Leo Mirković (Friedmann)

(Sarajevo, 31. siječnja 1904. – Miami Beach, 7. rujna 1990.)

• Leo Mirković (Friedmann) rođen je 31. siječnja 1904. u Sarajevu, gdje je kao mladić nastupao u amaterskim društvima. Kad je 1923. utemeljena Opereta, debitirao je u opereti Tri djevojčice austro-ugarskog skladatelja Heinricha Bertéa (1858-1824) s glazbom Franza Schuberta i već je s dvadeset godina angažiran u Narodnom pozorištu kao karakterni komičar u buffo partijama. Nastavio je studirati pjevanje u Milanu i kod Maxa Kleina na Neues Wiener Konservatoriumu, osnovanom 1909. Zagrebački Morgenblatt pisao je 11. rujna 1930. da je 1929. apsolvirao studij u Beču i dobio ponude raznih kazališta i da je prihvatio jednogodišnji angažman u Operi u Opavi (Troppau) i nastupio u Rigolettu, Manon Lescaut, Hoffmannovim pričama, Suzaninoj tajni i Arijadni na Naxosu. List dalje piše da ga je slavni Otto Klemperer pozvao na gostovanje.
  
  Mirković je u zagrebačkoj Operi prvi put nastupio kao Rigoletto u lipnju 1930. Žiga Hiršler u Novostima 10. lipnja ovako je ocijenio taj nastup: „Baritonist Leo Mirković Friedmann imade vanredno lijep pjevački materijal. Mekano i zvučno grlo dolazi do najljepšeg izražaja u visini gdje poprima gotovo tenoralni timbar i karakter. Po toj položini sudeći dalo bi se iz ovog pjevača odgojiti heroički tenor, pa upozorujemo specijalno na ovu činjenicu. Simpatični pjevač osvojio je naše općinstvo na juriš te je bio burno i trajno aklamiran. Za nas bi značio taj pjevač korisnu akviziciju.“ Mirković nije razmišljao o prijelazu u „fah heroičkog tenora“, ali i drugi kritičari spominju njegov tenoralni bariton. Stupio je u angažman u sezoni 1930./1931. i odmah u rujnu nastupio u nanovo uvježbanom Seviljskom brijaču. Lujo Šafranek-Kavić pisao je u Obzoru 19. rujna: „Upoznali smo zaista jaki glasovni, pjevački i muzikalni talenat. Krasan, metalan, neobično plemenito obojeni tenoralni bariton, odlično je postiran, izjednačen i vanredno gibiv. Njegova fraza je izradjena, povezana i otmena, svaki ton mu nosi i ispunjuje kazalište bez i najmanje forse. To je bogodani pjevač kojega valja brižno i ozbiljno odgajati za veliku karijeru, kojoj se može punim pravom nadati, jer osim toga ima lijepu pojavu i nesumnjivi glumački talenat. On je ovom zgodom prvi puta pjevao Figara i savladao je ovu belkantističku, pjevački i glumački nadasve tešku ulogu – iako tek u drugoj sezoni svoje karijere – toliko dobro da zaslužuje svako priznanje. Ako mu uspije da se oslobodi male mane u izgovoru nekih konzonanata i dotjera općenito deklamaciju biti će to pjevač bez svakog prigovora.“
  
  Kritičar je bio malo previše euforičan. Mirković nije ostvario veliku karijeru, a ni te „male mane“ (mucao je) se nije uspio osloboditi, ali je nizao iznimno cjelovite uloge koje su nailazile na najpovoljnije osvrte. Za Figarom su slijedili Silvio u Pagliaccima, Alfio u Cavalleriji rusticani, Renato u Krabuljnom plesu i Jago u nanovo uvježbanom Otellu (tada se pisalo Otelu) pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Augusta Markovskog s gostom Otonom Masakom u naslovnoj ulozi. Narodne novine su 20. listopada 1931. pisale : „Taj još neiskusni i mladi pjevač svladao je pjevački tešku partiju Jaga, samo mu je nedostajalo snage u dramatskim izrazima svoje intrigantske partije. Belkanto svladava potpuno. Kada bi još mogao izgraditi svoju vokalizaciju, koja nije jasna – bio bi nastup g. Mirkovića još snažniji.“ Doista, povjeriti Jaga neiskusnom i mladom pjevaču bilo je hrabro, ali i pomalo neodgovorno prema razvitku 27-ogodišnjaka! Slijedili su: Papageno u nanovo uvježbanoj Čarobnoj fruli, Doktor Malatesta u Don Pasqualeu, trgovac Vaso na premijeri Sutona Stevana Hristića, Moruccio u nanovo uvježbanoj d’Albertovoj operi U dolini, Amonasro u Aidi, Žetelac na prvoj hrvatskoj izvedbi d’Albertove opere Mrtve oči, Radovan od kamena mosta u prvoj hrvatskoj izvedbi Smetanine Libuše pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Branka Gavelle sa Zinkom Kunc u naslovnoj ulozi, Otokar u nanovo uvježbanom Weberovu Strijelcu vilenjaku, Escamillo u Carmen, Gojen u Morani, Faninal u Kavaliru s ružom, Valentin u nanovo uvježbanom Faustu, kojega je, prema Šafraneku-Kaviću u Jutarnjem listu 16. ožujka, „interpretirao toplo i osjećajno, u dotjeranom tehničkom predavanju“ i u travnju 1934. Johanaan u nanovo uvježbanoj Salomi pod ravnanjem Lovre pl. Matačića s glasovitom Bahrijom Nuri-Hadžić u naslovnoj ulozi, kada je Stanislav Stražnicki u Novostima 21. travnja napisao da je „pojavu njegovu provejavao mir, jednostavnost i dostojanstvenost, a nešto asketičkog bilo je u cijelom njegovom biću. Ta je crta našla naročitog odraza u maski, te načinu pjevanja i interpretacije.“
  
  Mirković je zatim pjevao Janoša na praizvedbi opere Dorica pleše Krste Odaka16. lipnja 1934. Kad ga je pjevao na obnovi 1937., Novosti su 17. rujna pisale da je „karakteristična figura notariusa Janoša, iznesena s uvjerljivim i finim humorom“. U 1934. pjevao je još brijača Scalzu na obnovi Suppéeova Boccaccia, Marcela u La Bohème, vrhovnog suca Ruggiera u Halévyjevoj Židovki, Mercutija na premijeri Gounodove opere Romeo i Giulietta, Maurizija na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija i Rigoletta u nanovo uvježbanoj operi. U travnju 1935. došao je Alberich u prvoj hrvatskoj izvedbi Wagnerova Rajnina zlata i, kako piše Stražnicki u Novostima 14. travnja: „Mrkog i podmuklog, patuljastog Nibelunga Albericha, koji se u izgarajućoj gramzljivosti za zlatom i želji, da postane neograničeni vladar svijeta, odriče ljubavi – ukoliko je ovakovo biće uopće sposobno za takav osjećaj – donio je g. Mirković oštro ocrtano, živo, izjednačeno u pjevačkom i glumačkom stilu.“ Nakon četverostruke uloge koju obično pjevaju tenori, Andrèsa, Cochenillea, Pitichinaccia i Franje u Hoffmannovim pričama, na izvrsnoj praizvedbi Ere s onoga svijeta 2. studenoga 1935., kako piše Milan Katić u Novostima 5. studenoga, „kao dobričina mlinar Sima bio je također dobar“.
  
  Godina 1936. donijela je Leu Mirkoviću nove uloge i premijere. Bio je Lord Kookburn u nanovo uvježbanom Auberovu Fra Diavolu, Meyer, čuvar sinagoge, na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Dibuk suvremenog talijanskog skladatelja Lodovica Rocce i Germont u Traviati s Majom Strozzi i Josipom Rijavcem, a 1937. došao je nakon Piffarda u opereti Momci na brod Ivana Zajca, Ford u prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeva Falstaffa, i taj je lik, prema Stražnickom u Novostima 8. studenoga, bio „originalno izradjen, iznesen po g. Mirkoviću koji je opet mogao da zasvjedoči svoj izraziti buffo-talenat. Tu je svaka fraza dobila svoju karakterističnu notu i smisao“. Kad je uz troje novih pjevača u Krabuljnom plesu pjevao Renata, Žiga Hiršler u Večeri je 10. siječnja 1938. napisao da je „poseban uspjeh imao te večeri Leo Mirković, čiji je pun, sočan i nosiv glas izazvao spontan pljesak na otvorenoj pozornici“. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Dvořákova Jakobinca ostvario je lik Adolfa od Harasova i, prema Novostima 22. ožujka 1938., „imao je u svakom pogledu nezahvalnu ulogu, te je iz tog blijedog lika izvukao najviše što se dalo“. Slijedio je Alberich na prvoj hrvatskoj izvedbi Wagnerova Siegfrieda i, prema Novostima 28. svibnja 1938, i to „bila je i opet jedna zrela kreacija ovog našeg sposobnog i svestranog pjevača. Naročito je uspio drastično prikazani duet između Albericha i Mimea a, znade se, zbog prstena.“
  
  Skok od Albericha do doktora Malateste na obnovi Don Pasqualea bio je doista velik, ali, kako su pisale Novosti 20. listopada 1938, Mirković je bio „vrlo decentan u svom nastupu i maski. Tu je razvio svu ljepotu i punoću svog plemenitog organa, a savršenim mirom, bez nervoznog pretjerivanja, odglumio je svoju ulogu.“ Slijedila je jedna premijerna operetna uloga – Kalman Župan u nanovo uvježbanom Straussovu Barunu ciganinu. U prvoj hrvatskoj izvedbi Mudre lije Leoša Janáčeka, prema Novostima 12. veljače 1939., bio je „odličan u velikoj roli šumara, pjevački i glumački inteligentno donesenoj“. U veljači je ostvario još jednu ulogu na prvoj hrvatskoj izvedbi opere – Doktora iz Bologne u Životu na Mjesecu Josepha Haydna, i dr. Branimir Ivakić u Jutarnjem listu 27. veljače 1939. napisao je da je bio „izvrstan u maski i kretnjama“ te da mu je „groteskni karakter ove uloge osobito pristajao, te je on u njoj razvio mnogo komike“. Na gostovanju Gustava Remeca u Rigolettu ostvario je naslovnu ulogu i, prema Vladimiru Ciprinu u Večeri 8. listopada 1939., „u svojoj dobro izradjenoj interpretaciji u pjevačko-tehničkom pogledu morao bi još dodati i bolje izradjenu glumačku sadržinu, jer ga odviše šablonizirani dvorski ludjak dovodi čak na pomisao da neka mjesta u II. slici pjeva odviše mekano i lirski a bez potrebne dramatske snage i u kretnji i pjevačkom sadržaju“.
  
  Nakon male uloge Timoleona u nanovo uvježbanom Nikoli Šubiću Zrinjskom u prosincu 1939., pjevao je 17. veljače 1940. naslovnu ulogu Amfitriona na praizvedbi istoimene opere Borisa Papandopula. Dr. Božidar Širola napisao je u Jutarnjem listu 24. veljače da je „pravi par Amfitrion – Sosias (Mirković i Šepec) finom komikom prikazao zaprepaštenje nad nevjerom svojih žena“. U lipnju 1940. pjevao je Dulcamaru u nanovo uvježbanom Donizettijevu Ljubavnom napitku, i prema Ciprinu u Večeri 6. lipnja 1940., imao je i on u ulozi nadriliječnika „lakoću i brioznost gdjice Noni i g. Solaryja pa je tako dao stilski potpunu cjelinu i kao glumac i pjevač“. Slijedio je Kum u nanovo uvježbanom Soročinskom sajmu u veljači 1941. i Lescaut na obnovi Puccinijeve Manon Lescaut 4. travnja 1941.
  
  Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Leo Mirković otpjevao je još jedanput mlinara Simu uz posebnu dozvolu. U svibnju je, prema Snježani Banović u knjizi Država i njezino kazalište (Profil, 2012) još bio u angažmanu, ali, kao Židov, ne i na sceni. Krajem lipnja odobren mu je odmor u „svrhu gostovanja u Splitu“, no ubrzo je uhićen i interniran u logor, iz kojeg je pobjegao u Italiju, gdje se pridružio pokretu otpora. Iz Italije je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, studirao na Hebrew Union Collegeu sakralne glazbe i priključio se washingtonskoj Židovskoj zajednici. Živio je u New Yorku i Washingtonu, gdje je, prema New York Timesu od 13. rujna 1990, bio poznat kao kantor u sinagogama. Povukao se u mirovinu 1974. i preselio u Miami Beach na Floridi, gdje je 7. rujna 1990. umro od posljedica prometne nesreće.
  
  U jedanaest godina svojega zagrebačkog angažmana Leo Mirković bio je jedan od iznimno dragocjenih solista Opere, pjevač neobično široka repertoara, umjetnik koji je ostvario niz zapaženih cjelovitih glazbeno-scenskih kreacija, vrlo muzikalan, dobro školovan, uvijek pouzdan i siguran.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri