Anka Horvat-Gottlieb

(Kaštel kod Zlatara, 21. lipnja 1884. – Zagreb, 10. srpnja 1948.)

• Zanimljiva je pojava među hrvatskim opernim pjevačima mezzosopranistica Anka pl. Pisačić, udana Horvat i preudana Gottlieb. Rođena u Kaštelu kod Zlatara 21. lipnja 1884., učila je pjevanje u školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda kod Leonije Brückl i 5. svibnja 1909. je kao „štovana gošća pjevala iz naklonosti“ Carmen. Ustavnost je 6. svibnja ustvrdila da je „poznajemo i poštujemo kao vrstnu koncertnu pjevačicu sa liepim i dubokim njenim kontraaltom“. Hrvatska sloboda 6. svibnja 1909. s puno je oduševljenja pisala da je „gdja Anka Horvat sinoć slavila pravo slavlje. Svojim iškolanim prekrasnim glasom, liepom pojavom, izvrsnom igrom i mimikom, pjevala je i glumila kao da je tako rekuć rodjena na pozornici“. Pokret je također 6. svibnja dao zanosnu ocjenu njezina debija. Pisao je: „Rodjena je za pozornicu. Krasan, zvučan, jak i opsežan njezin mezzosopran čini ju predestiniranom za partiju Carmen. Gdja Horvat nije svršila nikakve velike svjetske glazbene škole, ali su u nje sjajne prirodjene sposobnosti i da čovjek ne zna, ne bi vjerovao, da se s ovakovim uspjehom može prvi put na pozornici pjevati. Osim liepa glasa ima u Gospodje vrlo mnogo dublje umjetničke intuicije što je dokazala krasnim predavanjem svih glavnih dijelova partije… a ponajviše u najtežem četvrtom činu, gdje smo gledali gotovu umjetnicu. Pojava – vanredno simpatična, lična mimika za početak veoma razvijena, živo i vatreno oko. Igra joj je puna temperamenta, osjećaja, topline i nježnosti (za Carmen možda malo i previše)“. A kad je 13. svibnja pjevala Carmen na gostovanju Nikole Zeca, Novosti su 14. svibnja 1909. napisale da je „ženijalna gospodja Horvat bila jučer osobito disponirana – opaža se očito njen izvanredan napredak u igri – i sigurnost na pozornici”.
  
  Anka Horvat je u zagrebačkoj Operi djelovala od 1910. do 1914. i ostvarila 61 nastup ali u izdanju Pet godina hrvatskog kazališta 1909.-1914. nije navedena kao stalna članica. Kao supruga narodnog zastupnika dr. Aleksandra Horvata nastupala je bez honorara, u dobrotvorne svrhe. Bila je apsolutna miljenica kritike.
  
  Nakon zagrebačkoga debija kao Carmen, Anka Horvat nastavila je studij pjevanja u Grazu i u Beču kod poznatog rumunjskog baritona, koji je slavu poglavito stekao kao dugogodišnji iznimno uspješan profesor pjevanja na bečkom Konzervatoriju, Philipa (Filipa) Forsténa (1852-1932). Kada je u veljači 1910. nastupila u ulozi Santuzze u Cavalleriji rusticani počela su njezina češća gostovanja u Zagrebu, a stalna gošća postala je u sezoni 1911./1912. Slijedile su redom uloge: Amneris u Aidi, Tosca na hrvatskoj premijeri Puccinijeve opere 6. listopada 1911., Carmen, Rose na praizvedbi 12. prosinca 1911. Zajčeve jednočinke Oče naš, te Mignon, i Vještica na hrvatskoj premijeri Dvořákove Rusalke u travnju 1912. godine. Ocijenjujući njezin nastup kao Amneris, Novosti su 19. rujna 1911. hvalile njezin jasan izgovor i glas velika opsega te istaknule da je bila „velika po igri i po pjevanju”. Kazalištna kronika sezone 1912./1913. spomenula je njezinu sjajnu Mignon. U siječnju 1913., nastupivši nakon dulje stanke u Wertheru, ostvarila je lik Charlotte ocijenjen kao „osobito postignuće“. Agramer Tagblatt je 22. siječnja pisao: „Gospođa Anka Horvat pozajmila je Lotti ne samo čar svoga izvanredno lijepog i ukusno uporabljenog glasa već je dala nesretno zaljubljeno biće s iskrenim toplim osjetom, i njezina zanosna igra koja se kretala u plemenitim crtama utjelovila je i oživila ovaj dirljiv lik od početka do kraja.“
  
  U ožujku 1913. tumačila je Groficu u Pikovoj dami. Kad je pjevala Lottu i Groficu na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu, kritičar lista Sloboda napisao je 19. svibnja 1913. da „nas je kao Grofica i opet zadivila njenim izvanrednim umijećem u pjevanju i igri”, a izvjestitelj Novog jedinstva zaključio je 20. svibnja, da je „bila tako dobra, da samo očekujemo da ju opet čujemo”. U listopadu 1913. pjevala je Azucenu u Trubaduru na gostovanju zagrebačke Opere u Ljubljani, a u studenome je u Verdijevu ciklusu pjevala Amneris. Hrvatski pokret je 14. studenoga 1913. pisao: „Otmjeno je karakterizovala svoju Amneris, muzikalno do u skrajne granice shvatila je svoju dionicu i ugodno je bilo promatrati kako se namjerice klonila svih onih frivolnih efekata, koji u ovoj ulozi vrebaju na interpretku“. Na gostovanju Eugena d'Alberta u Zagrebu 1913. pjevala je njegove pjesme.
  
  Godine 1914. Anka Horvat otišla je u Dvorsku operu u Dresden, gdje je ostala do 1918. U Zagreb je dolazila na gostovanja, pa je tako 30. svibnja 1915., kao članica Dvorske opere „u Draždjanima“, pjevala Charlottu. Ipak, najviše je voljela nastupati na koncertima, a njih su kritike pratile s još većim oduševljenjem – ako je to ikako moguće – nego njezine operne nastupe. U ožujku 1918. pošla je na gostovanje u bečku Dvorsku operu, koja je baš tada tražila mezzosopranisticu za angažman. Jutarnji list pomno je izvješćivao o njezinim uspjesima najprije u Münchenu, gdje je nastupila s Tinom Pattierom, a zatim u Beču, gdje je pjevala u Aidi s glasovitom Marijom Jeritzom. Cijeli zagrebački tisak opširno je prenosio bečke novine koje su uglavnom vrlo pohvalno pisale o našoj umjetnici i najčešće isticale kako je „ostala u granicama umjerenosti pazeći uvijek samo na ljepotu tona i ne htijući nikako proizvesti dramatski dojam snagom svoga grla već jedino dramatskim izražajem“ te naglašavale njezinu „otmjenost i toplinu“, „jaku inteligenciju“, „izrazitu ličnost“ i „kultiviranost njezinog metalnog dobro izjednačenog alta“. No, dok jedne novine pišu kako „najljepše tonove ima u visini, sredina je slabija, u dubini opet raste snaga“, druge u osvrtu na njezino drugo gostovanje kao Azucene navode kako joj „bolje pristaje prava partija za alt“ jer joj „bolje zvuče dubine a u visini fali sjaja“.
  
  Bečko općinstvo već je otprije poznavalo Anku Horvat jer je nastupila u Mahlerovoj Pjesmi o zemlji i, prema pisanju zagrebačkog tiska, cijenilo je njezinu „zamjernu umjetnost“, ali… angažman nije dobila. Nastavila je nastupati u Dresdenu, poglavito njegujući koncertnu djelatnost u kojoj su, prema svemu sudeći, njezine glavne vrijednosti, prema pisanju Obzora 7. studenoga 1920., „uzvišeni niveau, potpuno diferenciran umjetnički individualitet i pun alt koji opsegom premaša dvije oktave dokultiviran najsavjesnijim studijama“ više dolazile do izražaja. Poslije 1918. povukla se sa scene i posve posvetila koncertnom pjevanju. Njezini koncerti na kojima je tumačila popijevke Schuberta, Mahlera, Beethovena, Smetane, Dvořáka, Schumanna, Brahmsa, Wolfa, Čajkovskog, R.Straussa kao i hrvatskih skladatelja Rudolfa Matza, Antuna Dobronića, Dore Pejačević, Božidara Širole i drugih, najčešće u ciklusu Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda pod naslovom Intimno muzičko veče bili su prvorazredni umjetnički doživljaji. Poslije osvrta na koncert koji je priredila u studenom 1920., kada je došla u Zagreb nakon gotovo tri godine, o gospođi Horvat, tada već preudanoj Gottlieb, u našem tisku nema spomena. Iz aktivnog glazbenog života definitivno je izašla 1924. godine ali je nastavila davati savjete mladim nadarenim pjevačima.
  
  Svojim kratkim ali nadasve uspjelim djelovanjem Anka Horvat-Gottlieb obogatila je hrvatsku glazbu kao jedna od najcjelovitijih umjetnica čiji je svaki nastup bio visoke estetske vrijednosti. Sačuvana je snimka njezina glasa u duetima iz Trubadura s Tinom Pattierom snimljenima 1916. u Dresdenu i nekoliko drugih odlomaka u zapisima za tvrtku Odeon. Umrla je u Zagrebu 10. srpnja 1948. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri