burni zahtjev opetovati“ i da „nijanse, lijepi prelazi i postamenti, dobra igra i predavanje čini tog umjetnika vrlo simpatičnim“ proglašava ga „vriednim nasljednikom i zamjenikom Marka Vuškovića“. Unatoč nespornim kvalitetama Levar to, naravno, nije bio, ali četiri godine bio je prvi bariton zagrebačke Opere.
  
  Prema Narodnim novinama 24. rujna 1915. kritika je na njegovim zagrebačkim početcima isticala kako „pedantno, lijepo i oprezno raspolaže glasom i nastoji vrlo savjesno iznijeti svu skalu dinamskih izražaja, podavajući tako svojim kantilenama pravu plastičnu formu“. I taj, po navodima kritike, „fin pjevač“ (Pokret, 20. siječnja 1915.), „umjeren kao uvijek, gentleman po izgledu i držanju“ (Jutarnji list, 29. siječnja 1915.), „puni, dobro školovani bariton u službi plastičnog glumca, s mnogo temperamenta i s cielom skalom raznih osjećaja“ (Narodne novine, 3. ožujka 1915.), „očiti ljubimac zlatne mladeži“ (Jutarnji list, 1. lipnja 1915.) nizao je ulogu za ulogom – Verdijeve Rigoletta, Renata u Krabuljnome plesu i Lunu u Trubaduru, Puccinijeve Marcella u La Bohème i Sharplessa u Madame Butterfly, Jochanaana u prvoj hrvatskoj izvedbi Salome Richarda Straussa, gdje je prema Jutarnjem listu 17. svibnja 1915. „postigao jednostavnim velikim gestama učinke uzvišene veličine“ i Nikolu Šubića Zrinskog, u kojem je također imao velik uspjeh.
  
  Godine 1916. pjevao je šerifa Rancea na prvoj hrvatskoj izvedbi Puccinijeva Čeda zapada i Faninala na prvoj hrvatskoj izvedbi Straussova Kavalira s ružom. Agramer Tagblatt 1. svibnja 1916. tu je njegovu kreaciju epizodista u libretu ocijenio kao „tipa, u čijem se ocrtavanju nije izgubila ni jedna karakterna crta u igri i pjevanju pa je u nekim prizorima bio u središtu pozornosti“. Repertoaru je dodao i Alfija u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Ali, grlo mu očito nije moglo izdržati pjevačke napore, snašla ga je bolest i Jutarnji list 15. ožujka 1917. nakon njegova nastupa kao Germonta u Traviati i Rigoletta, konstatira kako se „na tome nekad tako snažnom i zdravom glasu osvećuje sad ono vikanje koje smo mi vazda označivali kao škodljivo“, te mu preporučuje da svojom inteligencijom „spasi ono što se još spasiti dade“.
  
  Levar je u listopadu 1917. pjevao Grofa u prvoj hrvatskoj izvedbi Mozartova Figarova pira pa 1918. Valentina u Faustu i njegov je zagrebački angažman završio. Otišao je u Ljubljanu i od 1918. do 1924. bio je član ljubljanske Opere. Nakon toga napustio je pjevanje i u razdoblju između dva rata uvrstio se u najveće slovenske dramske umjetnike. U Zagrebu je u sezoni 1930./1931. gostovao kao Ignjat Glembaj u Krležinoj drami Gospoda Glembajevi. U Ljubljani je ostvario i lik Baruna Lenbacha u njegovoj drami U agoniji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je zatočen u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwald (Dokument za povratnike, 23. travnja 1945.). Sačuvano je i pismo koje je napisao u Dachauu 6. veljače 1944. Umro je u Ljubljani 20. studenoga 1950. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

  Prema Narodnim novinama 24. rujna 1915. kritika je na Levarovim zagrebačkim početcima isticala kako „pedantno, lijepo i oprezno raspolaže glasom i nastoji vrlo savjesno iznijeti svu skalu dinamskih izražaja, podavajući tako svojim kantilenama pravu plastičnu formu“. Bio je, po navodima kritike, „fin pjevač“, „umjeren kao uvijek, gentleman po izgledu i držanju“

Piše:

Marija
Barbieri