Marta Griff-Pospišil

(Križevci, 30. siječnja 1892. – Zagreb, 19. ožujka 1966.).

• Na predstavi Prodane nevjeste 13. rujna 1914. u ulozi Kate začuo se vrlo lijep, baršunast glas Marte Ivanove. Zapravo se zvala Marta Pospišil, a prezime Ivanova uzela je prema ocu Ivanu. Rođena u Križevcima 30. siječnja 1892., upisala je 1906. glavni predmet glasovir kod Hedvige pl. Hergešić na školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu, a od 1909. do 1914. učila je kao glavni predmet solo-pjevanje kod Gizele Sarkotić i završila treći razred. Usavršavala se u Beču kod E. Herzog-Tulmer. Kao svi mladi mezzosoprani nizale je male uloge: Rosaliju u U dolini, Pastira u Tosci, Majku Luciju u Cavalleriji rusticani, no već je u siječnju 1915. pjevala Suzuki u Madame Butterfly i u ožujku Ulricu u Krabuljnom plesu. Na predstavi Cavallerije u travnju nastupila je kao Pospišil-Ivanova. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Straussove Salome 1915. bila je Paž Herodijadin, a nakon Niklausa u Hoffmannovim pričama i Melanie de la Roche na obnovi Boissyske vještice Ivana Zajca, već je 5. studenoga pjevala Azucenu u Trubaduru i opet sudjelovala na nekim prvim hrvatskim izvedbama opera. Godine 1915. bila je Katherine u Pojskom Židu češkoga skladatelja Karela Weissa (1862-1944) i Vještica u operi Kraljevska djeca Engelberta Humperdincka; 1916. gospođa Willmers u komičnoj operi Pod pečatom (Versiegelt) njemačkog skladatelja Lea Blecha (1871-1958) i Annina u Straussovu Kavaliru s ružom koju je iste godine tumačila i pod autorovim ravnanjem; 1917. vračara Marta u operi Vilin veo Petra Konjovića.
  
  Repertoaru je dodala Gospođu Reich na obnovi opere Vesele žene windsorske Otta Nicolaija, Vješticu u Dvořákovoj Rusalki, Malliku u Delibesovoj Lakmé, Mercedes u Carmen, Magdalenu u Rigolettu te Groficu na premijeri Pikove dame. Već je tada, 24. rujna 1917., u Hrvatskoj državi ocijenjena kao „izvanredna Grofica, upravo virtuozna. Njena gluma i držanje bili su najbolje te večeri. U četvrtoj slici pjevajući svoju krasnu romansu postigla je vrhunac uspjeha.“ Grofica će postati jedna od njezinih veličanstvenih kreacija i jedna od posljednjih uloga u kojima je nastupala. Pjevala ju je 1934., zatim nekoliko puta 1939. i 1940. godine. Novosti su 14. ožujka 1934. napisale da je dala „divnu kreaciju, dotjeranu u svakom pravcu. U potpunom skladu izmedju glume, pjevanja i glasa ona je svoj lik prožela s toliko uvjerljive unutarnje topline, da je dojam, što ga je proizvela, bio i dubok i potresan. I bit će rijetko da je tako izražajno i impresivno pjevala, kao u četvrtoj slici. Jedva bi čovjek vjerovao, da u tog voluminoznog organa može da bude takav eterički pianisimo.“
  
  U travnju 1918. Marta Pospišil pjevala je prvi put Carmen. Hrvatska država pisala je 30. travnja: „To je prvi put da čujemo gdju. Pospišil u jednoj velikoj ulozi i zato nemožemo propustiti da, makar i kasno ne odobrimo kazališnoj upravi, što je tu izvrsnu pjevačicu izvukla iz nerazumljivog zapostavljanja. Ona je već u manjim ulogama pokazivala dar, koji se isticao nad okolinom, a ovaj veći nastup samo je potvrdio taj dojam. Ona, ne samo da ima krasan materijal glasa, izvanredno simpatičan svojim tamnim i oblim timbrom, nego i zna da njime upravlja pravim instinktom i osjećajem rodjene umjetnice. Na žalost njena igra nije odgovarala posve vrsnoći pjevanja. U prvom činu da, ali ples drugog čina bio je veoma malo temperamentan, kao gotovo i cijela daljnja igra. Mi poznajemo gdju. Pospišil i kao dobru glumicu iz 'Pikove dame', pa držimo da je to kod predstave 'Carmen' bio tek slučaj. Inače odobravamo njenu otmenu interpretaciju uloge kakva je bila u prvom činu.“ Njezina se Carmen razvijala i odabrana je da bude partnerica Ernestu Cammaroti na proslavi četrdesetgodišnjice njegova „umjetnikovanja“ 26. siječnja 1920. godine.
  
  Godine 1918., tada samo kao Marta Pospišil, počela je nizati nastupe na praizvedbama hrvatskih opera: 14. ožujka bila je grofica Irena u Minki Frana Lhotke; 29. listopada 1920. pjevala je Tugu u Lhotkinom Moru i, prema listu Hrvat 2. studenoga, „krasnim je altom, blagim zvukovima i čuvstvenim pjevanjem istakla vrlo vrsno svoju mističnu partiju od koje treba napose spomenuti plačnu ariju za malom sestricom Vugom što ju je 'progutala noć', kao i tužaljku nad mrtvim Kosenjcem“. Bila je Hasanaginica u istoimenoj operi Luje Šafraneka-Kavića 15. travnja 1924., a u Nokturnu Antuna Dobronića 24. ožujka 1925., prema broju 84 Obzora, „izradila je svoju nesretnu Pavlu uvjerljivo u dirljivoj jednostavnosti“. Godine 1927. udala se za basa Aleksandra Griffa i kao Marta Griff-Pospišil pjevala je 29. rujna 1927. naslovnu ulogu Barbare u Medvedgradskoj kraljici Šafraneka-Kavića i 22. studenoga 1930. Tonu u Širolinoj operi Citara i bubanj.
  
  Nakon uloga Treće dame Kraljice noći u Čarobnoj fruli, Orlovskog u Šišmišu i Thomasove Mignon, Marta Pospišil pjevala je Amneris na obnovljenoj izvedbi Aide. Kritičar Novosti napisao je 8. svibnja 1921.: „Amneris je za gdju Pospišil još preteška zadaća. Kolikogod se ta mlada, ambiciozna pjevačica trudila, da svoj lijepi glas prenese u okvir partije Amneris, nije joj to uvijek uspjelo.“ U sezoni 1921./1922. ne bilježimo nijedan njezin nastup u zagrebačkoj Operi. Vraća se u rujnu 1922. kao Carmen, pjeva Marinu Mnišek u Borisu Godunovu i u prosincu Končakovnu na prvoj hrvatskoj izvedbi Kneza Igora. Sljedeće su joj uloge: Fricka u Walküri i Olga u Evgeniju Onjeginu, a na prvoj je hrvatskoj izvedbi Carske nevjeste Rimski-Korsakova, prema Novostima 26. rujna 1924., „svojim lijepim, punim glasom dala Ljubaši tonove velike uvjerljivosti“ i prema Slobodnoj tribuni 27. rujna „bila izvrsna“, a „naročito valja istaknuti a cappella pjevanje u prvome činu, finale drugoga i efektan nastup u posljednjem činu“.
  
  Nakon solističke dionice u Beethovenovoj Missi solemnis u prosincu 1924., u Cavalleriji rusticani u novoj podjeli uloga pjevala je Lolu. Obzor je 18. veljače 1925. pisao da je „Santuzza imala u Loli gdjice Pospišil ne samo u igri nego i u teatarskoj zbilji opasnu suparnicu. Tek što je stupila na pozornicu, ona je dominirala scenom. I u najmanjoj ulozi pokazuje se jaki pozorišni talenat, to je ponovno potvrdila gdjica Pospišil time, što je svoju provokantno koketnu Lolu vanredno karakterizirala dignuvši je do značaja neke sicilijanske seoske Carmen“. Slijedila je Martinka na premijeri opere Poljubac Bedřicha Smetane. Pjevala je mezzosopransku dionicu u Verdijevu Requiemu i, prema Novostima 7. svibnja 1926., „isticala se naročitim oratorijskim stilom pjevanja“. Nakon što je otpjevala Saint-Saënsovu Dalilu, nastupila je u prvoj hrvatskoj izvedbi Hovanščine Musorgskog pod ravnanjem Krešimira Baranovića, u kojoj je, prema Morgentblattu 22. lipnja 1926. „Gospođa Pospišil kao Marfa bila izvrsna. Njezina uzorna deklamacija, njezin krasan glas i njezine otmjene predstavljačke sposobnosti u toj su ulozi čudesno iskorištene.“
  
  U vrlo uspjelom nanovo uvježbanom Krabuljnom plesu, prema pisanju Novosti 9. listopada, „duboki dojam ostavila je gdja Marta Pospišil kao vračara Ulrica. Njen demonski alt isticao se je jednakom snagom u dubini kao i u visini“. A 19. studenoga 1926. bila je kao Vještica Ježibaba jedna od sudionica prvog radijskog opernog prijenosa – Dvořákove Rusalke. U ožujku 1927. pjevala je solističku dionicu u Beethovenovoj Devetoj simfoniji a u svibnju prva je u Hrvatskoj interpretirala Tetku kneginju u Puccinijevoj Suor Angelici (pod tim se naslovom opera izvodila). Na premijeri Trovatorea 1929, kad je Zinka Vilfan-Kunc konačno dočekala da i zagrebačkoj publici prikaže svoju Leonoru, prema pisanju Obzora 10. rujna, „pojavila se je nakon odulje stanke opet prvi puta na pozornici. Njezina vanredno značajna kreacija stare ciganke Azucene od prije je dobro poznata, a da bi trebalo trošiti riječi za superlativno priznanje. Glas je ovoj našoj odličnoj umjetnici sočan, baršunasto mekan i izražajan kao što je bio uvijek.“
  
  Na premijeri Snjeguročke Rimski-Korsakova u travnju 1930., prema Šafraneku-Kaviću u Obzoru 5. travnja, „posebno slavlje slavila je gdja Marta Griff-Pospišil, koja je u pjevački toliko zahvalnoj ulozi pastira Lela zanijela publiku bogatstvom i plemenitoću svojega divnog alta i svojom muzikalnom, umjetničkom i glumačkom interpretacijom“. U lipnju 1930. bila je prvi Nježata u operi Sadko pod Baranovićevim ravnanjem u redateljskoj, scenografskoj, kostimografskoj i koreografskoj postavi Margarete i Pavela Fromana. Pjevala je i Radmilu na prvoj hrvatskoj izvedbi Smetanine Libuše u listopadu 1933. pod Baranovićevim ravnanjem u režiji Branka Gavelle sa Zinkom Kunc u naslovnoj ulozi.
  
  Do odlaska u mirovinu 31. kolovoza 1942. Marta Griff-Pospišil bila je članica zagrebačke Opere, a do 1934. njezin prvi mezzosopran, kako pišu Novosti 25. veljače nakon njezine Suzuki, „onaj pravi od prirode dani, tamni i voluminozni alt, koji nije tek umjetno nategnut i forsiran do alta, a nije izgubio od svoje draži“. Posljednjih godina angažmana nastupala je vrlo rijetko, po jedan put u sezoni. Ušla je u hrvatsku opernu povijest kao jedan od najljepših glasova koji su se u njoj čuli. Metalnog sjaja u zvonkim visinama, pastozan u dubokim položajima, bogatih preljeva, baršunastog timbra, mekan i izražajan, sjajno je korespondirao s njezinom snažnom umjetničkom ličnošću. Otmjena muzikalnost, kristalna intonacija, izvanredna fraza i uzorna vokalizacija a k tome i lijepa pojava bile su dodatne kvalitete te posve posebne umjetnice.
  
  Bila je uz to skroman, plemenit i dobar čovjek i miljenica publike, što se jasno razabire iz članka Dr. Kazimira Krenedića, objavljenog 27. siječnja 1926. u Novostima nakon vrlo uspjelog gostovanja umjetnice u Beogradu. Pisao je: „Rijetko koja opera može se podičiti sa tako odličnim altom, kakav je ovaj naše Marte Pospišil. Glas je njen sonoran, zvučan u visini i pun u najdubljim položajima. Gdjicu Pospišil zove naša publika jednostavno „Martom“ – s tim imenom govoreći o teatarskom ensemblu, vezane su samo pohvale i čudjenja. Tko nije čuo Amneris, Carmen, Ljubašu, Hasanaginicu, Martu iz „Miloševe ženidbe“, Fricku i td. – u interpretacijama i kreacijama naše Marte, taj nije upoznao pravu umjetničku izvedbu spomenutih partija. Lijepa pojava, najodličnija muzikalnost, vanredna pjevačka škola (gdje. Sarkotić) i izvrsna gluma sve su odlike ove naše simpatične pjevačice. Njen položaj na našem teatru je jedinstven i svaki alt ili mezzo koji nastupa u nas, ne može polučiti uspjeha, jer se i nehotice stvaraju usporedbe sa kristalnim i zvučnim materijalom naše Marte. Pospišilka je imala mogućnosti, da u više navrata napusti Zagreb, da podje na stalan angažman u Prag, Dresden, Beč, Sofiju, Bukurešt, a sad po najnovijim pozivima i u Ameriku, ali ona ljubi svoju domovinu, svoj teatar kod kojeg je počela svoju umjetničku karijeru. Interesantno je, da upravo Marta spada medju naše operne starove, ne toliko po 'službenom' mišljenju, već po mišljenju najšire publike, one publike koja govori od srca iskreno, spontano.“
  
  Marta Griff-Pospišil gostovala je u praškom Národnom divadlu, Sofiji i Varšavi. Bavila se pjevačkom pedagogijom. Cijenjena i voljena, skromna umjetnica, umrla je u Zagrebu 19. ožujka 1966. Njezin neponovljiv dramatski alt zabilježen je na snimkama tvrtke Edison Bell Penkala.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri