Mira Korošec

(Sisak, 4. rujna 1880. – Split, 4. lipnja 1963.)

• Mira Korošec bila je jedna od sudionica dviju predstava Aide 5. i 6. ožujka 1908. koje su prethodile ponovnoj uspostavi zagrebačke Opere. Rođena je 4. rujna 1880. u Sisku, u kojemu je dobila prvu poduku iz pjevanja od nekadašnje članice zagrebačke Opere Marije Prikril-Crnadak. Uz njezinu novčanu potporu nastavila je nauk na školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu kod Ivana Zajca i Mare Kiseljak. Iznimno darovita, s glasom posebne ljepote i snage, primljena je na bečki Konzervatorij i dobila konzervatorijsku stipendiju te oprost od plaćanja školarine. Pjevanje je učila kod glasovitog bečkog pjevačkog pedagoga, Josepha Gänsbachera (1829–1911), poznatog rumunjskog baritona, koji je slavu poglavito stekao kao dugogodišnji iznimno uspješan profesor pjevanja na bečkom Konzervatoriju, Philipa (Filipa) Forsténa (1852-1932), i slavne wagnerijanke Rose Papier-Paumgartner (1859-1932).
  
  Nakon s odlikom završena studija ponuđen joj je angažman u Münchenu, ali ga nije prihvatila, jer joj nije odgovarao repertoar lirico-spinto soprana koji su joj namijenili. Smatrala je da je prikladnija za teži, dramski repertoar. Otišla je u šleski grad Wroclaw (Breslau) i ondje debitirala kao Santuzza u Cavalleriji rusticani. Pjevala je i Sieglindu u Walküri. Nezadovoljna što nije dovoljno zaposlena, prihvatila je poziv Opere u Opavi (Troppau) gdje je počela nastupati u Wagnerovim djelima, što je bolje pristajalo njezinu, kako ga Nijemci nazivaju, visokodramskom (hoch-dramatisch) sopranu. Pjevala je i Aidu i, kako 1908. časopis Dom i sviet prenosi novine Troppauer Zeitung, taj joj je nastup „pružio priliku da razvije svoj veliki dramatski talenat“ i „njezin je organ pobjedonosno nadkrilio silne ensemble-stavke i povisio njihov sjaj“. Punim sjajem zablistala je kao Aida i na prvom nastupu u toj, njoj najdražoj ulozi, 5. ožujka 1908. u Zagrebu.
  
  Novine Hrvatska zabilježile su 6. ožujka: „Gdjica Mira Korošec tek početnica, jer je ovo jedva druga sezona što je na pozornici, osvojila je mahom sve općinstvo ljepotom i veličinom njezinoga krasnoga a ogromnoga glasa i plemenitim shvaćanjem preteške uloge Aide. Jedva se moglo promisliti, da je to tek mlada sila, a ne iskusna i glasovita pjevačica. Po cijelome kazalištu opetovala se jedna riječ: druga Trnina! I doista ona ima od nje krasotu imposantne pojave, umjetničku individualnost. Ona je od svake i bi rekli, još ljepši glas. To je glas velikih junakinja Walhale i Wagnerove neumorne Izolde. Još nešto više zaobljenosti i savoir faire-a pak Korošecova biti će svjetska pjevačica.“

  Kritičar se malo zaletio. Mira Korošec imala je sjajne glasovne mogućnosti ali ne i onu muzikalnost, profinjenost i naglašenu individualnost koje su Milku Trninu uzdigle u najuži vrh najvećih svjetskih opernih umjetnica. Mira Korošec ostala je zagrebačka i hamburška operna prvakinja. Nakon toga gostovanja na preporuku Gabrijele Horvat dobila je dvogodišnji angažman u praškom Národnom divadlu. Novom intendantu Kraljevskog zemaljskog hrvatskog kazališta Tresčecu Branjskom (1870-1936) ipak je uspjelo dovesti je 1910. u stalni angažman u Zagreb, u kojemu se zadržala do 1914. godine. Četiri zagrebačke godine Mire Korošec, s gostovanjima prethodne 1909., bile su ispunjene velikim uspjesima. Ostvarila je 241 nastup u najtežim ulogama sopranskog repertoara. Njezina je Tosca za zagrebačko općinstvo bila pojam, dok su ju s manje oduševljenja prihvaćali u ulogama s drukčijim, primarno lirskim zahtjevima, i spočitavala joj se povremena nesigurnost i nedostatna profinjenost.
  
  Ravnatelj Opere Srećko Albini (1869-1933) u najboljoj je mjeri iskoristio njezine najbolje glazbeno-scenske mogućnosti, kao i one njezinih partnera, također dramskih glasova, tenora Stanislava Jastrzebskog i baritona Marka Vuškovića. Taj je glasoviti dramski trolist zagrebačke Opere sudjelovao u nizu prvih hrvatskih izvedaba opera svjetskog repertoara ali i 1911. u praizvedbama dviju iznimno važnih hrvatskih opera – 12. siječnja Ognja Blagoja Berse i 21. ožujka Povratka Josipa Hatzea – koje su bile priključak na svjetske glazbene tijekove. Za njezinu Lenku u Ognju u glasovitom eseju o djelu, objavljenom u Hrvatskoj slobodi 13. siječnja, A. G. Matoš napisao je da „pjeva, kako drugi smrtnici govore“. Prema Hrvatskim novostima 23. ožujka, u Povratku je „bila divna Jela, divno pjevala i igrala”, a prema Novostima 24. ožujka “triumfirala je ljepotom, glasom i čuvstvom.”
  
  Mira Korošec bila je sudionica još triju važnih događaja u povijesti hrvatske opere: 18. rujna 1912. je, prema Jutarnjem listu 19. rujna, „s najvećom ljubavlju i s najvećim uspjehom pjevala teške arije Eve“ na prvoj scenskoj izvedbi Zajčeve alegorične opere Prvi grijeh; 26. siječnja 1914. bila je, prema Narodnim novinama 28. siječnja, „neodoljivo snažna u dramskim momentima, krasna u lirskim“ Lisbeth na praizvedbi Bersina Postolara od Delfta, a 9. lipnja iste godine bila je Irmengarda na svečanoj izvedbi Porina u povodu 60. godišnjice smrti njegova autora Lisinskog.
  
  Trolist Mira Korošec – Stanislav Jastrzebski – Marko Vušković bio je prvi glasoviti trolist dramskih glasova na zagrebačkoj pozornici. Prema svojim prirodnim predispozicijama bili su skloniji novijem repertoaru. U sjećanju su ostali njihovi zajednički nastupi, često i na prvim hrvatskim izvedbama, u operama U dolini, Tosci, Afrikanki, Kraljici od Sabe, Aidi, Ukletom Holandezu, Lohengrinu, Tannhäuseru, Samsonu i Dalili, Walküri, Porinu, Nikoli Šubiću Zrinjskom, Evgeniju Onjeginu, Rusalki te u Zajčevu Prvom grijehu.
  
  Dana 24. veljače 1911. Mira Korošec je prvi put nastupila u Dvorskoj operi u Beču kao Santuzza u Cavalleriji rusticani, a 3. ožujka pjevala je Kraljicu od Sabe u istoimenoj operi Karla Goldmarka. Novine Agramer Zeitung u feljtonu Iz bečke opere 27. veljače pisale su da se „njezin tamno obojen sopran snažna zvuka, presnažan za pozornice običnih dimenzija krasno razvija istom u velikoj dvorani Dvorske opere“, te da je „sa svojim glasom u potpunosti ispunja i s lakoćom pokriva orkestar: u fortissimu i najtananijem pianissimu koji se savršeno čuje.“
  
  Prema pisanju Hrvatske pozornice 22. rujna 1912., ljeti te godine položila je Mira Korošec audiciju pred Cosimom i Siegfriedom Wagnerom i potpisala ugovor da nastupi 1914. na Bayreuthskim svečanim igrama u ulozi Freie u Rajninu zlatu, ali za Prvoga svjetskoga rata Igre se nisu održale, i 1914. otišla je u Hamburg. Još je ranije, 20. veljače 1914., bila prva hrvatska Dalila, kojoj se, kako pišu Narodne novine 21. ožujka, „moramo s respektom pokloniti“. U Zagrebu je nastavila gostovati pa je 29. travnja 1916. bila prva hrvatska Maršalica u Kavaliru s ružom Richarda Straussa, i prema Agramer Tagblattu 30. travnja „dostojanstvo, strast i rezignaciju Maršalice izrazila je upravo neodoljivo“. Kao prva Brangäna u Tristanu i Izoldi 29. lipnja 1917., prema Narodnim novinama 30. lipnja, bila je „vrlo stilizovana i uspjela u glumi i pijevu“.
  
  Mira Korošec bila je pravi veliki dramski sopran „krasnog, punog grla“ kakvih danas i u svijetu više nema, neobične snage i bogate zvučnosti u cijelom velikom opsegu do d³. Glasom i stasom bila je predodređena za uloge kao što je Puccinijeva Tosca, a neki su Bizetovu Carmen smatrali njezinom najvećom kreacijom. Narodne novine ističu 2. rujna 1910. njezin „vanredan glasovni materijal i odlične glumačke sposobnosti“ u izvedbi Aide na otvaranju sezone. U Lohengrinu su, prema Novostima 17. studenoga 1911., ona i Vušković, oboje studenti bečkog Konzervatorija, koji su pjevali Wagnera po Njemačkoj i u Pragu te perfektno vladali njemačkim jezikom, izveli „veličanstven duet“ Ortrud i Telramunda. Novosti 17. siječnja 1912. ocijenjuju da je kao Amelija u Krabuljnom plesu „zadivila tzv. 'Kopftonovima' koje je veoma čisto intonirala“. Hrvatske novosti 20. travnja 1912. smatraju da je u Dvořákovoj Rusalki bila „impozantna Kneginja“. Prema Novostima 18. listopada 1912., kao Santuzza je „rasipala raskošno obilje svojega krasnog grla i osebujne igre“,
  
  Kad je pjevala Elizabetu u Tannhäuseru, Narodne novine proglasile su je 26. studenog 1912. „par excellence Wagnerovom pjevačicom, koja nas je sjećala na Trninu“. Njezin „liepi glas, obsežan i neobično mogućan, izgladjen i čist“ dobro je pristajao Lizi u Pikovoj dami na gostovanju Hrvatske opere u Dalmaciji, kako piše Hrvatska 21. svibnja 1913., a splitska Sloboda udjeljujući joj najviše hvale izvjestila je 20. svibnja kako je „imala najsretniju večer u sezoni. U prizoru na Nevi dovinula se do podpune umjetničke visine: njezina arija bila je nešto od najsavršenijeg što smo čuli. Ton za tonom slijedio je tako sigurno, glas joj je dolazio u svim registrima do tako potpunog izražaja, da se može govoriti o savršenom vladanju glasa i njegove ljepote.“ Agramer Tagblatt ističe 29. travnja 1914. da je kao Brünnhilda na premijeri Walküre dala „odlično postignuće“. Mira Korošec otpjevala je na zagrebačkoj pozornici još mnogo velikih uloga – manje nije ni pjevala. Spomenut ćemo još Rachel (Rechu) u Halévyjevoj Židovki, Herodijadu u Salomi, Giuliettu u Hoffmannovim pričama i Margitu u Banu Legetu. Priređivala je i koncerte.
  
  Iz Zagreba je Mira Korošec otišla u angažman u Gradsku operu u Hamburg i u njoj ostala do 1919. Nastavila je povremeno gostovati. Onda se udala i, prema običajima vremena, povukla sa scene i sa suprugom Ivom pl. Zlendićem nastanila u Splitu u kojemu je živjela do smrti 4. lipnja 1963. godine. Iako je u Hrvatskoj kratko djelovala, ostala je zapamćena po iznimnosti svojega glasa i brojnim velikim ulogama koje je vrlo uspjelo ostvarila na zagrebačkoj pozornici i na gostovanjima s ansamblom.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri