Irma Polak

(Ljubljana, 11. lipnja 1875. – Zagreb, 30. studenoga 1931.)

• Dana 18. studenoga 1900. u opereti Geisha engleskoga skladatelja Sidneya Jonesa (1861-1946) prvi put u Zagrebu zapjevala je umjetnica koja je ubrzo postala ljubimicom svekolikog općinstva. Ono ju je obožavalo, hrlilo na njezine predstave, obasipalo je cvijećem i darovima. Njezin lik u različitim ulogama tiskan je na razglednicama. Njezin je osmijeh ulijevao radost, a činjenica da je pjevala gotovo danomice davala je poticaj. Bila je to najveća hrvatska operetna diva i cijenjena operna umjetnica – Irma Polak, pravim imenom Marija Fabiani, kako piše u Slovenskom biografskom leksikonu, str. 431. U knjizi krštenih Marijina Oznanjenja 1865-78. za 11. lipnja 1875. na str. 664 pod brojem 112 navedena je Maria Helena Josefa, mati Marija Fabiani, udovica, kraj Gradičče, Vorstadt 38. Dakle, bila je izvanbračno dijete. Poslije je uzela umjetničko ime Irma Polak. U ugovoru koji je 1. travnja 1904. na dvije godine sklopila s Hrvatskim zemaljskim kazalištem piše Polak-Bohinec.
  
  U Geishi je nastupila još tri puta, i 1. veljače 1901. bila je angažirana. Pjevala je naslovnu ulogu u opereti Lijepa Jelena Jacquesa Offenbacha i naslovnu ulogu u Boccacciu Franza von Suppéa. Narodne novine pisale su 27. veljače 1901. da je „mlada, liepa, vrlo darovita“, da ima „ugodan, ne preobsežan, ali neobično mekan i čist organ, sladkog i čeznutljivog tona i timbra, uzornu vokalizaciju i pristalu igru“. Osobito se isticalo da je „od prvoga časa pjevala svoje partije hrvatski, i to tako jasno da se mogla razumijeti svaka riječ“, radosno se pozdravljao njezin angažman i predviđalo da će „postati magnetom, kakav nuždno treba kazalištnoj blagajni“. I to se ispunilo! Ljubav između 26-ogodišnje Ljubljančanke i hrvatske prijestolnice planula je na prvi pogled. Bila je toliko čvrsta i snažna, toliko duboka i postojana da je „Polakica“, kako su je zvali od milja, postala ponos i idol Zagrepčana. Za njom i njezinom umjetnošću ludovalo je staro i mlado. Kad je ona nastupala, predstave su bile rasprodane. Jednostavno, bila je obožavana. Marko Vušković napisao je za nju u autobiografiji Moj životni put da je „glasom i stasom bila prirodni fenomen na pozornici. Igrala ulogu u operi ili opereti, ona je svaku besprikorno dotjerivala.“.
  
  Irma Polak došla je u Zagreb kao već oblikovana umjetnica glazbene scene, koja je u Beču imala blistave operetne uspjehe. Došla je kada se primicalo kraju drugo sustavno djelovanje zagrebačke Opere. Golemom snagom svoje scenske osobnosti pomogla je da se zagrebačka opereta već u prvome desetljeću dvadesetoga stoljeća uzdigne do europske razine. Na svojim je plećima iznijela glazbeni život Zagreba u razdoblju bez stalne Opere od 1902. do 1909. i stvorila zdravu podlogu za njezino treće i do danas neprekinuto djelovanje, koje je počelo 1. listopada 1909. sa Zajčevim Nikolom Šubićem Zrinskim u kojemu je kao Jelena i sama sudjelovala.
  
  Irma Polak (ili Pollak) je kao izvanbračno dijete odgojena u uršulinskom samostanu u Škofjoj Loki. Nije još navršila ni šest godina kada je u nekom dječjem društvu nastupila u glavnoj ulozi tada vrlo popularne drame Mlinar i njegovo dijete njemačkoga pjesnika Ernsta Raupacha (1784-1852). Tako je sjajno glumila da je postala senzacija u Ljubljani. Čežnja za kazalištem bila je toliko jaka da je Irma, ne navršivši šesnaest godina, pobjegla iz samostana i prijavila se u kazališnu družinu u Ljubljani. Najprije je nastupala u opernom zboru, a od 1892. glumila je salonske i seljačke naivke. Tu je njezin pjevački talent otkrio veliki slovenski dramski glumac i redatelj Ignjat Borštnik (1858-1919) i uputio je da uči pjevanje kod Frana Gerbiča i ravnatelja Glasbene matice, dirigenta Mateja Hubada (1866-1937), središnje ličnosti slovenskoga glazbenog života. Kada joj se 1893. pružila prigoda da nastupi u ulozi Esmeralde u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, njezin je životni i umjetnički put bio određen. Unatoč Borštnikovim nastojanjima da je privoli drami, odabrala je glazbu. Počela je nastupati u manjim ulogama u operi, a 18. listopada 1894. uloga Denise u opereti Mam'zelle Nitouche francuskoga skladatelja Florimonda Hervéa (1825-1892) bila je sudbonosna za njezinu budućnost.
  
  Gledao ju je bečki skladatelj Charles Weinberger (1861-1939), odveo u Beč i 1895. pod imenom Fabiani predstavio publici Carltheatra kao zamjenu oboljeloj divi Julie Kopácsi-Karczag (1867-1957), supruzi Wilhelma Karczaga, upravitelja Theatera an der Wien. No, taj je podatak vrlo dvojben. U Kronici Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU-a br. 12/13, 1979. u članku pod nazivom Irma Polak Slavko Batušić na str. 92.-111. piše da je 1896. kratko vrijeme bila udana za uglednog ljubljanskog arhitekta Fabianija. Na upit o tome upućen Austrijskom kazališnom muzeju (Österreichisches TheaterMuseum) stigao je odgovor kako kod njih nema podataka da bi umjetnica s imenom Fabiani nastupala tih godina u bečkim kazalištima. U dopisu su poslali i vrlo opširan životopis arhitekta Maxa Fabianija u kojemu je kao njegova žena navedena Francesca di Rochi. Irma Polak tako je zašla u bečku operetnu arenu i – održala se. Prema Slovenskom biografskom leksikonu nastupala je u Theateru an der Wien pa u Carltheateru, u kojemu je ostala dvije godine i učila pjevanje kod dirigenta Dvorske opere Johanna Nepomuka Fuchsa (1842-1899), i od 1897. u Josefstädter Theateru. Spominje se i da je ljeti nastupala u Ischlu. Tri je godine djelovala u Beču, a onda se 1898. vratila u Ljubljanu i bila prva pjevačica. Nikada se nije saznalo koji su je razlozi naveli da napusti najprije bečku a zatim ljubljansku karijeru i zauvijek se nastani u Zagrebu. Uvijek je brižljivo krila svoju privatnost i njezin privatni život bio je nepristupačan javnosti. Znalo se tek da je u času smrti uz nju bila njezina unučica, kći pokojne joj kćeri.
  
  Obdarena lijepim zvonkim i podatnim glasom, vrhunskom muzikalnošću i uzornom dikcijom te savršenim scenskim nastupom, Irma Polak nizala je ulogu za ulogom. Dovoljno je pročitati bilo koju kritiku o bilo kojem njezinu nastupu da se shvati kakva je velika umjetnica bila i što je značila za hrvatsko kazalište. Kada je mladi Josip Rijavec prvi put nastupio kao Rodolfo (tada se u Zagrebu pisalo Rodolpho) u La Bohème, pjevala je Musettu. Obzor je 11. listopada 1916. pisao: „O gdji Polak ne ćemo ni govoriti. Konstatiramo samo, da ta rijetka pojava, kao operetna diva, zauzima takodjer jedno od prvih mjesta i u operi. Svakako je ona najkorektnije pjevala.“ Kritičari su često u osvrtima žalili što ne nastupa više u operi. I kada je 1921. proslavila 25. obljetnicu umjetničkoga rada, kroničari su, nazivajući je "starom" ensemblea, zabilježili da je ostvarila 152 uloge, od toga 40 opernih, i imala otprilike tisuću i petsto nastupa! Obzor je 2. travnja pisao da je „nepresušna i neiscrpljiva, vragoljasta i gracijozna, šarmantna i temperamentna, a uzato savjesna i rigorozna, s velikim glumačkim i parodističkim darom prave pozorišne krvi“. Hvalilo se njezinu „čuvstvenost i toplinu, muzikalnu inteligenciju i ekonomsko upravljanje glasom“. Novosti su 7. travnja pisale da su „prava pozorišna krv, bujni temperamenat, prirodjeni pozorišni instinkt, pa svježi, metalno-srebrenasti glas“ učinili da „medju našim najpopularnijim umjetnicima zauzimlje prvo mjesto Polakica“.
  
  Neponovljivim je šarmom kreirala Lehárove, Albinijeve, Kálmánove, Suppéove i Straussove operetne junakinje, kao što je velikom umjetničkom serioznošću i ukusom interpretirala operne heroine Lisinskoga, Leoncavalla, Smetane, Mascagnija, Puccinija, Bizeta. Prema Vuškoviću, njezina je velika kreacija bila Zorka u Porinu. Prema Novostima 26. veljače 1910. „pravu senzaciju pobudila je kao Nedda u Pagliaccima“, nezaboravna je bila kao Lola u Cavalleriji rusticani. U Prodanoj nevjesti bila je „izvanredna Mařenka, koja umije u jedro i vedro češko djevojče unijeti pravi narodni, ali nadasve fini i neprisiljeni ton“, kako su pisale Narodne novine 6. studenoga 1915. Premda su joj više odgovarale blještave operetne uloge poput Rosalinde u Šišmišu, Hanne Glavary u Veseloj udovici ili Suppéov Boccaccio, u operi je, prema Jutarnjem listu 2. prosinca 1931., „otkrivala sasvim novu stranu svoje ličnosti – veliku umjetničku serioznost, strogu discipliniranost, ukus i ravnovjesje“. Njezina Micaela u Carmen „bijaše jedna idealna kreacija, prožeta nježnom liričnošću i dubokom pročućenošću“.
  
  Teško je nabrojiti sve uloge koje je Irma Polak ostvarila u Zagrebu. Bila je sudionicom niza praizvedaba hrvatskih opera i opereta te prvih hrvatskih izvedaba mnogih opera. Dana 23. studenoga 1901. pjevala je Cvijetu na praizvedbi opere Maričon i 3. travnja 1907. Henriette na praizvedbi operete Madame Troubadour Srećka Albinija, 21. ožujka 1911. tumačila je Martu na praizvedbi Povratka Josipa Hatzea, 18. rujna 1912. Glad u scenskoj izvedbi Zajčeva oratorija Prvi grijeh, 26. siječnja 1914. Sreću na praizvedbi Postolara od Delfta Blagoja Berse. Bila je 1901. prvi hrvatski Puck u Oberonu Carla Marije von Webera, 1902. Giulietta u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, 1908. Lidija u Albinijevu Barunu Trenku, 1910. Cho-Cho-San u Madame Butterfly, 1911. Suzana u Suzaninoj tajni Ermanna Wolf-Ferrarija i 1913. Maliella u njegovoj operi Bogorodičin nakit. U malom Fallerovu opernom repertoaru godine 1908. iznenadila je svojom toplom interpretacijom Puccinijeve Mimì. Godine 1914. pjevala je Helenu u opereti Poljačka krv Oscara Nedbala pod ravnanjem autora. Pjevala je Oscara u Krabuljnom plesu, Bizetovu Djamileh, Veneru u Wagnerovu Tannhäuseru. Milan Sachs i Branko Gavella odabrali su je 1922. za Herodijadu u nanovo uvježbanoj Salomi Richarda Straussa.
  
  Što je značila Irma Polak u hrvatskoj glazbenoj reprodukciji najbolje svjedoče riječi njezina prvog opernog ravnatelja Srećka Albinija u njegovim neobjavljenim zapisima što ih je susretljivošću sina mu profesora Alberta Albinija godine 1970. pripremio dr. Krešimir Kovačević i objavio u časopisu Hrvatsko narodno kazalište, sezona 1970/71, br. 2: „Što se tiče zasluga oko opstanka hrvatske opere, morali bismo od solista na prvom mjestu spomenuti – a to je u mnogom pogledu karakteristično – našu operetnu divu Irmu Polak. U cijeloj mojoj praksi nisam poznavao takav medium za osjećaje dirigenta kao ovu umjetnicu, koja se pod jakom njegovom voljom znade pretvarati u fine gusle pod gudalom umjetnika. A tu ne treba znakova i mahanja, to se događa nekako telepatski. To podnipošto neće reći, da ova umjetnica nije samostalno stvarala i interpretirala, ali kako je svoje sposobnosti za to stekla, tako bi se ovakovim vodstvom i dalje razvijala u pravcu isključivo ozbiljne umjetnosti, opere, do vrlo zamašne, njezinim vanrednim svojstvima odgovarajuće visine. Nu publika ju je već volila u opereti, pa joj nije dala mira, da pripravi svoj prelaz sasma u operu. Ona sama pako bojala se izgubiti kontakt s našom, prema operi tako kritičnom publikom, pa se je uvijek opet rado vratila opereti, produljujući joj tako život na kr. hrv. zem. kazalištu."
  
  Irma Polak godine je 1927. po sili zakona umirovljena. To je za nju bio velik udarac jer joj je glas zadržao svježinu i sjaj, a pjevanje je za nju bilo kao za druge smrtnike disanje – normalna životna funkcija. Nova je uprava željela ispraviti pogrešku i dala joj je mogućnost da nastupa u ulogama koje su odgovarale njezinoj životnoj dobi. Bio je to znak priznanja iznimnoj umjetnici koja je godinama vukla repertoar nastupajući ponekad i 25 puta u mjesecu te isključivo snagom svoje umjetničke osobnosti iznosila na scenu neka djela koja bi bez nje propala. Nastupala je do posljednjeg dana života. Dana 28. studenoga 1931., kako piše Obzor u nekrologu 2. prosinca 1931. pjevala je Martu u Koštani Petra Konjovića. Na kazališnim plakatima pisalo je da će 1. prosinca pjevati Karolinu u popularnom igrokazu Graničari Josipa Freudenreicha, a već je bila mrtva. Umrla je dan prije trenutačnom smrti, od kapi.
  
  Tuga u Zagrebu zbog smrti velike umjetnice, koja je uz to bila i jedna od prvih dama u društvenome životu, bila je velika. Nije bilo dnevne, tjedne, mjesečne i godišnje tiskovine bez opširnog nekrologa. Pisale su ih najuglednije ličnosti iz glazbenoga života želeći ponovno istaknuti njezine vrline kao umjetnice i kao čovjeka. U sumrak snježnog 2. prosinca 1931. golemo mnoštvo Zagrepčana došlo je na Mirogoju odati posljednju počast svojoj omiljenoj Polakici, a nepotpisani autor u već citiranom nekrologu u Obzoru napisao je: „Savjesna i požrtvovna fanatičarka svojega zvanja ona je uvijek bila na mjestu, uvijek pripravna da pjeva, da preuzme uloge, da uskoči i da pomogne gdje god i kada god je to bilo potrebno. Indispozicije ili čak otkazi predstava su kod nje bili nepoznati pojmovi, njezin zdravi glas izdržao je s lakoćom svaki napor – njezina jaka volja prebrodila je sve teškoće – njezin talenat [...]. Da, njezin talenat, taj je bio poglavlje za sebe. Teatarska krv u najčišćoj kulturi, scenski temperamenat, kakav se rijetko kada pojavljuje, samorodan, zamaman i šarmantan, bila je Irma Polak rodjena glumica kojoj je pozornica bila kvintesenca života, čiji je izražaj bio uvijek iskren i istinit bez i trunka namještenosti i afektacije. Zvonki, neobično umiljati sopran i apsolutno sigurna muzikalnost uz nadasve srdačni i topli pjevački izražaj – suvereno dominiranje pozornicom, dražesna pojava – i uz sve ove odlike prava, nepatvorena 100-postotna ženskost, to je bila u glavnim crtama skicirana umjetnička fizionomija Irme Polak. Odlična drugarica, dobroga srca i sućutna, pažljiva i uvijek pripravna da pomogne nije čudo da je ona kod svojih kolega bila jednako omiljela kao kod općinstva. Neka je vječno časna uspomena čestitoj Slovenki, vjernoj, požrtvovnoj i nadasve zaslužnoj službenici hrvatske Talije, umjetnici Irmi Polak!“
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri