Nikola / Nikolaus / Nicola Zec

(Zagreb, 12. listopada 1883. – Bad Aussee, 9. srpnja 1958.)

• Rođen u Zagrebu 12. listopada 1883., Nikola Zec već je u školskoj godini 1892./1893. učio flautu u školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda i pohađao zborno pjevanje. U siječnju 1903. nastupio je u ulozi lorda Tristana u školskoj produkciji Flotowljeve Marte pod ravnanjem Franje Jileka i „dokazao kao i lani da je u njega dragocjen materijal“. Kako piše Dom i sviet u br. 10. g. 1921., dvije je godine studirao pravo, a zatim se upisao na studij pjevanja kod Gustava Geiringera (1856-1945), profesora na bečkom Konzervatoriju. Debitirao je 1907. u bečkoj Volksoperi i 1. siječnja 1910. nastupom u ulozi kardinala Brognyja u Halévyjevoj Židovki postao njezin stalni član. Od kada joj je 1903. ravnateljem postao Rainer Simons, Narodna opera imala je repertoar gotovo identičan repertoaru Dvorske opere, a njezini su pjevači nastupali u Dvorskoj, kao i oni Dvorske u njoj. Isto su tako u njoj gostovali i najpoznatiji svjetski operni pjevači. Često je bila odskočna daska za Dvorsku operu. Zec je u Volksoperi ostvario više od dvadeset uloga, među ostalima i jednu od svojih najuspjelijih kreacija – Falstaffa u Veselim ženama windsorskim Otta Nicolaija. Tri je godine bio gost Njemačkog zemaljskog kazališta u Pragu. Godine 1912. gostovao je u bečkoj Dvorskoj operi kao Hermann u Wagnerovu Tannhäuseru, Brogny i Sarastro u Čarobnoj fruli i ujesen 1915. postao njezin stalni član.
  
  Zahvaljujući velikim glasovnim sposobnostima i visokoj muzikalnosti Nikola Zec preuzimao je glavne basovske uloge iako je ponekad pjevao sporedne, pa je tako 14. listopada 1918. na prvoj izvedbi Straussove Salome u Dvorskoj operi, koja je ujedno bila i posljednja premijera u njoj, pjevao manju ulogu Prvog Nazarenca. Iako još za basa relativno mlad – jedva je prešao tridesetu – isticao se kao interpret velikih uloga poput Mefistofela u Faustu kojega je tumačio uz glasovite onodobne zvijezde Mariju Jeritzu i Alfreda Piccavera, zatim Kardinala Brognyja u Židovki kojega je pjevao uz Jeritzu i Lea Slezaka, ili uz Veru Schwarz, Sarastra u Čarobnoj fruli ili Osmina u Otmici iz saraja. Kao vodeći bas Bečke državne opere Zec je nastupao i na premijerama. Tako je u Verdijevu Ernaniju 1925. pjevao Silvu uz Slezaka, Selmu Kurz i Mattiu Battistinija kao gosta pod ravnanjem Pietra Mascagnija. U talijanskom repertoaru nastupio je i kao Alvise Badoero u Giocondi, Ramfis i Kralj u Aidi, Cancian u operi Četiri grubijana Ermanna Wof-Ferrarija, Sparafucile u Rigolettu, Samuel u Krabuljnom plesu, Timur u Turandot, Colline u La Bohème, Ferrando u Trubaduru, Alidoro u Rossinijevoj Pepeljugi i Basilio u Seviljskom brijaču. Pjevao je Zunigu u Carmen, Marcela u Hugenotima, Komtura u Don Giovanniju, Don Fernanda u Fideliju. Plumketta u Marti, Van Betta u Lortzingovoj operi Car i tesar, Nicolaijeva Falstaffa te baruna Ochsa u Kavaliru s ružom i Truffaldina u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa.
  
  Osobito se isticao i kao tumač niza uloga u Wagnerovim djelima, među ostalima Veita Pognera u Majstorima pjevačima, Dalanda u Ukletom Holandezu, Heinricha u Lohengrinu i Hagena u Sumraku bogova. Zastupljen je u pet od petnaest volumena izdanja Wiener Staatsoper Live 1933-1937 tvrtke Koch Schwann iz 1994. Posebno su zanimljivi prizori iz Prstena Nibelunga. U Rajninu zlatu pjeva Fasolta. U Siegfriedu pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha pjeva Fafnera, u Parsifalu Titurela. Nalazimo ga i u živoj snimci prve izvedbe opere Friedenstag (Dan mira) Richarda Straussa u lipnju 1939. pod ravnanjem Clemensa Kraussa s Vioricom Ursuleac i Hansom Hotterom u glavnim ulogama, a i kao Kralja u Aidi s Máriom Németh i Beniaminom Giglijem. Sudjelovao je na nekoliko praizvedaba suvremenih djela. Na praizvedbi Lehárove operete Giuditta 1934. pod skladateljevim ravnanjem bio je Profesor Martini, na praizvedbi opere Ivan Sergejevič Tarasenko Franza Salmhofera 1938. nalazimo ga uz još jednog hrvatskog umjetnika, baritona Piera Pierotića. Isticao se i kao Trgovac zlatom u Cardillacu Paula Hindemitha. U Spielplanarchivu Bečke državne opere navedeno je da je Nikola Zec od 10. svibnja 1912. do 8. lipnja 1940. ostvario 853 nastupa.
  
  Nikola Zec gostovao je na europskim pozornicama. Na prvom nastupu glasovitog wagnerijanskog tenora, Danca Lauritza Melchiora u Covent Gardenu 1924. u Walküri pod ravnanjem Bruna Waltera pjevao je Hundinga. Pjevao je na Salzburškim svečanim igrama, vrlo vjerojatno 1922. Osmina u Otmici iz saraja. Bio je koncertni i oratorijski pjevač.
  
  Nikola Zec u Zagrebu je prvi put nastupio u svibnju 1909.; 13. i 15. svibnja pjevao je Escamilla u Carmen a zatim 22., 24. i 26. svibnja Heroda na svečanim izvedbama u korist podignuća spomenika Josipu Jurju Strossmayeru scenskog oratorija Ivan Krstitelj (Il Battista) Don Gioconda Fina (1867-1950) zajedno s Josipom Kašmanom. Novosti su 14. svibnja pisale da je „vanredno ushitio jučerašnju publiku naš basista gospodin Nikola Zec u ulozi Escamilla. Njegov je glas tako opsežan i okretan, da može i baritonske partije pjevati. Cijelo je kazalište orilo od njegova zaista prekrasnog organa. Nikola Zec zaista nam je na ponos. Doskora čuti ćemo ga u ulozi pravoga basa Hiruda u Finovom 'Krstitelju'“ A kad su ga čule, deset dana poslije zaključile su da je „naše kazalište premalo za njegov sonorni bas.“ Kao član Bečke državne opere Nikola Zec nastupio je 1921. na koncertu a zatim je pjevao Mefista u Faustu i Falstaffa u Veselim ženama windsorskim. Riječ je 2. svibnja pisala: „Tek sinoć našao se g. Nikola Zec u svom pravom miljeu. Kazalište je njegov dom, i ovdje njegov zamašni „basso profundo“ nalazi prostora da se razvija i razliježe. Njegov Mefisto je pjevački odlična kreacija. Glas mu je zvučan, napose visoki registri – koji imaju zanimivu finoću i boju. Pjevao je jasnom dikcijom i lijepom vokalizacijom. Sve ljepote njegova glasa prikazane su nam tek sa pozornice.“
  
  Godine 1923. Zec je u Zagrebu pjevao Mefista i Sarastra, a 1925. natupio je kao Osmin u Otmici iz saraja. Novosti su 5. travnja pisale: „Izjednačeni i pastosni bas umjetnika došao je u partiji Osmana (tako piše na programskim ceduljama) do najljepšeg izražaja. Fina interpretacija Mozartovih cantilena i fioriture pokazuje, da umjetnik dolazi s pozornice na kojoj se kultiviše Mozart na najispravniji način.“ Njegov Basilio u Seviljskom brijaču izazvao je veliku pozornost Luje Šafraneka-Kavića pa mu posvećuje u Obzoru 10. travnja 1925. podulji članak. Piše da je „g. Zec pokazao uz svoje toliko puta istaknute glasovne kvalitete i muzikalnu inteligenciju, stil i pjevačko umjeće najviše klase“. Ističe „sonornost i neobični opseg njegovoga glasa i na najjačim mjestima uvijek oplemenjeno davanje tona“ te zaključuje da je „u cijelosti karakterizirana kreacija g. Zeca suzdržljvom komikom, koja se uklanja pretjerivanju lakrdijaštva u bufoneriji“. Sve su kvalitete glasovne ljepote, pjevačke vještine i stilski primjerene interpretacije istaknute i kod njegove primjerne kreacije Sarastra u Čarobnoj fruli. Dana 11. prosinca 1923. Zec je priredio Koncert opernih arija u Sarajevu.
  
  Nakon umirovljenja 1940. Nikola Zec počeo se baviti pedagoškom djelatnošću, pomagao je mladim umjetnicima. Za svoj zaslužan umjetnički rad primio je niz priznanja: naslov Komornog pjevača u Beču i francusko odličje Pour le mérite. Nikola Zec umro je u Bad Ausseeu u Austriji 9. srpnja 1958. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri