Marko Vušković

(Supetar na otoku Braču, 21. srpnja 1877. – Zagreb, 24. veljače 1960.)

• Sudionik velikog događaja u povijesti Hrvatske opere koji je prethodio njezinoj trećoj uspostavi, predstava Aide 5. i 6. ožujka 1908. bio je uz sopranisticu Miru Korošec i mezzosopranisticu Gabrijelu Horvat, bariton Marko Vušković. Marko Vušković rodio se u Supetru na otoku Braču 21. srpnja 1877. kao najstariji od šest sinova Vicka i Domine rođene Razmilić. Obitelj se nešto prije 1890. preselila u Split u kojemu je pohađao gimnaziju i stjecao glazbenu naobrazbu u Spljetskom muzikalnom društvu Zvonimir učeći violinu kod Vjekoslava Rosenberga-Ružića (1870-1954). U petom razredu gimnazije već je svirao u orkestru, a kada ga je dirigent Lorenzo Perigozzi, inače upravitelj Licea musicale u Torinu, čuo kako pjeva, ponudio se da će ga poučavati pjevanju. Slučaj je htio da se u češkoj opernoj družini, koja je gostovala u Splitu, razboli bas pa je uskočio u ulogu Mefista kako bi omogućio izvedbu Fausta. Bilo je to za proslave posvete hrvatske zastave društva Napredak.
  
  Tada počinje Vuškovićevo pravo bavljenje pjevanjem, naravno, koliko mu je to omogućavala njegova činovnička služba. Naime, njegov je otac, kao sudski činovnik, želio i sinu osigurati državnu službu. Tako je Marko nakon s odličnim uspjehom završene realke dvije godine studirao geodeziju i od 1. siječnja 1900. do 31. prosinca 1903. službovao kao računarski činovnik pri Ministarstvu prosvjete u Zadru. No ostalo mu je dovoljno vremena da se bavi pjevanjem i da nastupa u stagionama i na koncertima po Dalmaciji. U Zadru je posjećivao školu Antonija Ravasija (1835-1912) koji je nakon završenih studija na milanskom Konzervatoriju došao u Zadar gdje je bio kapelnik Sv. Stošije, dirigent Filharmonijskog društva, podučavao glazbu i sudjelovao u organizaciji glazbenog života. S njim je pripremio dionicu Silve u finalu Ernanija i monolog kralja Filipa iz Don Carlosa i zajedno s Mefistovim rondom iz Fausta otpjevao ih na koncertu Filharmonije pod Ravasiovim ravnanjem i postigao velik uspjeh. To mu je donijelo premještaj u Ministarstvo prosvjete u Beč.
  
  Nakon što je pjevao pred dr. Josephom Gänsbacherom, profesorom na Bečkom konzervatoriju i ispitivačem pri c. i k. komisiji za državni glazbeni ispit, od njega je, kako prenosi Hrvatska 4. lipnja 1901., dobio sljedeće očitovanje: „Gospodin Marko Vušković, kojega sam danas čuo i svestrano izpitao, posjeduje sasvim neobično liep glas, pače se može reći fenomenalni baritonalni glas, vrlo riedkog objema, velike sile i neobično gibak. On je osim toga vrlo muzikalan, te dobro upućen, a odlikuje se simpatičnom i za pozornicu sgodnom vanjštinom. Po tome on imade najveću vjerojatnost, da će, dovršivši naobrazbu, u čemu mu neće trebati trošiti mnogo vremena, napraviti sjajnu karijeru kao operni pjevač.“ Vušković je završio Konzervatorij i prihvatio 1. kolovoza 1904. angažman u Opavi. Debitirao je kao Luna u Trubaduru a zatim je pjevao Ukletog Holandeza. Gänsbacher je izobrazio Vuškovića u dramskog baritona (Heldenbariton), i on je poslije baš na tom području ostvario svoje najbolje kreacije.
  
  Vuškovićev put od Opave do Zagreba nije bio ni kratak ni jednostavan. Bio je to put pun uspjeha, sukoba, usavršavanja i djelovanja u raznim gradovima. U Opavi je na jednome pokusu došao u sukob s redateljem koji je bio njemački nacionalist i nazvao ga „glupim Hrvatom“. Opalio mu je pljusku – i angažmanu je bio kraj. Otišao je u Berlin i 1. kolovoza 1905. postao član Neues königliches Opernhaus (Nove kraljevske opere). To je bilo najteže razdoblje njegove pjevačke karijere. Naime, kako bi novčano bolje osigurao brojnu obitelj pjevao je na raznim mjestima i na kraju naivno dopao šaka impresariju Maximilianu Burgu. Taj ga je vezao desetogodišnjim ugovorom uz proviziju od 25 posto i s obvezom da gotovo svake večeri pjeva a danju se usavršava. U Berlinu je upoznao Hansa Gregora (1866-1945), glumca i impresarija, koji je 1905. došao da ondje osnuje Komičnu operu. Gregor je želio angažirati Vuškovića, ali Burg se tome usprotivio. Smatrajući da je ugovor kojim je vezao Vuškovića nemoralan, Gregor je podnio protiv Burga tužbu Udruzi njemačkih glumaca.
  
  Uspjelo mu je ishoditi da se ugovor raskine, ali Vušković se morao obvezati da će vratiti predujam koji mu je Burg bio dao. Dok se sve to riješilo, prošlo je dosta vremena, i Vušković je, umjesto da stupi u angažman u novoutemeljenu Komičnu operu, 1. kolovoza 1906. prihvatio dvogodišnji angažman u Würzburgu. Ondje je pjevao Renata u Krabuljnom plesu, Mefista u Faustu, koji se u Njemačkoj izvodio pod naslovom Margarethe, Wotana u Walküri, Ukletog Holandeza, Wolframa u Tannhäuseru, Telramunda u Lohengrinu, Alfija u Cavalleriji rusticani i Pizarra u Fideliju. Iz Würzburga je odlazio na gostovanja u München, Nürnberg, Darmstadt, Augsburg, Münster i Berlin najčešće nastupajući u ulozi Wotana u Prstenu Nibelunga. U Berlinu je pod pseudonimom Vusco ostvario i nekoliko tonskih zapisa za tvrtku Beka Record, koja je bila aktivna u Berlinu od 1903. do 1925. i Favorit.
  
  Iz Würzburga je Vušković otišao u praški Národni divadlo. Novine Naše jedinstvo izvjestile su 2. lipnja 1908. da je „sinoć Marko Vušković polučio pravi trijumf u Pragu u operi 'Holandez'“, i dodale da je ulogu pjevao na hrvatskome jeziku. Član Národnog divadla postao je 1. kolovoza 1908. U njemu je pjevao osam uloga: Holandeza, Amonasra u Aidi, Escamilla u Carmen, kralja Salamona u Kraljici od Sabe, Coppeliusa, Dapertutta i doktora Miraclea u Hoffmannovim pričama, Lotharija u Mignon, Tonija u Pagliaccima i Nilakanthu u premijerno izvedenoj Lakmé. Ukupno 8 uloga i 50 nastupa. I sve ih je morao nastudirati na češkom jeziku. Naše jedinstvo 13. lipnja 1909. izvijestilo je da praški listovi Čas i Divadly Falely „donose zanosni opis slavlja koje je doživio Marko Vušković u Pragu u Operi 'Mignon'“.
  
  U arhivu Národnoga divadla postoji kratak opis našeg umjetnika: „Hrvat, angažiran u N.D. nakon uspješnoga gostovanja 1.6.1908. na mjesto Emila Buriana; imao je zvučni organ i dobar scenski nastup, pokazao je što može i što ne može. U N.D. postigao je veći uspjeh od Emila Buriana. No vratio se u domovinu, u zagrebačku Operu, a onda je na poziv došao na gostovanje u Národni divadlo 1909. godine.“ Bili su to možda najljepši dani njegove karijere. Od praške se publike oprostio jednom od njoj najdražih svojih uloga – Nilakanthom i došao 1909. u Hrvatsku kao posve oblikovana umjetnička ličnost u naponu stvaralačke snage. Imao je trideset i dvije godine i veliko scensko iskustvo, poglavito u Wagnerovu repertoaru koji je usavršavao na Wagnerovoj majstorskoj školi (Wagner-Meisterschule) u Berlinu kod glasovite Lilli Lehmann. Došao je na poziv intendanta Kraljevskog zemaljskog hrvatskog kazališta u Zagrebu Vladimira Tresčec-Branjskog i prvog dirigenta i ravnatelja Opere Srećka Albinija da svojim znanjem i iskustvom pomogne ponovnoj uspostavi Opere.
  
  Predstavljajući nove članove ponovno uspostavljene Opere Hrvatska pozornica u sezoni 1909./1910. o Vuškoviću je između ostalog napisala: „Opetovani pozivi, koji stigoše tome dičnome hrvatskomu umjetniku da postane članom Dvorske i Pučke opere u Beču, dokazuju u kojoj ga visokoj cijeni drži njemački muzikalni svijet… Veličinom i ljepotom svoga sjajnoga baritonalnoga glasa, tamnijeg timbra, te radi impozantne osobe i izrazite igre Vušković je bio odma predestiniran kao junak Wagnerove opere, pa je zato u malo doba prošao sve prve Njemačke pozornice Monakova, Würzburga, Strassburga, Berlina i napokon bio je pozvan od Cosime Wagner, da sudjeluje kod Bayreuthskih Festpiela. Radi nesuglasica sa svojim impresarijom okrenu Vušković leđa Njemačkoj operi i ode u slavenski Prag, gdje je kao član Narodnog divadla postao ljubimcem čitavog općinstva. Kod stvaranja hrvatske opere, pomislila je odma uprava da povrati domovini mladoga a već glasovitoga pjevača.“
  
  Marko Vušković prvi je hrvatski operni pjevač koji je došao iz južnog dijela zemlje i nakon Kašmana prvi hrvatski pjevač europskog formata (pjevačica smo već imali nekoliko) koji je hrvatsku opernu reprodukciju doveo do vrhunaca glazbeno-scenske umjetnosti. Njegova divovska umjetnička ličnost jedan je od temeljnih kamena hrvatske operne umjetnosti, a ona je u najljepšem sjaju blistala upravo prvih godina njegova angažmana u zagrebačkoj Operi. Dovoljno je samo pogledati operni repertoar prve sezone, 1909./1910., u kojemu je bilo 12 djela, i vidjeti da je Vušković tada tumačio čak deset velikih i glavnih uloga. Bio je Zrinjski (povijesni lik je Nikola IV. Zrinski a naslovni junak Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski, ali se u nekim izvedbama opere navodi, pogrešno, Zrinski, op. a), Ukleti Holandez, Escamillo, Luna, Valentin u Faustu, Alfio, Tonio, Lothario u Mignon, Evgenij Onjegin i Amonasro. Nastupio je stotinu i jedanaest puta! No ta uistinu dojmljiva množina uloga i nastupa, premda rječito govori sama za sebe, ipak ne bi bila toliko važna da neke od tih kreacija nisu bile vrhunske, zlatnim slovima ubilježene u povijest hrvatske operne reprodukcije. A to je bio tek početak!
  
  U osvrtu na prvu Vuškovićevu kreaciju u Zagrebu – Zrinjskog na otvorenju Opere 1. listopada 1909. – Ustavnost je 2. listopada pisala: „Glavne osobe kao Sulejman (g. Lesić) i Zrinjski (gosp. Vušković) napraviše furore, osobito, g. Vušković, koji je svojim krasnim baritonom, kao i vještom igrom, dokazao, da smo dobili izvrstnu opernu silu. Glas mu je mekan, ugodan i obsežan, a pjeva lahkoćom. Igra mu je također izvrstna, te nas je način talijanskoga pjeva i igre sjetio na vrstnoga bivšeg opernog baritona u starom kazalištu Vespasiania, te se može reći: „Vespasiani redivivus“, ali u još boljem izdanju.“ Koliko se Vušković poistovjećivao sa Zrinskim (ili Zrinjskim, kako je sam Zajc napisao) a Zrinski s Vuškovićem svjedoči i jedan osvrt kritike iz 1928. na predstavu u kojoj je tu ulogu pjevao Nikola Cvejić. Riječ je 8. veljače 1928. pisala: “… a uz to je naša publika vična da vidi u toj partiji otmjenu pojavu g. Vuškovića, koji je svojom originalnom glumom stvorio od Zrinskoga svakako najinteresantniju i najreprezentativniju glumu naših opernih predstava.”
  
  Sljedeća Vuškovićeva uloga u Zagrebu bio je Wagnerov Ukleti Holandez s kojom je „partijom polučio u Njemačkoj i Pragu svoj najviši uspjeh.“ On je bio ključni razlog da se postavi Ukleti Holandez jer je želio da se “prikaže u najsjajnijoj svojoj ulozi, da prikaže jednu od najsavršenijih modernih kreacija toga Holandeza, kako kažu za njegov prikaz najveći njemački kritičari.” Svi su se raspisali o Holandezu Marka Vuškovića, koji je, kako pišu Novosti, 20. listopada “zaista ovom nadnaravnom ulogom stvorio tip muzikalne i dramske savršenosti, koji će ostati historičan u povijesti hrvatskog kazališta.” Ustavnost je 20. listopada 1909. napisala da ju je „pjevom i igrom upravo sjajno izveo“ i pohvalila njegov „sonoran bariton, izvrstnu igru i inteligenciju“. I Vuškovićev Holandez ostao je pojmom u hrvatskoj opernoj reprodukciji, primjerom nenadmašive glazbeno-scenske karakterizacije lika. Antonija K. Cvijić pisala je u Narodnim novinama 20. travnja 1912., u rubrici Fresco-portraiti pored ostaloga sljedeće: „Pred nas stupio je tada uistinu tajanstven Holandez, prema Wagnerovom duhu i stilu, ali obavit nekom osebujnom prebolnom značajkom, a proplanut neiskazanom slikarskom ljepotom, da nas je gotovo prenerazio. Vušković je naime poput Michelangela jednako genijalan pjesnik, slikar i kipar. Za sredstvo služi mu vlastito tijelo, kojim stvara najčudesnije umjetnine. To je potpuna harmonija izražena u čarobnom mozaiku, sastavljenom od hiljade umjetničkih detalja, u kojem ima jednako važni udjel pjevana partija, dramatska igra i maska.“
  
  Naravski da je umjetnik poput Vuškovića bio protagonist gotovo svih praizvedaba i hrvatskih premijera opera koje su u doba njegova djelovanja u Zagrebu bile na repertoaru. Sa svojim 401 nastupom u operi i 12 na koncertima od godine 1909. do 1914. opravdao je povjerenje Tresčeca i Albinija. Bio je najistaknutiji zagrebački umjetnik toga doba. Njegove su kreacije bile remek-djela studije lika.
  
  Dana 7. listopada 1910. Vušković je bio jedan od trojice protagonista na premijeri Madame Butterfly. Male novine 19. listopada 1910. za njegovu su interpretaciju Sharplessa napisale: „Gospodinu Vuškoviću često prigovaraju da markira! On pjeva mnogo pokriveno, nu to upravo pokazuje otmjen ukus, vrstnu tehniku.“ Dana 18. studenoga 1910. glasoviti trolist Mira Korošec – Jazbec (Stanislav Jastrzebski) – Vušković počinje ubirati lovorike na zagrebačkoj sceni. Najprije se to dogodilo u d'Albertovoj operi U dolini. Slijede praizvedbe Bersina Ognja 12. siječnja i Hatzeova Povratka 21. ožujka 1911. godine. U dugom eseju u Hrvatskoj slobodi 13. siječnja Antun Gustav Matoš napisao je: “Ovakve fatalne uloge kao taj ‘Grübler’ Hellwing, nabolje su u Vuškovićevu repertoaru.” Novosti su 24. ožujka sažeto ustvrdile da su “divovi glasa i ličnosti bili gg. Vušković i Jastrzebski” a kritičar Hrvatskih novosti napisao je 23. ožujka da je “G. Vušković bio upravo epohalan. Igra mu je savršena, kao što i pjevanje. Vušković je – kako već jednoč spomenuh – pjevač i glumac prvog reda.”
  
  Također u ožujku 1911. Vušković sudjeluje u prvoj hrvatskoj izvedbi Beethovenove Devete simfonije. U međuvremenu ostvaruje još dvije svoje poznate uloge: Rigoletta, i Mefistofela za kojega su Agramer Zeitung 14. veljače 1911. pomalo zlobno napisale da je „vrijedniji za gledanje nego za slušanje“. U listopadu 1911. Vušković pjeva Scarpiju na hrvatskoj premijeri Tosce. Osvrćući se na tu njegovu kreaciju šest mjeseci poslije, Hrvatski pokret 2. travnja 1912. između ostalog je napisao: „Pod zlatnom odorom svoga Scarpie sakrio je on sve rđe rđave duše objavljujući ih savršeno paklenskom igrom i raznozvučjem vrloga baritona.“ Dana 25. listopada 1911. prvi put u Tosci zajedno nastupaju Vušković, Mira Korošec i Jastrzebski i u toj operi doživljavaju velike uspjehe. Na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu 1913., prema pisanju splitske Slobode 26. svibnja “izvedba je bila upravo sjajna, da se bolju ne može ni zahtijevati”. Zagrebačka Opera ponovno je 1925. gostovala u Splitu s Toscom. Vuškoviću su se pridružili također sjajni pjevači, Zdenka Zika i Josip Rijavec. Bilo je nekoliko vrhunskih Tosca i Cavaradossija ali teško da je itko dosegnuo a kamoli nadmašio njegova Scarpiju. Do kraja 1911. Vušković je stvorio još dvije velike kreacije – Telramunda u Lohengrinu i četverostruku ulogu demona u Hoffmannovima pričama. Kada je sljedeće godine u toj ulozi gostovao u Osijeku, novine Die Drau osvrnule su se 20. studenoga 1912. na to njegovo iznimno uspjelo gostovanje ističući njegovu „briljantnu igru koja služi kao izvrsna pozadina njegovom pjevanju i daje mu još plastičniji sjaj“.
  
  Zadarska La rassegna dalmata 5. siječnja 1912. piše o vrlo uspjelu Vuškovićevu gostovanju u Lavovu, a on se u autobiografiji sam toga s radošću sjeća, te piše: „1912. godine bio sam pozvan na veliko gostovanje u Dvorskom kazalištu u Dresdenu, a iste godine, pa 1913. i 1914. bio sam stalan gost (tri sezone redom) u Gradskom kazalištu u Lavovu, a jedne godine i u Imperatorskom teatru u Varšavi. U Dresdenu sam pjevao Scarpia u „Tosci“, Escamilla u „Carmen“ i Ukletog Holanđanina. Kritika se izrazila najpovoljnije, ponekad i superlativno. „Dresdener Nachrichten“ pisale su o meni: „Seine Stimme ist fliessendes Gold“ (njegov je glas tekuće zlato). Bio sam onih godina u naponu stvaranja, kako po jačini i ljepoti glasa, tako i po tehnici, stoga su i poljske novine o meni najpohvalnije, pa i pretjerano pohvalno pisale.“
  
  Kada je Vušković početkom siječnja 1914. ponovno s velikim uspjehom gostovao u Lavovu, nastupio je u pet uloga: kao Onjegin, Renato u Krabuljnom plesu, Tonio, Dapertutto u Hoffmannovim pričama i Scarpia. U travnju iste godine na gostovanju u Dresdenu najveći je uspjeh postigao kao Holandez. Tek su se u tome nastupu, prema njemačkome tisku, čule sve njegove velike kvalitete, poglavito glasovna nijansiranost u boji i dinamici.
  
  Renato, Nelusco u Afrikanki, Nilakantha u Lakmé, Vodenjak u Dvořákovoj Rusalki, Lucifer u alegorijskoj operi Ivana Zajca Prvi grijeh, Wolfram u Tannhäuseru, Prior u Massenetovu Pelivanu svete Gospe, Salamon u Goldmarkovoj Kraljici od Sabe, Figaro u Seviljskom brijaču, Rafaelle u Bogorodičinu nakitu Ermanna Wolf-Ferrarija, Jago u Otellu, Piet Grooth na praizvedbi Bersina Postolara od Delfta 26. siječnja 1914., Veliki Dagonov svećenik u Samsonu i Dalili, Albert u Wertheru, Wotan u Walküri, Vittorio na praizvedbi Proljetne bure Vilka Novaka 28. svibnja 1914., Kocelin u Porinu na svečanoj izvedbi opere u povodu 60. obljetnice smrti Lisinskog – veliki su Vuškovićevi ostvaraji. U srpnju 1914. zapravo prestaje njegovo intenzivno djelovanje u zagrebačkoj Operi, premda je njezin član ostao do konca lipnja 1917. godine. Već se u sezoni 1913./1914. primjećuje kako ga nema uvijek na premijerama nego na reprizama. Je li to bila njegova želja ili odluka dirigenta? No u ožujku 1917. nastupio je u nanovo uvježbanoj Carmen pod ravnanjem Friderika Rukavine s Vikom Engel u naslovnoj ulozi. Jutarnji list 8. ožujka pisao je da je “svakako divan Escamillo. U svakom pogledu je otmen Toreador i u držanju i u prikazivanju, a pjevao je u pravoj mjeri tako, kako ga već dugo nismo čuli, pored toga što je upravo majstorski izgovarao pjevane riječi kako je to u ostalom uvijek kod njega na pozornici običaj.”
  
  Beč je uvijek privlačio Vuškovića. Još je 24. studenog 1912. bio jedan od sudionika Velikog dobrotvornog koncerta u Sophiensaal na kojemu je sudjelovalo nekoliko istaknutih austrijskih umjetnika. Želja da dođe u Beč ispunila mu se 1. rujna 1917. kada je, nakon što je neko vrijeme služio kao pričuvni časnik u austrijskoj vojsci za Prvoga svjetskog rata, stupio u angažman u bečku Volksoperu (Narodnu, Pučku operu) i ondje kao prvi bariton djelovao do 31. kolovoza 1920. La rassegna dalmata 29. prosinca 1917. izvješćuje o njegovim uspjesima i dodaje da mu je ponuđen angažman u Dvorskoj operi. Zagrebački tisak piše da je tijekom angažmana u Volksoperi (u Dvorsku ipak nije došao) svojemu već bogatom repertoaru dodao mnoge nove uloge, što je bečka publika cijenila i zbog toga ga osobito voljela. Pjevao je Rigoletta, Tonija u Pagliaccima, na jednoj predstavi uz gosta, svojega bivšeg učenika a tada već komornog pjevača Opere u Dresdenu Tina Pattieru, Renata, Escamilla, Amonasra, Holandeza, Germonta u Traviati, Telramunda, Taddeusa Kosciuszka u operi Der weisse Adler (Bijeli orao) Raoula Madera (1856-1940) na glazbu Frédérica Chopina, Lindorfa, Dapertutta, Coppeliusa i Dr. Mirakla u Hoffmannovim pričama, Lunu u Trubaduru, Arcezija u tada vrlo popularoj operi Mrtve oči Eugenea d’Alberta, Nelusca u Afrikanki, Judasa Ischariota u 1919. praizvedenoj operi Maria von Magdala (Marija iz Magdale) bečke skladateljice Lilly Hutterstrasser-Scheidl (1882-1942), poznate pod pseudonimom Lio Hans te naslovnu ulogu u operi Der Goldschmied von Toledo (Zlatar iz Toleda) Jacquesa Offenbacha. U srpnju 1917. pjevao je Telramunda u Teatru Verdi u Trstu kao Mario Vuscovic.
  
  Cijelo to vrijeme ostao je povezan sa zagrebačkom Operom. U srpnju 1918. gostovao je s ansamblom Opere u Trstu i nastupio u Rigolettu, Tosci, Zrinjskom i Madame Butterfly. Zatim je od 1. srpnja 1919. do 1. svibnja 1920. krenuo na turneju po Južnoj Americi koja mu je donijela mnoga priznanja i zadovoljstva. Oduševljeno je dočekan od naših iseljenika, a on je pak na svojim koncertima u Teatru Colon, Teatru Politeama i u drugim poznatim dvoranama oduševio i njih i publiku. Vratio se ravno u zagrebačku Operu, najprije kao gost a od 1. studenoga 1921. kao stalni član. Dana 15. travnja 1924. tumačio je Hasanagu na praizvedbi Hasanaginice i 29. rujna 1927. Janka na praizvedbi Medvedgradske kraljice Luje Šafraneka-Kavića. Tumačio je još nekoliko likova na hrvatskim premijerama opera. Bio je 1922. Borodinov knez Igor, 1925. Twardovski u baletnoj pantomimi Pan Twardovski poljskoga skladatelja Ludomira Rózyckog (1884-1953), 1926. Hovanski u Hovanščini, 1930. Čarobnjak u operi Gajdaš Švanda češkoga skladatelja Jaromira Weinbergera (1896-1967) i 1931. Paolo u Verdijevu Simonu Boccanegri. Dana 25. svibnja 1930. nastupio je na praizvedbi baleta s pjevanjem Zlato Borisa Papandopula. Godine 1922. gostovao je u Osijeku u Tosci, Cavalleriji rusticani, Pagliaccima i Rigolettu. Novine Die Drau pisale su u br. 91. za njegova Scarpiju da „ponekad ne uzmiče pred konvencionalnim opernim pokretima“, a u br. 63. primijetile su da je Osječanima zasmetao njegov gotovo psihopatološki pristup liku Tonija ali su bili zadivljeni njegovim krasnim mezza voce i majstorski otpjevanim prologom. Najviše im se svidio Vuškovićev Rigoletto, kojega smatraju njegovom „glancpartijom“.
  
  Vušković je 10. svibnja 1924. proslavio 25. obljetnicu umjetničkoga rada i za tu je prigodu uvrstio u repertoar šezdesetišestu ulogu – Borisa Godunova, koja mu je, sudeći prema svim osvrtima, u tome razdoblju karijere, bila baš „po mjeri“. Dao je vlastitu koncepciju lika, i još jedanput bio svoj i neponovljiv. Obzor ga je 13. svibnja 1924. okarakterizirao kao „umjetnika, koji stvara iz sebe, iz svojega osjećaja i svojega shvaćanja, umjetnika, koji, iako pozna uzore, ipak hoće da u prvom redu bude on sam. On hoće da bude Vušković kao Boris, a ne sjena ili kopija Borisa, kako ga je stvorio na primjer Zalewski. Obzor zaključuje ocjenu o njegovu postignuću: „G. Vušković interpretirao je sa nekoliko pokusa prvi put Borisa; ovo ne valja smetnuti s uma kod ocjene ove njegove naskroz samostalne umjetničke kreacije, koja može ponovno da izdrži uspoređenje sa istom kreacijom g. Zalewskoga, kome je Boris specijalitet, studij cijeloga života, koji je ovu partiju pjevao već stotine puta i sa talentom scenskog umjetnika izradio do u najmanje detalje.”
  
  Nekoliko dana poslije, 21. i 23. svibnja, Vušković je gostovao u Splitu, kako piše Novo doba 22. svibnja 1924., „nakon više od deset godina, a sa istih dasaka sa kojih je pred dvadesetipet godina započeo svoju bogatu karijeru“. Pjevao je Onjegina i Germonta. Vrlo je zanimljiv osvrt na njegovu kreaciju Onjegina iz pera kritičara koji se potpisuje – anv.: „Uloga Onjegina u kojoj je sinoć gostovao, u mnogome pristaje glumačkom temperamentu g. Vuškovića, koji se dade iscrpsti riječju – teatralnost. On ne smeće nikada s uma pozornicu, hoće njome u svakom momentu da vidljivo vlada, iskorišćuje svaki i najmanji povod da na njoj briljira. Obožavanje velike brižno stilizovane geste, patetičnost i pompoznost razvijena u širokim razmjerima uvijek ljubomorno proračunana u efektu na publiku, čemu bitno doprinaša neobična impozantnost pojave, to je substrat koji ostaje u svakoj njegovoj ulozi karakterističan, a naravno najviše biva potenciran u onima, koji ovo po sebi izražavaju kao na primjer Scarpia, Mefisto, Escamillo i Onjegin. Dosljedno takovom temperamentu, njegov je Onjegin do najdaljih mogućnosti izrađen sa vanjskog momenta njegova karaktera. Taj je Onjegin blazirani frazer koji kao i da ne postoji izvan aristokratskog salona te zaokupljen dotjerivanjem svog društvenog stava, nema ni vremena da osjeti kakav lični duševni problem, a skepsu voli jedino kao ukusnu, interesantnu pozu. Vuškovićev je bariton još uvijek sačuvao u nižim položajima lijepi volumen tople i neusiljene zvučnosti, dok sa višim uspješno ekonomizira jakom muzikalnošću i rutiniranošću iskusnog opernog pjevača. Suvišno je pak govoriti o njegovoj tehnici pomoću koje daje toliko gipkosti i toliko nijansa svakoj frazi laganoj, nevezanoj, modelovanoj visokim pjevačkim ukusom odgojenim u najčistijem talijanskom duhu.“
  
  Vušković je umirovljen 10. kolovoza 1925. ali je ostao jednim od stupova zagrebačke Opere. Na obnovi Lohengrina pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji dr. Branka Gavelle pjevao je Telramunda, koji je, prema pisanju Jutarnjeg lista 17. veljače 1925., “upravo Wagnerski fraziran”. Lujo Šafranek-Kavić u Obzoru je 7. prosinca 1925. napisao prigodom njegova nastupa kao Mefista u Faustu: „Umjetnik, koji pozna svoj glas, i prema tome spretno udešava pjevanje, koji kao rijetko koji zna što je scena i koji njome suvereno vlada, stvorio je vrlo interesantnu kreaciju oštrih kontura i karakterističkih detalja. I maska bila je vrlo zanimiva, a crvena Loge-frizura donekle riskantno – apartna.“ Šafranek-Kavić je za njegova Wotana u Walküri napisao u Obzoru 12. veljače 1926.: “I kod njega valja da uz stil i izradjenu frazu istaknemo vanredno jasnu i razgovjetnu dikciju. Wotan broji medju njegove najbolje partije, jer mu glasovno izvrsno leži: mnogo koja ugledna vanjska pozornica može da nam zavidi na takvom Wotanu. Sa zadovoljstvom konstatiramo, da g. Vušković, usprkos umirovljenju, intenzivno dalje radi na usavršavanju svojih kreacija.” Kad je 1928. pjevao kneza Igora, Šafranek-Kavić u Obzoru je 22. travnja napisao da je “svojim proučenim i proživjelim kreacijama uvijek klasa, visoka klasa” i dodao da je “jedan od onih rijetkih naših pjevača, koji imaju svoj izgradjeni, zreli i individualni umjetnički stil.”
  
  Vušković je posljednji put nastupio na sceni u Splitu 1933. kao Hovanski. Povremeno je djelovao kao redatelj, pisao je pjesme, studiju Put u belkanto (neobjavljenu) i autobiografsku skicu Moj životni put, koja je pohranjena u arhivu Instituta za književnost HAZU. Svoje veliko znanje i iskustvo prenosio je kao pjevački pedagog na svoje đake među kojima se ističu Tino Pattiera, Drago Hržić, Piero Pierotić, Đurđa Halper-Leppée i Anka Jelačić.
  
  Jedna od najvećih i najkompletnijih umjetničkih ličnosti hrvatske glazbene scene, pjevač izvanredne prirodne nadarenosti, školovan po visokim europskim standardima, Marko Vušković, umro je u Zagrebu 24. veljače 1960. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri