Josip Križaj

(Vevče kraj Ljubljane, 5. ožujka 1887. – Zagreb, 30. srpnja 1968.)

• Kad je riječ o dubokim muškim glasovima na hrvatskoj opernoj pozornici, jedno ime sjaji posebnim sjajem. To je Josip Križaj, jedna od najvećih umjetničkih ličnosti koje su na njoj djelovale u cijeloj njezinoj gotovo stoljeće i pol dugoj povijesti. Križaj je došao u Zagreb kada je tadašnji bas zagrebačke Opere, Čeh Rudolf Kaulfus otišao na angažman u češku Operu u Pragu. Tražio se novi prvi bas. Križaj je prvi put nastupio u Zagrebu 23. travnja 1913. u ulozi Mefistofelea u Faustu. Narodne novine pisale su sutradan: „Mefisto g. Križaja 'venit, cantavit, vicit' (Došao, pjevao, pobjedio, pr. a). To bijaše elegantan, zloban i šaljiv, glumački živ i okretan Mefisto. U njega je sonoran bas, čist pijev, okretna škola, ali u dubini mu manjka jedrina. On je sjajno uspio.“ Obzor ga je istoga dana vrlo kratko ali precizno opisao ovako: „glas mu je jak, zvonak i svjež, pjeva vanrednom lakoćom, igra vrlo otmeno, a pojava pristala“. Hrvatska je također 24. travnja napisala da je „djavolskim jurišem osvojio publiku“, a Pokret je 25. travnja bio opširniji. Premda i on primjećuje da se Križajev „neveliki, do oblosti i punoće školovani materijal gubi u basovskoj dubini“ i dodaje s ogradom „bar za sada“, zaključuje: „Takav pozorišni inteligent, koji se razvija i koji će se očito znatno razviti, mirne duše može da bude uvršten u naš operni ansambl.“ Križaj je odmah osvojio publiku i kritiku. Nastupio je još kao Hermann u Tannhäuseru i dobio angažman. Na zagrebačku je opernu pozornicu došla iznimna pjevačko-scenska osobnost, umjetnik koji je u punoj mjeri imao sve što je takvom čini. Njegove kreacije ostale su uzorom koji je teško dostići, ako je uopće i moguće.
  
  Josip Križaj rođen je 5. ožujka 1887. u Vevču kraj Ljubljane i prema želji oca Antuna, majstora sale u poznatoj tvornici papira u Vevču, trebao je postati inženjer. No to ga nije zanimalo, jer je od djetinjstva njegovao ljubav prema glazbi. Prvu glazbenu naobrazbu stekao je u školi Glasbene matice kod diplomanta bečkog Konzervatorija, dirigenta Mateja Hubada (1866-1937), a prva scenska iskustva u družini velikoga dramskog umjetnika, glumca i redatelja, Ignjata Borštnika (1858-1919). Kazališnu karijeru nije počeo kao pjevač nego kao glumac, u prosincu 1907. u Ljubljani ulogom Hahna u drami Rose Bernd njemačkog dramskog i proznog pisca Gerharta Hauptmanna (1862-1946) na proslavi 25. obljetnice Borštnikova umjetničkog rada i odmah postao član Slovenskog deželnog gledališča. Nepunih mjesec dana poslije, 2. siječnja 1908., na predstavi Gounodove opere Romeo i Julija zamijenio je oboljela Rudolfa Bukšeka i tako postao član Opere. U njoj je ostao do dolaska u Zagreb. Njegovo djelovanje u Zagrebu od godine 1913. do odlaska u mirovinu 1957., s kratkim prekidima od četiri sezone: 1919./1920. proveo je u Osijeku, 1927./1928. u Beogradu, te 1928./1929. i 1929./1930. u Ljubljani, epoha je magistralnih basovskih kreacija. Često su ga pozivali u inozemstvo i nudili mu primamljive angažmane ali on je prihvaćao samo gostovanja. Zagreb je bio njegov grad, a Hrvatsko narodno kazalište pozornica njegova života. Za sve koji su ga doživjeli, za mlade koji su uz njega stasali, bio je nedodirljiva veličina kojoj su se divili i od koje su učili.
  
  Visok umjetnički domet – a prema njegovim vlastitim riječima tajna njegova uspjeha bila je studij, rad i opet samo rad – Križaj je postigao već na prvim nastupima, a vrlo brzo tumačio je najsloženije uloge. Kada je pjevao Don Basilija u Seviljskom brijaču u rujnu 1913., Narodne novine su 22. rujna napisale da je „svoju težku, ali zahvalnu ulogu prekrasno odglumio i odpjevao“, a Jutarnji list 23. rujna da se je „opet iztaknuo preliepim timbrom svoga basa“. Nakon Ramfisa u Aidi u studenome 1913., Agramer Tagblatt 14. studenoga zaključuje da je „očevidno izvanredno upotrebljiv pjevač“. Za Hundinga u Walküri u svibnju 1914. Jutarnji list 28. svibnja navodi da je „bio glasom, mimikom i maskom izvrstan te bi bio na ponos i većoj pozornici, nego što je naša“, a Narodne novine 30. svibnja da je „sjajio ljepotom svoga mekanoga i čistoga basa“.
  
  U lipnju godine 1914. Križaj je već bio jedan od protagonista velikoga kazališnog događaja. Od omiljena zagrebačkog basa Toše Lesića preuzeo je ulogu Sveslava na svečanoj predstavi opere Porin u povodu 60. godišnjice smrti Vatroslava Lisinskog. Bio je to Križajev prvi susret s djelom hrvatskog autora u Hrvatskoj. A prvi njegov susret uopće s djelom hrvatskog autora bio je još 1908. u Slovenskom deželnom gledališču u Ljubljani u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca. Nije navršio ni 22 godine! Najprije je dva puta otpjevao manju ulogu Gašpara Alapića a onda je 8. prosinca pjevao sultana Sulejmana. U rujnu 1915. pjevao je Sulejmana i u Zagrebu, a 29. listopada glavnu ulogu Stanca na praizvedbi opere Novela od Stanca Božidara Širole. Nastavljaju se nizati Križajeve velike uloge. Obzor 5. rujna 1915. hvali njegovu „sjajnu kreaciju“ uloge demona u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, u kojoj mu je „istančanim promišljenim i otmjenim pjevanjem, brižnom deklamacijom i nadasve prodahnutom karakterizacijom uspjelo vanredno srećno iznijeti sasvim u skladu sa strahovitim fantazmagorijama pravoga pjesnika E. T. A. Hoffmanna svu groznu skurilnost tih četiriju grotesknih tipova“ i sretan je da je Križaj „najposlije kod pozvanih faktora naišao na onu cijenu koja ga po njegovim umjetničkim kvalitetama ide“. Hrvatska 6. rujna piše da je „koliko igrom, toliko glasom i inteligentnim pjevanjem odnio palmu večeri“ i napominje da su se u toj ulozi istaknule „sve odlike ovoga liepoga glasa u svim nijansama, u jačini i pianu, u liepim prelazima“, a Jutarnji list također 5. rujna 1915. dalekovidno zaključuje da „mu se može proreći izvanredna budućnost“.
  
  Prvi Križajev umjetnički vrhunac bio je barun Ochs na prvoj hrvatskoj izvedbi glazbene komedije Kavalir s ružom Richarda Straussa 29. travnja 1916. Jedva je navršio dvadeset i devet godina a tumačio je ulogu koje se obično prihvaćaju pjevači u punoj stvaralačkoj zrelosti, pa i kasnije. „Iznenadjuje nas, kako se taj mladi pjevač umije preobražavati, kao što iznenadjuje i njegova muzikalna sigurnost i izdrživost“, pisala je Hrvatska 1. svibnja. Zanimljiva je opservacija Narodnih novina istoga dana kako je posve svladao sve poteškoće uloge „nekom posebnom umjetničkom lakoćom“. Kad je Richard Strauss 11. listopada 1916. u Zagrebu sam dirigirao svojim djelom i „opera dobila jedan novi stil“, prema Jutarnjem listu 12. listopada, Križaj „ima eminentnu glazbenu sigurnost da se može u labirintu te uloge slobodno kretati i iznijeti sa mnogo dragocjenih detaila propadajućeg Landjunkera sa svim njegovim seljačkim lukavstima i glupostima“. Strauss je najviše bio zadovoljan Križajevom kreacijom baruna Ochsa. Agramer Tagblatt prenio je 14. listopada njegovu izjavu: „G. Križaj je muzikalan i ritmički vrlo siguran pjevač, kojega čeka lijepa budućnost“. Hrvatska pozornica u br. 36. sezone 1940./41. opširnije je pisala o Straussovu odnosu prema Križajevu dostignuću. Strauss je smatrao njegovu kreaciju baruna Ochsa dostojnom najvećih scena. Odmah nakon predstave otišao je po njega u garderobu da ga dovede pred zastor. Sviđala mu se njegova mirna i staložena gluma, glas, čista intonacija, muzikalnost, ritmička sigurnost i glazbeno korektno prostudirana i u najmanjim pojedinostima donesena uloga, upravo onako kako je sam zamislio Ochsa. Nije mogao vjerovati da taj toliko kompletan umjetnik ima tek dvadeset i devet godina! Čak mu je rekao da mu se javi kad god ga bude trebao. I ubrzo nakon Straussova odlaska stiglo je na Križajevu adresu nekoliko brzojava njemačkih menadžera s pozivima na gostovanje, ali Križaj ih uglavnom nije prihvatio. Kao barun Ochs proslavio je 15. prosinca 1932. 25. godišnjicu umjetničkoga rada.
  
  Koliko je Josip Križaj ušao u srca Zagrepčana i glazbenih kritičara najbolje potvrđuje oduševljeni usklik kritičara Milana Grlovića: „Gospodine Križaju, Vi pjevate sve ljepše i ljepše!“ u Novostima 9. srpnja 1917. prigodom njegova ponovljenog nastupa u Hoffmannovim pričama. A prije toga, u prosincu 1916., kada je pjevao Vodenjaka na obnovi Dvořákove Rusalke i opet bio „izvanredan“, Jutarnji list je 19. prosinca pisao: „Kod toga umjetnika (koji to ime zaslužuje potpunim pravom) djeluje sve na način, kojemu nema prigovora. Pjevanje, izražaj, igra i dramatska snaga“. Narodne novine 4. travnja 1917. pisale su povodom njegove kreacije manje uloge – Lotharija u Thomasovoj Mignon – da je„lijepe svoje tonove zaodjeo u posebnu, proćućenu toplinu, a glumom ispričao iskreno boli tajanstvenog svirača“. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Mozartova Figarova pira, 26. listopada 1917., u ulozi Figara dao je „uzornu kreaciju“ (Narodne novine, 27. listopada), bio je „junak večeri“ (Novine, 27. listopada) i „kralj dana kojega se pratilo sa općim udivljenjem“ (Male Novine, 27. litopada). Kada je u prosincu iste godine nastupio u naslovnoj ulozi Zajčeva Bana Legeta – u prvoj izvedbi opere u 20. stoljeću, koju ni u Širolinoj glazbenoj preradbi ni u cjelokupnosti izvedbe kritika nije dobro ocijenila – bio je jedini koji, kako piše Hrvatska država, 27. prosinca 1917., „zaslužuje ozbiljnu pažnju“, jer je ulogu „izveo nekom rigoroznošću, koja je uvijek odlikom ovog solidnog pjevača“ i, prema Narodnim novinama 24. prosinca, jer je „Zajčevu krasnu kantilenu pjevao upravo divno velikim modulacijama podajući im prave boje i plastičnu formu“. Kad je poslije, 1931., ponovno pjevao Bana Legeta u obnovljenoj izvedbi opere prigodom stogodišnjice rođenja Ivana pl. Zajca, Lujo Šafranek-Kavić napisao je u Obzoru 23. studenoga da je bio „suvereni, sonorni, temperamentni i uvjerljivi Ban Leget“ i „u svakom času visoko dominirao scenom“ da je „njegov vanredni pjevački i glumački izražaj bio savršeno uravnotežen“ i zaključio: „Ban Leget je opet jedna od Križajevih kreacija monumentalnih kontura i visoke umjetničke klase“.
  
  Potkraj siječnja 1918. Križaj je otišao na samostalno gostovanje u Dresden, a u lipnju i srpnju bio je jedan od protagonista iznimno uspjela gostovanja ansambla zagrebačke Opere u Trstu. Slovenske novine Edinost pišu o njemu kao „o dobrom znancu iz boljih vremena našega tršćanskoga slovenskoga kazališta“, a njegova Sparafucilea u Rigolettu ocijenjuju u superlativima u vrlo opširnu prikazu 21. lipnja 1918.. Obzor 4. srpnja 1918. prenosi pisanje Edinosti o izvedbi Prodane nevjeste, koja je bila „umjetnička senzacija prve vrsti“, a Križaj kao Kecal „samo jedno, on je majstor“. Križajevu besmrtnom Kecalu u Smetaninoj komičnoj operi divio se i slavni ruski glumac, redatelj, kazališni intendant i teoretičar, utemeljitelj Moskovskog umjetničkog kazališta, Konstantin Sergejevič Stanislavski (1863-1938) za svojega gostovanja u Zagrebu godine 1922. Čestitao mu je na „grandioznoj kreaciji“ koju može pjevati po cijelome svijetu. Kada je dvije godine poslije Križaj tu ulogu tumačio u Bratislavi, poznati češki skladatelj i dirigent Oskar Nedbal izjavio je da je najbolji Kecal nakon slavnoga češkog basa, člana bečke Dvorske pa Državne opere, Wilhelma Hescha (1860-1908) kojega se smatralo najvećim tumačem toga lika. Isto su mislile i dvije slavne češke pjevačice, dugogodišnje prvakinje Metropolitana, Ema Destinnová (Emmy Destinn) (1878-1930) i Jarmila Novotná (1907-1994), s kojima je nastupio u Prodanoj nevjesti. Kecala je Križaj pjevao oko 250 puta, u sedamnaest gradova, i s njim je 17. listopada 1953. proslavio 45. obljetnicu umjetničkoga rada.
  
  I tako su tijekom dugih godina Križajeve nastupe pratili oduševljeni kritički osvrti, zacijelo najljepši što ih je jedan umjetnik imao u povijesti zagrebačke Opere. Zamjerki je bilo vrlo malo, bile su vrlo rijetke, sitne i zanemarive. Njegov Boris Godunov postao je pojam kao poslije Gostičev Otello. Kad je 1929. kao član ljubljanske Opere gostovao kao Boris oduševljenju nije bilo kraja. Kritičari su se raspisali raščlanjujući tu njegovu kreaciju u najsitnijim pojedinostima. Šafranek-Kavić pisao je u Obzoru 2. studenoga između ostalog: „Kada je prije kojih desetak godina Boris pod vodstvom onda mladog dirigenta Baranovića ušao u repertoar hrvatske opere, bio je g. J. Križaj naš prvi Boris. Kao inteligentni i ambicijozni pjevač, g. Križaj dotjeravao je svoju kreaciju, a onda je prigodom gostovanja ruskih interpreta Zalewskoga i Bakljanova imao prilike, da upozna i mjerodavnu rusku tradiciju u interpretaciji ove izvanredne uloge. Njegova sadanja kreacija kao rezultat svih mnogogodišnjih studija, iskustava i opažanja odlikuje se vanrednim umjetničkim kvalitetama, a ostala je lična, samostalna, daleko od svake kopije. Karakteristično na njegovoj interpretaciji je u prvom redu to, što on od prvoga do posljednjega takta ostaje pjevač, koji u lirskim i u dramatskim momentima umije da se služi svojim bogodanim glasom, ne pomaže si poznatom mješavinom govorene i pjevane deklamacije, koju glasovno istrošeni, a inače veliki scenski umjetnici tako efektno znaju da upotrebe. Križaj čestito i pošteno pjeva u punom smislu ove riječi svaku notu onako, kako ju je autor propisao, ali on pjeva s toliko pravoga, osjećajnoga izražaja, tako proćućeno, da njegova iskrenost djeluje jako i neposredno i postizava bez svakog traženja najveći dramatski efekt. U velikoj gradaciji uspinje se njegova kreacija od ekspozicije u slici krunisanja preko scene monologa i ludila do kulminacije u posljednjoj slici smrti, koja bi se teško dala nadvisiti. Koliko li srca i čovječnosti ima samo u onom prekrasnom pianissimu njegovoga pjeva u molitvi i oproštaju od sina!“ Šafranek-Kavić zaključuje: „Burom aplauza pozdravila je naša publika povratak svojega ljubimca.“
  
  Kritičar Jutarnjega lista napisao je 12. siječnja 1930. da je „naš Šaljapin g. Križaj iskočio kao 'Boris Godunov' opet iz svoje okoline za cijelu jednu klasu“. Usporedba sa slavnim ruskim basom, jednim od najvećih pjevača svih vremena, Fjodorom Šaljapinom (1873-1938) govori sama za sebe. U osvrtu na obnovu Majstora pjevača 1931. uz opasku da je donio Hansa Sachsa „glasovno, pjevački i stilski kakovoga nam moraju zavidjati i najuglednije pozornice“, kritičar Obzora 21.prosinca 1931. zaključuje da je „najjači umjetnički individualitet u našem solističkom ensembleu“. A u njemu je tada bila buduća velika Zinka Milanov! Kad je u Parsifalu 1932. pjevao Gurnemanza Večer je 29. ožujka 1932. pisala da je „toplina njegovog glasa podala toj ulozi čar i poeziju“. Kad ga je pjevao 1938., bio je, prema Jutarnjem listu 20. travnja, „kao iz kamena isklesan, klasično suveren“. U osvrtu na izvedbu Charpentierove Louise 1936. Narodne novine su 13. siječnja istaknule: „velik, nedostiživ, u glumi i pjevanju bio je g. Križaj kao otac. Svaka čast ovakovu pjevaču-glumcu. Treba samo pogledati posljednji čin: posljednju majstorsku glumu g. Križaja. Takvog dramatika u glumačkom izražaju ne poznaje ni naša drama“. Bio je idealan Galicki u Knezu Igoru Aleksandra Borodina. Jutarnji list 28. svibnja 1938. piše da je u Siegfriedu „kao uvijek vanredan u svojem dostojanstvu i snazi, suverenom dominiranju scenom i odličnoj stilskoj interpretaciji bio naš ponos i prvak kao Putnik-Wotan“.
  
  U veljači 1939. u za njega prilično neuobičajenom repertoaru, na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Život na Mjesecu Josepha Haydna, prema dr. Branimiru Ivakiću u Jutarnjem listu 27. veljače, u ulozi Cecca Buonafede „bio je upravo sjajan kao skorojević bez obrazovanosti, što lakovjerno prima pod gotov groš svaku šarlataneriju, koju mu serviraju pod vidom znanosti“, a u prosincu 1939. u nanovo uvježbanom Nikoli Šubiću Zrinskom“ bijaše moćno i jedinstveno izradjeni Sulejman, čija je umjetnička kreativnost fascinirala”, kako je pisao autor A.R. u božićnom broju Novosti. U osvrtu na izvrsnu prvu hrvatsku izvedbu komične opere Tajni brak Domenica Cimarose u ožujku 1940. Zagrebački list pisao je 8. ožujka: „Da je g. Križaj kao prosac grof Robinson u neku ruku prethodnik i uzor baruna Ochsa von Lerchenaua iz R. Straussova ‘Kavalira s ružom’, u svim svojim scenama dominirao kao centralna figura, ne bi trebalo ni posebno isticati. Jednako velik umjetnik u svojim visoko-dramatskim kao i u buffo-ulogama, i on [kao i Alda Noni u ulozi Caroline, pr. a.] kreira s nepogrješivim osjećajem za stil i mjeru.” Kada je 1943. izvedeno Rajnino zlato prigodom 60. godišnjice smrti Richarda Wagnera, skladatelj Ivan Brkanović je, hvaleći u Hrvatskom narodu 17. veljače 1943. njegovo „saživljavanje s Wagnerovim stilom“ i „siguran umjetnički ukus“, napisao da je bio Wotan „pun dostojanstva, uzvišen, nedostiživ“, da „krasni, tamni, blagi baršun njegova glasa posjeduje onu potrebnu osjećajnost i sposobnost karakterizacije, da ostvari promjenljivi, nestalni lik toga boga, razapetog izmedju zla i dobra, izmedju ispunjenja zadane riječi i osjećanja, izmedju moći zlata, vlasti i svoje božanstvenosti“ i zaključio da je „njegova tvorba i ovaj put na visokom umjetničkom stupnju“.
  
  Nemoguće je nabrojati sve Križajeve velike kreacije zlatnim slovima upisane u povijest hrvatske glazbe, a kamoli sve uloge koje je pjevao u Zagrebu. Bilo ih je više od stotinu i trideset, a nastupa tri tisuće, kako su pedantno zabilježile Kazališne vijesti 3. listopada 1953. prigodom njegove upravo nevjerojatno visoke 45. umjetničke obljetnice. Bio je jednako velik u dramskim ulogama poput Borisa Godunova Musorgskog ili kralja Filipa u Verdijevu Don Carlosu, kojih je bio prvi hrvatski tumač te u Wagnerovim ulogama, kao i u komičnima kakvi su bili njegov neodoljiv Kecal u Prodanoj nevjesti, Don Basilio u Seviljskom brijaču ili Figaro u Figarovu piru. Sve su Križajeve interpretacije, od najveće do najmanje uloge i koncertnog nastupa, bile velike i nezaboravne. Redom nastupanja spomenut ćemo još neke uloge koje je tumačio na premijerama ili prvim hrvatskim izvedbama: Kralj Marke u Tristanu i Isoldi, Wotan u Walküri, Kralj Henrik u Lohengrinu, Dosifej u Hovanščini Musorgskog, Rocco u Beethovenovu Fideliju, Boitov Mefistofele, Hadži-Toma na praizvedbi Koštane Petra Konjovića, Gremin u Evgeniju Onjeginu, Agamemnon u Ifigeniji u Aulidi Christopha Willibalda Glucka, Lunardo u Wolf-Ferrarijevoj operi Četiri grubijana, Marcel u Hugenotima, Boris u Katarini Izmajlovoj Šostakoviča, Tomski u Pikovoj dami, Daland u Ukletom Holandezu, Ivan Susanjin Mihaila Glinke, Leporello u Mozartovu Don Juanu i posljednja, Trulove u Životu razvratnika Stravinskog 1954. godine.
  
  Križajev doprinos hrvatskoj glazbenoj reprodukciji bio je neobično važan i poticajan. Živo se zauzimao za izvedbe djela hrvatskih skladatelja, pogotovo suvremenih, u kojima je redovito nastupao na praizvedbama. U Moru Frana Lhotke 29. listopada 1920., kako pišu novine Hrvat 2. studenoga, „kao Kluk svojom impozantnom pojavom i krasnim glasom, pa sigurnim pjevanjem bio je najsavršenija osoba u operi“. Bio je Filip na praizvedbi Široline opere Citara i bubanj 29. studenoga 1930., Đavo u operi Striženo-Košeno Krešimira Baranovića 4. svibnja 1932., Balantač u operi Udovica Rošlinka Antuna Dobronića 23. svibnja 1934., gdje je, kako pišu Narodne novine u broju 118. „opet istakao svoju poznatu umjetnost u kreaciji groteske“ i 2. studenog 1935. jedinstven i nezaboravan gazda Marko u operi Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, kojega je do kraja duge karijere pjevao oko stotinu i pedeset puta. Slijedili su 1. prosinca 1938. Marko u Dobronićevu Rkaću, 8. svibnja 1948. Franjo Tahi u operi Matija Gubec Ive Lhotke-Kalinskog, 4. listopada 1950. kapetan Frano u Ekvinociju Ivana Brkanovića i 18. svibnja 1952. Kolumbat u Gotovčevoj Mili Gojsalića.
  
  Pjevao je i Vornića u operi Adel i Mara Josipa Hatzea te Velimira u operi Ljubav i zloba Lisinskog uz antologijskog Sveslava u njegovu Porinu. Na svečanoj je izvedbi opere 1934. kojom se obilježavala osamdeseta godišnjica smrti Lisinskog, prema Zlatku Grgoševiću u Obzoru 6. listopada, „bio glasovno i pojavom odličan, pa je njegova scena u tamnici samo novi dokaz njegovog neiscrpnog talenta u dramatskom stvaranju“. Golem uspjeh doživio je na praizvedbi oratorija Život i spomen slavnih učitelja svete braće Ćirila i Metodija, apostola slavenskih Božidara Širole na Festivalu Međunarodnog društva za suvremenu glazbu u Frankfurtu 1927. godine. Bio je kao Sulejman sudionik prve predstave Opere Narodnog kazališta u Rijeci 2. studenoga 1946. godine, a u zagrebačkoj Operi nastavio je nizati svoje velike kreacije. Kad su 1947. obnovljene Hoffmannove priče opet je tumačio četiri lika demona i, prema Vjesniku 16. studenoga, dao je u ulozi Dr. Miraclea „jednu od svojih najboljih kreacija“ i „njegov kristalni bas došao je do izražaja naročito u oba terceta trećeg čina“.
  
  U Zagrebu je Križaj bio i cijenjen koncertni pjevač profinjene muzikalnosti i velike pjevačke kulture. Pjevao je basovsku dionicu u Beethovenovoj Devetoj simfoniji i Missi solemnis i u Verdijevu Requiemu. Bio je i operni redatelj, režirao je deset opera. U dokolici se bavio slikarstvom i filatelijom, bio je strastveni lovac, pecao je i planinario. Zadržao je svježinu, vedrinu i mladenački zanos do pozne dobi. U povijesti hrvatske glazbene reprodukcije zabilježen je, prema potpuno točnoj tvrdnji njegova mlađeg kolege Tomislava Neralića, kao „operni umjetnik ispred svojega vremena“. Rado viđen i toplo dočekivan, duboko poštovan, cijenjen kao dobar prijatelj i čestit čovjek, Josip Križaj umro je u Zagrebu 30. srpnja 1968. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri