Zlatka Radica

(Split, 31. kolovoza 1904. – 29. kolovoza 1990.)

• Rođena u Splitu 31. kolovoza 1904., Zlatka Radica započela je kazališnu karijeru u svom rodnom gradu početkom 1922. kao Denise u opereti Mam' zelle Nitouche Florimonda Hervéa. Zatim se u Beču upisala na jednogodišnji studij pjevanja na Neues Wiener Konservatorium kod Viktora Fuchsa, autora studije o pjevanju The Art of Singing and Vocal Technique, i nastavila u Milanu kod Mo Teofila Toledana. Vratila se u Split i 1926. potpisala angažman koji ju je, kako je kasnije govorila, usmjerio putem operete, što nije bila njezina prvotna želja. Ivo Tijardović predstavio je 14. siječnja 1926. svoju operetu Mala Floramye. U Slobodnoj Dalmaciji 2. siječnja 1953. Žarko Stilinović sjećao se praizvedbe. Napisao je da je Noe Matošić „svojim poletnim glasom osvojio, zajedno sa tada blistavom Zlatkom Radica“. Opereta i interpreti glavnih uloga Zlatka Radica, Noe Matošić i Branko Kovačić stekli su veliku popularnost, a 22-ogodišnja sopranistica dobila je poziv za gostovanje u Zagrebu 20. svibnja 1926. Zagrebačkoj se publici predstavila kao nositeljica naslovne uloge u Kálmánovoj opereti Grofica Marica. Nakon nekoliko mjeseci, 28. kolovoza 1926., bila je protagonistica praizvedbe još jedne Tijardovićeve operete. Skladao ju je prigodom proslave petnaestogodišnjice nogometnog kluba Hajduk. Kraljica lopte sa Zlatkom Radicom u naslovnoj ulozi Mile praizvela se na tadašnjem Hajdukovu igralištu.
  
  U svibnju sljedeće godine Radica je opet došla u Zagreb i opet pjevala groficu Maricu. Novosti su 22. svibnja 1927. napisale da „od glasovnih kvaliteta gdje Radice valja u prvom planu spomenuti njezinu zvučnu i svježu visinu. I igra njezina temperamentna je i simpatična.“ Splitsko Novo doba 23. svibnja 1927. bilo je opširnije. Kritičar koji se potpisuje inicijalima „D. S.“ pisao je: „Iako su je pretekli glasovi o lijepim uspjesima, ona je sinoć mahom i na osobit način osvojila simpatije publike koja ju je, razdragana njezinim odličnim glasom i igrom, nadarila obilnim aplauzima. Gdjica Radica ima bez sumnje pred sobom lijepu umjetničku budućnost, što se konstatuje iz njene lijepo dotjerane pjevačke spreme, očitog dokaza dobre škole, i u njezinoj koliko gracijoznoj, toliko temperamentnoj glumi, u izvrsnoj interpretaciji i u samosvjesnoj slobodi i dominaciji na bini. Ona pjeva sigurno, u srednjim i visokim notama zaobljeno, pastozno, a uvijek s takvom ekonomijom glasa, koja dokazuje da ona ne ide za trenutačnim, već za trajnim efektima, a mora joj se upisati u odlike što se je toga držala i kod prvog nastupa u Zagrebu. [...] Profinjen je ukus posvjedočila i izborom svojih toaleta, u kojima je upravo briljirala.“
  
  Do 1933. Radica nije nastupala, a onda je kao gost u Splitu pjevala Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinjskom. Zagreb ju je ponovno slušao devet godina nakon prvog gostovanja. Iz svježe i mladenački šarmantne grofice Marice razvila se dramatska Santuzza u Cavalleriji rusticani. Stanislav Stražnicki napisao je u Novostima 10. listopada 1936. da je „taj nastup ostavio u cijelosti povoljan utisak. Tu je prije svega glas, koji osvaja punoćom, nepokvarenom svježinom i ljepotom. Ne samo što je dobro postiran, izjednačen u svim registrima, nego može da se pohvali i potrebitom prodornom snagom, visinom, koja se odvija bez napora i u visokim registrima lijepom t. zv. 'Kopftöne'. Inteligentno deklamira tekst, vokaliziranja razumljiva a zna i da se raspjeva slobodno i široko u toj roli koja baš daje pjevaču mnogo prilike da pokaže svu svoju umjetnost pjevanja. Tek nedostaje ona prava dramatska izražajna snaga, tako te po svemu izgleda, da je tome glasu pravo polje lirsko da će joj biti bliže – bar sada – one partije koje Nijemac zove 'jugendlich dramatisch'. Gluma je još ponešto hladna, mada je pokazala i više sigunosti i spretnosti no što se smjelo očekivati kod ovog prvog natupa na većoj pozornici: a i nešto suviše malena pojava za pozornicu slabila je ponekad sklad kreacije.“ Stražnicki zaključuje da je „gdja Radica svakako pokazala kvalitete, o kojima se može voditi u svakom pogledu ozbiljno računa.“ Nastupila je dva puta. Slijedilo je 1937. gostovanje u Beogradu u ulozi Leonore u Trubaduru, pa u sezoni 1941./1942. angažman u uspostavljenoj splitskoj Operi. Pjevala je Violettu na premijeri Traviate 5. lipnja 1941. Bili su to zadnji trzaji tek uspostavljene Opere i njezina ravnatelja i dirigenta te predstave, Oskara Jozefovića, koji će točno pet mjeseci nakon toga počiniti samoubojstvo. Alfreda i Germonta pjevali su Ante Jelaska i Ante Marušić, koji će poslije Drugoga svjetskog rata postati stupovi Opere. Split je upravo pao pod talijansku okupaciju i u dvojezičnom listu San Marco 7. lipnja može se pročitati da je Zlatka Radica „umjetnica robusnog i vibrantnog, svježeg i harmonioznog glasa“.
  
  Rat je promijenio mnoge sudbine i Zlatka Raditza pjevala je u Dresdenu od rujna 1943. do Uskrsa 1944., a onda se pred bombardiranjem sklonila u Split. U njezinoj je ostavštini vrlo lijepa kritika nastupa u Trubaduru, u kojoj se navodi da je „svladala Leonoru aristokratski i s glasovnom plemenitošću“. Ističe se njezin „lijep glas boje posebnog čara“, koji se „razvijao potpuno slobodno i s velikom izražajnošću“. Navedene su novine Dresdner Zeitung i autor osvrta I. Schönebaum, ali nema datuma. U njezinu deplianu tiskanom na njemačkom, očito negdje u to vrijeme (nije poslije rata, jer u njemu nije navedena uloga Manon koju je pjevala u sezoni 1947./1948. u Splitu), naveden je prilično širok repertoar: Micaela u Carmen, Maddalena u Andrei Chénieru, Gotovčeva Morana, Margareta u Faustu, Nedda u Pagliaccima, Pamina u Čarobnoj fruli, Mimì u La Bohème, Cio-Cio-San u Madame Butterfly, Liù u Turandot, Aida, Amelija u Krabuljnom plesu uz već spomenute Jelenu, Santuzzu, Violettu i Leonoru.
  
  U Zadru je u prosincu 1945. Zlatka Radica održala koncert opernih arija, a u novoutemeljenoj splitskoj Operi na premijeri Cavallerije rusticane 12. veljače 1946. pjevala je Santuzzu. Dirigirao je ravnatelj Opere Silvije Bombardelli, režirao Branko Mešeg a partneri su joj bili Mario Đuranec i Ante Marušić. Glazbeni kritičar novina Slobodna Dalmacija Sigmund Šteg napisao je 17. veljače: „Nosioci glavnih uloga, dorasli svojim zadacima, dali su glaasovne kreacije, koje su gotovo od reda pridonijele općem uspjehu. Santuzzu je pjevala Zlatka Lulić-Radica ne samo sigurno i muzikalno, nego i toplo, iskreno proživljavajući sudbinu nesretne, ostavljene djevojke. Mekoća i zvučnost njenog lirskog soprana nalazi na odredjenim mjestima šireg sjaja i dopire do granica dramskih akcenata (ljubomora u sceni s Alfijem, srdžba, bol i molba pri sastanku s Turiddu-om) ili odaje toplinu i osjećajnost u izlivima boli, kada se povjerava majci svog ljubavnika.“ U kolovozu je pjevala Violettu i u sezoni 1947./1948. Maru u Hatzeovoj operi Adel i Mara. Onda je otišla na angažman u Osijek i u osječkoj Operi ostala od 1. prosinca 1948. do 31. kolovoza 1951. Repertoaru je dodala Dvořákovu Rusalku, Giuliettu u Hoffmannovim pričama, Lizu u Pikovoj dami i Toscu. Zatim se vratila u angažman u Split i u siječnju 1952. pjevala Leonoru u Trubaduru. Izvjestitelj Slobodne Dalmacije koji se potpisuje inicijalima „I. B.“ primijetio je tragove umora u prvome dijelu opere, ali, nastavlja, „U toku večeri iskusna pjevačica uspjela je ipak da tehničkom vještinom donekle nadoknadi nedostatak svježine i prodornosti, te je imala vrlo dobrih momenata, osobito u ariji iz četvrtog čina. Tehnički je krasno ostvarila nekoliko fraza širokog daha u pianu.“ Izvjestitelj ističe i njezinu živu, temperamentnu glumu. Zatim je pjevala Manon i u siječnju 1953. nastupila u ulozi Eve u premijerno postavljenom Nikoli Šubiću Zrinjskom u dvostrukoj podjeli uloga. Razboljela se i umirovljena. Imala je tek 49 godina.
  
  Zlatka/Zlata Radica udana Lulić umrla je u Splitu 29. kolovoza 1990. godine. U povijesti hrvatske glazbe bit će zapamćena kao prva Floramye ali i kao jedna od malobrojnih istaknutih umjetnica poteklih iz splitskoga glazbenog kruga.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri