Vika Engel-Mošinsky

(?Sisak, 12. studenoga 1885. – Zagreb, 12. listopada 1943.)

• Točno mjesto rođenja Vike (ili kako joj u svjedodžbi treće godine bečkog Konzervatorija 1905./1906. piše Ludovike) Engel nije sigurno. Prevladava Sisak, ali u istoj svjedodžbi piše Lichtenwald, dakle Sevnica, a zagrebački je tisak opisuje kao kćer trgovca Josipa Engela u Vojnom Križu i ističe da je iz ugledne obitelji. Spominje se i Velika Gorica. U školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu učila je pjevanje kod Mare Schneider-Kiseljak i Leonije Brückl. Kad je nastupila na školskoj produkciji Konzervatorija u tisku čitamo kako se „nad svima istakla gospođica Vika Engel o čijem smo izrazitom talentu već izvještavali“. Već je 23. ožujka 1905. nastupila na Purimskoj zabavi, koju je priredio Klub hrvatskih sveučilištnih građana Židova, u Offenbachovoj opereti Zaruke kod svjetiljaka. Nastavila je studij pjevanja u Beču kod poznatog rumunjskog baritona, koji je slavu poglavito stekao kao dugogodišnji iznimno uspješan profesor pjevanja na bečkom Konzervatoriju, Philipa (Filipa) Forsténa (1852-1932), i završila ga 1908. s odličnim uspjehom.
  
  Kad je na koncertu u travnju s orkestrom Konzervatorija pod ravnanjem njegova novog upravitelja Wilhelma Boppa (1863-1931) u Velikoj dvorani Musikvereina pjevala dramatski prizor Franza Liszta Johanna von Arc vor dem Scheiterhaufen (Ivana Orleanska pred lomačom) na tekst Alexandrea Dumasa, bečka ju je kritika postavila na prvo mjesto ističući njezin „lijep, čist glas i posvemašnju pouzdanost“ ali i „šarm i ukus“. Prvi put nastupila je na sceni 9. lipnja 1908. kao Grofica u Figarovu piru u studentskoj produkciji u Theateru an der Wien, a mjesec dana kasnije, 6. srpnja, dobila je prvi put dodijeljenu Mozartovu nagradu (Mozart – Prämium) u iznosu od 200 kruna. Bečka Dvorska opera razmatrala je mogućnost njezina angažmana, ali Vika Engel prihvatila je ponudu berlinske Komične opere, koju je 1905. osnovao njemački glumac i redatelj Hans Gregor (1866-1945).
  
  U njoj će ostati dvije sezone, od 1908. do 1910. Nakon nastupa u manjoj ulozi Glazbenika u Manon Lescaut (iako je u Dnevniku upisala Manon, u Massenetovoj operi te uloge nema pa je pretpostaviti da je to Puccinijeva Manon Lescaut), odmah je pjevala Martu u tada vrlo popularnoj i mnogo izvođenoj d’ Albertovoj operi U dolini i postigla velik uspjeh. Slijedile su: Genoveva u Pelleasu i Melisandi Claudea Debussyja, Olivia na premijeri opere Blizanci (Die Zwillinge, na češkom izvorniku Bliženci) češkog skladatelja Kar(e)la Weisa (1862-1944) prema Shakespeareovoj komediji Kako vam drago, Mercedes u Carmen, Nicklausse u Hoffmannovim pričama, zatim nastupi u Uskrsnuću talijanskog skladatelja Franca Alfana (1875-1954) i u Poljskom Židu također Karla Weisa, te Orlowsky u Šišmišu. Za vrijeme svojega berlinskog angažmana 19. i 21. svibnja 1909. pjevala je u Zagrebu na koncertu Pjevačkog društva Kolo Gabriela u Haydnovom oratoriju Stvaranje svijeta.
  
  Godine 1910. Vika Engel otišla je u jednogodišnji angažman u Kraljevsku dvorsku operu u Hannoveru. Tu je opet pjevala Martu, zatim Mariju u Trubljaču sekinškom Viktora Neßlera (1841-1890), Berthaldu u Lortzingovoj Undini, Gutrunu u Sumraku bogova, Orlowskog i Nicklaussea, i u prosincu 1910. prvi put Carmen. Dalje su slijedile glavne uloge: Laura u u Millöckerovoj opereti Đak prosjak, Suzana u Suzaninoj tajni Ermanna Wolf-Ferrarija, pa Tosca, Sieglinda u Walküri i Leonora u Trubaduru. Nerijetko je pjevala i po nekoliko dana uzastopce, više od dvadeset predstava mjesečno (što se današnjim mladim pjevačima čini nemogućim). O njoj se više ne piše samo kao o „dobroj i nadasve muzikalnoj pjevačici“ nego i kao o „snažnoj scenskoj ličnosti koja zna udahnuti život liku koji tumači“.
  
  Godine 1911. Vika Engel vraća se u Beč i ulazi u angažman u bečku Volksoperu. Volksoper – Narodna/Pučka opera, službenim nazivom Kaiserjubiläums-Stadttheater sagrađena je 1898. u povodu 50. godišnjice vladanja Franje Josipa pa je i dobila ime Gradsko kazalište Carevog jubileja. Od 1903. imala je na čelu vrlo dinamičnog upravitelja, bivšeg njemačkog pjevača i redatelja Rainera Simonsa (1869-1934). Simons je znao prepoznati pravi talent i omogućiti mu da se razvije pa je tako prepoznao i talent Vike Engel i u tri sezone koliko je djelovala u Volksoperi uposlio ju je cijelim nizom vrlo zahtjevnih uloga iz sopranskog i mezzosopranskog repertoara. Osjetio je njezino djelovanje jer, kako je mnogo kasnije u povodu 25. obljetnice njezina umjetničkog rada u časopisu Petnaest dana br. 1 godine 1933. pisao zagrebački kritičar Vladimir Ciprin, „nije se znalo što publiku više osvaja, njena vitka, visoka, elegantna i estetski profinjena pojava ili veliki i bogodano izražajni glas pun carmenskog temperamenta i manonskog sentimenta“.
  
  Prvi nastup Vike Engel u Volksoperi bio je u ulozi Venere u Tannhäuseru. Slijedila je Carmen kad je bečka kritika isticala njezinu veliku muzikalnost, profinjen sluh, velik i topao glas te južnjački temperament i vitku, elegantnu pojavu, a ugledni muzički pisac Ludwig Karpath (1866-1936) u Neues Wiener Tagblatt uspoređivao ju je s tada najboljom svjetskom interpretkinjom Bizetove junakinje, Talijankom Gemmom Bellincioni. (Gemma Bellincioni (1864-1850) nastupila je i u Zagrebu: 1896. pjevala je Santuzzu, Neddu, Violettu i Carmen, a 1897. Manon, Carmen, Violettu, Santuzzu, Neddu, Margaretu i Mignon.) Slijedile su Maddalena u Rigolettu, Giulietta u Hoffmannovim pričama i 23. studenoga 1911. Doris na praizvedbi igrokaza Der Kuhreigen (Napjev alpskih kravara) Wilhelma Kienzla (1857-1941), koji će steći veliku popularnost, poglavito u Austriji. Potpuno se u nju pouzdajući Simons joj je dan poslije povjerio Ameliju u Krabuljnom plesu sa slavnim Mattiom Battistinijem. S njim će 1913. pjevati i Neddu u Pagliaccima. Nakon Vještice u Ivici i Marici Vika Engel 8. siječnja 1912. pjeva svoju prvu Salomu. Uloga joj je savršeno pristajala. Richard Strauss gledao ju je i slušao na predstavi 21. veljače. „Publika ju je frenetičnim pljeskom pozivala pred zastor a ona umorna od dubokog proživljavanja nije željela izići. Onda ju je sam Strauss zamolio da zajedno izađu i kao dokaz svoje zahvalnosti za uspjeh predstave i u znak poštovanja prema njezinoj umjetnosti poljubio joj je ruku. Sutradan je izjavio novinarima: 'Uz velike umjetničke kvalitete ona ima oči i tijelo koji su kao stvoreni za moju Salomu'“ – piše Jutarnji List u br.7489 iz godine 1932.
  
  S vremenom je Vika Engel počela preuzimati uloge znamenite Marije Jeritze (1887-1982) koja je sve češće nastupala u Dvorskoj operi. Pjevala je Neddu, Leonoru u Trubaduru, Bizetovu Djamileh, slijepu Nydiu u operi Pompeji (Posljednji dani Pompeja) suvremenog talijanskog skladatelja Marziana Perosija (1875-1956) koju je naučila za pet dana, nastupala je u operama Napoleon und die Frauen (Napoleon i žene) austrijskog skladatelja Heinricha Reinhardta (1865-1922) i Quo vadis? francuskog, Jeana Nouguesa (1875-1932). Zacijelo najveća zadaća bila joj je uloga Malielle u operi Bogorodičin nakit (I gioielli della Madonna) Ermanna Wolf-Ferrarija na premijeri u listopadu 1912. Hrvatska pozornica izvjestila je u br. 8. 1912.g. u članku pod naslovom Uspjeh Hrvatice u Beču: „Naša zemljakinja, mlada pjevačica bečke dvorske opere, Vika Engel, polučila je kao glavna junakinja u najnovijoj Wolf-Ferrarijevoj operi Madonin nakit osobit uspjeh. Kritika je stavlja u prvi red sadanjih bečkih pjevačica po njenim glumačkim i pjevačkim kvalitetama, pa upravo ističe da je njezin temperamenat i bogata individualnost doprinjela velikom uspjehu opere.“ Hrvatski tisak uvijek je rado preuveličavao uspjehe naših umjetnika u inozemstvu. Vika Engel nikada nije bila članica Dvorske opere. U njoj je nastupila samo jedanput, 14. veljače 1913. kao Marta u U dolini. Mnogo godina kasnije veliki Arturo Toscanini tražio ju je za iznimno zahtjevnu ulogu Malielle, pisanu u glasovnom rasponu od gotovo tri oktave, smatrajući da ju jedino ona može pjevati, ali vremena su se bila promijenila i do te suradnje nije došlo.
  
  Još je jedan posebno značajan događaj u karijeri Vike Engel – glavna uloga Sadike na praizvedbi 12. studenoga 1912. opere Liebesketten (Ljubavni okovi) Eugena d'Alberta koji je bio nazočan svim pokusima. U lipnju 1913. nastupila je kao Sadika i u Zagrebu, gdje se opera izvodila s naslovom Kći mora. Za Sadikom je došla Aida, pa Gostioničareva kći u operi Kraljevska djeca Engelberta Humperdincka. U siječnju 1913. pjevala je iste večeri Santuzzu u Cavalleriji rusticani i Neddu u Pagliaccima, u ožujku je bila Rosalinda u Šišmišu, pa Marija u Trubljaču sekinškom. U lipnju je u Zagrebu gostovala kao Tosca. U novoj sezoni u Volksoperi u listopadu 1913. pjevala je ulogu Christine u operi Liebelei (Milkovani – Ljubakanje) Franza (Františeka) Neumanna (1874-1929). Zatim je došla Euridika u Ofenbachovoj opereti Orfej u podzemlju i u ožujku 1914. uloga glasovite austrijske plesačice 19. stoljeća Fanny Elßler (1810-1884) u bečkom Singspielu Oscara Strausa (1870-1954) Die himmelblaue Zeit (Nebeskoplavo vrijeme). Richard Strauss pozivao ju je na Münchenske svečane igre.
  
  Tad je buknuo rat i, odrekavši se međunarodne slave, Vika Engel 1914. se vratila u Zagreb i ušla u angažman u zagrebačku Operu.Već je 15. listopada 1914. pjevala Massenetovu Manon na obnovi opere. Došla je kao u Beču oblikovana pjevačica kojoj se divio Richard Strauss, s bogatim repertoarom, pretežito opera koje su tada bile u modi a neke su danas zaboravljene, ali i standardnih djela. Nizala je premijere: Tosce, Albinijeve Bosonoge plesačice, malo poznate opere Chopin koju je prema Chopinovim motivima uglazbio Giacomo Orefice (1865-1922), i 15. svibnja 1915. bila je prva hrvatska Saloma. Obzor je 16. svibnja iz pera kritičara koji se potpisuje ‘as’ donio sljedeću recenziju: „U prvom je redu, bez sumnje, bilo odlično to, što naše kazalište ove godine ima za naslovnu ulogu umjetnicu tako odličnih podobnosti kao što je to gdjica Engl-ova, koja je Salomu već prije u Beču pjevala. I tu valja priznati da se tek sinoć u potpunoj i savršenoj mjeri razotkrio sav zamjerni umjetnički njezin individualitet. Njezina je Saloma kreacija naskroz prodahnuta u najsitnije detalje, ne gubeći pri tome nimalo na jedinstvenoj cjelovitosti. Sva skala afekata, od gotovo nesvijesnog instinkta do savršeno i rafinirano promišljene težnje i žudnje nalazi u njoj uvjerljivu interpretkinju. Prpošnost, zavodljivost, gipkost i rafinirana prelest u plesu, te najposlije okrutna tvrdokornost i krvoločni paroksizam, izneseni su i glasovno i glumački jednom rijetkom umjetničkom akribijom.“ A Jutarnji list 17. svibnja je pisao: „Gdjica Engel jedna je od najvećih umjetnica, što ih je ikada imala naša pozornca. Saloma gdjice Engel je skroz na skroz prve vrsti, tvorevina puna putene dražesti, umjetničkog shvaćanja, savršenosti u pjevanju i ljepote glasa, koju je samo vrlo težko naći nadmašiti. Ples bio joj je omamne ljepote.”

  U studenome 1915. Vika Engel udala se za dr. Ivu Mošinskog, sina Adolfa Mošinskog, nekadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika uvelike zaslužnog za modernizaciju grada, i tako ušla u gornjogradske salone i počela njegovati i društveni život. Zahvaljujući glasu iznimna opsega koji nije poznavao granice između soprana i mezzosoprana, snažnom scenskom temperamentu i bogatoj izražajnosti ali i visokoj glazbenoj kulturi Vika Engel ostvarila je niz vrhunskih cjelovitih glazbeno-scenskih kreacija, poglavito u Wagnerovim i Straussovim djelima. Nakon Salome, u lipnju 1916. bila je prvi hrvatski Octavian u Straussovu Kavaliru s ružom. Ponovno joj se pružila prigoda da stupi u kontakt s Richardom Straussom. On je 11. listopada 1916. dirigirao zagrebačkim Kavalirom, i poslije predstave ugostila ga je u svojoj vili u Jurjevskoj ulici. Bila je zacijelo najpozvanija osoba u Zagrebu da pruži gostoprimstvo slavnome autoru. Dana 28. listopada 1916. bila je prva Minnie u Puccinijevu Čedu zapada a 1917. prva Izolda u Hrvatskoj. Narodne novine pisale su 30. lipnja 1917.: „Isolda gdje Vike Engel jeste u glumskom i pjevačkom pogledu kreacija prvoga reda. snaga ju je tek na koncu ponešto izdala. Ali zahtjevi su odista nadčovječni.“

  Od godine 1919. Vika Engel-Mošinsky nastupa u zagrebačkoj Operi kao gost a u sezoni 1919./1920. nastavlja učiti u Beču kod Aglaie Argeni. I dalje je prvi hrvatski interpret još nekoliko velikih uloga: 1919. prva je Charpentierova Louise, 1920. Crkvenjarka u Janačekovoj operi Njena pastorka (Jenůfa), 1921. Kupava u Snjeguročki Rimski-Korsakova, 28. travnja 1922. prva Kundry u Parsifalu i tu „pretešku ulogu” prema osvrtu na tu njezinu kreaciju iz pera uglednog književnika koji je na hrvatski preveo libreto djela, Milutina Cihlar Nehajeva, 30. travnja 1922. u Jutarnjem listu, „otpjevala je gospodja Engel sa osobitom savjesnošću, osobito u sceni zavadjanja, gdje demonski karakter traži muzikalno i glumački jače neposrednije akcente“.

  U Zagrebu je Vika Engel pjevala i Irmengardu u Porinu, Amneris, Toscu, Santuzzu, Brünnhildu u Walküri i Ortrud u Lohengrinu. Sudjelovala je u dvjema praizvedbama: 14. ožujka 1916. pjevala je Izabelu u Komedijašu Vladimira Berse a 25. travnja 1917. Ravijojlu u Vilinom velu Petra Konjovića. Naravno, njezino zagrebačko djelovanje nije se sastojalo samo od uloga kojih je bila prvi interpret u Hrvatskoj. Listajući programe Zagrebačke opere do 1927. godine kada je umirovljena i ubrzo se povukla iz glazbenog života, vidjet ćemo da je nosila najteži repertoar, a pjevala je i Antoniju u Hoffmannovim pričama i Charlottu u Wertheru. Na proslavi 25. obljetnice umjetničkog rada Marka Vuškovića u Borisu Godunovu 10. svibnja 1924. bila je Marina. Njegovala je i koncertnu djelatnost. Nastavila je dobivati pozive za nastupe. U veljači 1922. pjevala je u Volksoperi Carmen i Toscu. Felix Weingartner (1863-1942), rođeni Zadranin, bivši upravitelj bečke Dvorske opere a u to vrijeme direktor Volksopere pozvao ju je da pjeva na premijeri njegove opere Genesius. Nastudirala je ulogu ali je teško oboljela i vratila je. Više nije nastupala, umirovljena je 1927., još je 1928. i 1929. otpjevala šest puta Sentu u Ukletom Holandezu i povukla se iz glazbenog života.

  Sasvim sigurno Vika Engel bila je umjetnica fascinantne osobnosti a ne samo odlična pjevačica i glazbeno-scenska umjetnica. Autori napisa o njoj tražili su posebne izraze da bi je opisali. Već u Kazališnoj kronici sezone 1912./13. piše: „Njezin glas ugodnoga tembra, škola i tehnika vanredna, intonacija čista te nam se prikazala kao umjetnica u svakom pogledu, i s glasovne i s glumačke strane, zanimljiva, mjestimice apartna. Liepa pojava, nadasve sanjarske oči, čine njezinu ličnost vrlo simpatičnom, te nam naliči na neke Zuloagine likove.“ (Ignacio Zuloaga (1870-1945) španjolski je slikar snažne karakterizacije.) U Jutarnjem listu br.7489 iz 1932. upotrebljava se opis „peladanski djelujuća Isolda“. Josephin Peladan (1859-1918), francuski pisac i estetičar u jednom svojemu djelu opisuje predstave u Bayreuthu i njihovo djelovanje na publiku. Vladimir Ciprin je u časopisu Petnaest dana 1933. napisao: „To ime je značilo uvijek najljepši uspjeh i najčišći umjetnički užitak […] jednu od najljepših stranica povijesti hrvatske opere.”
  
  Vika Engel-Mošinsky umrla je u Zagrebu 12. listopada 1943. gotovo posve zaboravljena. U tim teškim vremenima njoj kao Židovki Hrvatska pozornica u br. 6/1943. posvetila je osamnaest redaka!

  Glas Vike Engel sačuvan je na pločama Odeona za koji je snimala u Beču 1912. godine. Sestra Vike Engel, Marjana Engel udana Febo također je bila operna pjevačica, mezzosopranistica. Nastupala je u Osijeku.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri