Gabrijela Horvat

(Varaždin, 25. prosinca 1877. – Prag, 29. studenoga 1967.)

• Velik događaj u povijesti Hrvatske opere koji je prethodio njezinom trećem i neprekinutom stoljetnom djelovanju, bile su 5. i 6. ožujka 1908. dvije izvedbe Aide upriličene u korist podignuća spomenika Josipu Jurju Strossmayeru koje je priredio Odbor zagrebačkih gospođa. Neumorni dirigent Nikola Faller (1862-1938), za prvog ukinuća zagrebačke Opere organizator opernih stagiona, od 1896. do 1902. ravnatelj Opere, uspio je za tu prigodu, u vrijeme kad u Zagrebu nije bilo stalne Opere, sastaviti ansambl i uz Ernesta Cammarotu koji je djelovao u Zagrebu pribaviti tri nove sile: Miru Korošec, članicu kazališta u Opavi, Marka Vuškovića, člana Opere u Würzburgu i Gabrijelu Horvat iz praškog Národnog divadla. Bio je to pun pogodak, i novine Hrvatska izvjestile su 6. ožujka: „Rijetko je naći tri ljepša glasa i tri nadobudnija talenta od gjica Korošec i Horvat te g. Vuškovića. Oni su ne samo pobijedili nego i začudili.“

  Rođena u Varaždinu u obitelji pučkog učitelja i učiteljice na Božić 1877., Gabrijela Horvat se već u višoj djevojačkoj školi kod uršulinki tako isticala glasovirskom vještinom da joj je stari grof Erdödy, kako piše Hrvatska pozornica u br. 31. sezone 1925./1926., podijelio stipendiju za Hrvatski zemaljski glazbeni zavod u Zagrebu. Tu je već u petnaestoj godini nastupila na zavodskom koncertu i začudila kritiku dubokim glazbenim shvaćanjem. Na tečaju za zborno pjevanje primjećena je ljepota njezina glasa. Na glazbenoj školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda od 1892. do 1896. učila je glasovir kod Anke Barbot (1859-1914), sestre prerano umrlog violinskog virtuoza Franje Krežme (1862-1881), i pjevanje kod Mare Schneider-Kiseljak (1855-1939). Prvi put nastupila je na sceni 8. lipnja 1896. kao Maddalena u Rigolettu na produkciji učenika Glazbenog zavoda u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu.
  
  Završila je naukovanje i „dne 22. lipnja 1896. podvrgla se je učenica ispitu zrelosti iz solo pjevanja pred odredjenim povjerenstvom i položila isti s izvrstnim uspjehom, uslied čega dobiva uz odlaznicu i umjetničku diplomu.“ Debitirala je 6. listopada u Operi kao Siebel u Faustu. Tadašnji upravitelj Glazbenog zavoda, hrvatski povjesničar i budući rektor zagrebačkog Sveučilišta, Vjekoslav Klaić (1849-1928) rekao je da je „posve uspjela“, hvalili su je publika i kritika. U studenome 1896. nastupila je kao Otilija na premijeri operete Penzionat austrijskog skladatelja, Splićanina Franza von Suppéa (1819-1895). Jedva je navršila devetnaest godina kad je 6. veljače 1897. prvi put pjevala Carmen, jer se predviđena mezzosopanistica Yungmanova povukla uoči premijere. Otpjevala je tu glazbeno-scensku složenu ulogu s jednim orkestralnim pokusom, pokazala svu ljepotu glasa, žarki temerament, visoku muzikalnost i prelijepu pojavu, iz čega je bilo posve jasno da je mlada debitantica buduća velika pjevačica i umjetnica.
  
  Ali uspjeh je bio prevelik, a k tome je, kako čitamo iz tiska, slijedio i ljubomorni ispad njezinog zaljubljenog partnera (Cammarote) a zatim i razne spletke, pa je, prema Klaiću „postala žrtvom uprave kazališta i u travnju bila otpuštena“. Intendant Stjepan Miletić imao je o svemu tome drukčije viđenje i u drugoj knjizi Hrvatskog glumišta piše da je „gdjica Horvatova imala ugodan i dosta duboki mezzosopran, te mnogo živahnosti na pozornici“, a „sve drugo imali bi istom stvoriti glumišni odgoj, vježba i škola“. Ali, kako dalje piše, Klaić je inzistirao na tome da se ona angažira i da joj se dodijeli uloga Carmen. Udovoljio je toj želji. No „nastao je kod predstave te opere neki umišljeni konflikat izmed pjevača gosp. Cammarote i debitantice“ pa su se poslije „vodili čitavi pregovori i gdjica je Horvatova imala nekako postati središtem čitavog kazališnog organizma“. Bilo kako bilo, sukob između intendanta kazališta i ravnatelja HGZ-a prelomio se na Gabrijeli Horvat, i tako je Zagreb ni prvi ni jedini put izgubio vrsnu pjevačku silu! No, ipak, ona je još 26. veljače pjevala Tatjanu na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Ksenija slovenskog skladatelja talijanskog podrijetla Viktora Parme (1858-1924) i 30. ožujka 1897. nastupila u naslovnoj ulozi Cvrčka na prvoj hrvatskoj izvedbi svojedobno vrlo popularne opere Cvrčak za ognjištem mađarskog skladatelja Karla Goldmarka (1830-1915).
  
  Onda je, kako piše u opširnom programu predstava Aide sa slikama protagonista, „nastavila studij pjevanja kod glasovitog profesora Ressa na bečkom konzervatoriju, gdje je položila sve teške ispite s odlikom. Odavle dodje odmah na veliku operu u Köln na Rajni, pak u Düsseldorf, za tim na češku operu u Prag, gdje je sada već šest godina odlični član znamenitog ovog instituta, a vezana je još na daljnjih osam godina. Sve kritike naglasuju vazda njezin krasni i bujni alt, živu i karakterističnu igru, te izvrstnu školu. O njezinoj Ortrud („Lohengrin“) čitamo: 'U gospodjici Horvat vidimo vanredno radostan primjer umjetničke krvi. To je rasa u ovoj mladoj umjetnici koja je svojim sugestivnim temperamentom sve zanijela, uz to raspolaže prekrasnim altom; cvatući je to glas, pun snage i blagozvučja, pa energije, koja kao da je cijelom njezinom biću sopstvena.'“
  
  Oduševljenje dvjema izvedbama Aide bilo je veliko. O nastupu same Gabrijele Horvat Narodne novine 6. ožujka 1908. izvjestile su da je „njezino grlo, osobito u visini, bistro, škola izvrstna“ a gluma „remek-djelo profinjene fine damatike“. Agramer Tagblatt naziva je istoga dana „visoko cijenjenom altisticom češkog narodnog kazališta“. Hrvatska u br. 54 smatra da je „najbolja Amneris koju smo igda u Zagrebu čuli“ i dalje piše: „Ljepota glasa, žarki temperament, savršena igra, pak prelijepa pojava sačinjavaju zamamljivu, nezaboravnu umjetničku individualnost. Ona je od svake i najmanje fraze stvorila potpunu harmoniju muzikalnosti i dramatike.“ Pokret istoga dana smatra da „umjetnica, kakva je gdjica Horvat, ne nastaje, ona se radja, a to vrlo rijetko“. Jedino je Hrvatsko pravo u br. 3680 imalo primjedbu. Ocijenilo je njezin glas kao „liepi alt nekom lakom koprenom prekrit“.
  
  Johann Ress otvorio je visoki glasovni registar svoje iznimno nadarene studentice i osposobio je za tumačenje visokih mezzosopranskih uloga. Vjerovao je da će joj se otvoriti vrata bečke Dvorske opere, ali zbog financijske situacije ona je morala prihvatiti prvi angažman koji joj se nudio. A kad je 1. ožujka 1903. prvi put pjevala Carmen u praškome Národnom divadlu, ljubav između Pražana i mlade Varaždinke planula je na prvi pogled. Srce zlatnoga grada bilo je osvojeno i ona je 1. travnja stupila u stalni angažman. Ubrzo je postala njihova Gabinka i od 1913. prvakinja Horvátová. U stalnom angažmanu u Národnom divadlu ostala je do 30. lipnja 1929. Na oproštajnoj predstavi 18 svibnja 1930. pjevala je Crkvenjarku. Posljednji je put nastupila 1947. uz proslavu svojega 70. rođendana kao Kneginja u Dvořákovoj operi Đavo i Kata i oprostila se od praške publike.
  
  U početku angažmana Horvátová je tumačila manje uloge, među njima i Cherubina u Mozartovu Figarovu piru, ali zahvaljujući iznimnim glasovnim kvalitetama, izvrsnoj pjevačkoj školi i urođenom scenskom temperamentu kao i vrhunsko profesionalnom odnosu prema radu vrlo je brzo postala nositeljicom glavnih i naslovnih uloga i prvakinjom Národnog divadla. Najprije je pjevala altovske uloge ali s vremenom, pod vodstvom Karela Kovařovica (1862-1920), češkog skladatelja i dirigenta, od 1900. direktora Opere u Pragu, i kasnije Otakara Ostrčila (1879-1935), također skadatelja i dirigenta, direktora Opere od 1914., usmjerila se prema visokom mezzosopranskom, pa i sopranskom repertoaru, gdje je njezin bujan scenski temperament najbolje dolazio do izraza. U Pragu je tumačila standardne uloge mezzosopranskog faha ali je poseban ugled stekla svojim interpretacijama likova klasičnog, ali i ne toliko poznatog, češkog opernog repertoara kojima je znala dati novu dimenziju. Pjevala je u operama Bedřicha Smetane, Antonina Dvořáka, Josefa Bohuslava Foerstera (1859-1951) i Vitĕzslava Nováka (1870-1949).
  
  Znatno je pomogla razvitku suvremene češke opere nastupajući u Ostrčilovim djelima. On je 1911. za nju skladao ulogu Anežke u operi Poupě (Pupoljak). Uloge su bile vrlo raznovrsne, zajednička im je bila dramatična snaga pjevačke i scenske izvedbe, smisao za umjetničku realnost i osjećaj za stil interpretiranog djela. Najveću uvjerljivost postizala je u izrazito dramatskim ulogama, u kojima se mogla koristiti svojim vatrenim temperamentom. Manje su joj ležale uloge koje su tražile mir i uravnoteženost, ali je unatoč tome bila i primjeran tumač kultnog dramskog lika češke opere – Smetanine Libuše. Nije joj davala dovoljno uzvišenog mira nego ju je ostvarila kao vrlo dramatski lik odlučne vladarice koja zna što želi, ne zanemarivši ni njezin osjećajni svijet. Krunske uloge Gabrijele Horvat bili su i likovi Kneginja u Dvořákovim operama Rusalka te Đavo i Kata. Velike je kreacije ostvarila u operama Zdeñeka Fibicha (1850-1900), bila je tragična Donna Isabella u njegovoj Messinskoj nevjesti i osobito dojmljiva kao Šarka, u kojoj je sjajno mogla iskoristiti altovsku boju dubokih i srednjih te prodornost visokih položaja, čaroliju savršenog pianissima i dinamiku glumačkog izraza. U njezinu iznimno bogatom repertoaru od dvjestotinjak uloga valja nabrojiti još neke: Fibichove Hedy u istoimenoj operi i Radanu u operi Pad Arkuna, Elektru i Salomu Richarda Straussa, Wagnerove Kundry u Parsifalu, Brangänu u Tristanu i Izoldi, Ortrud u Lohengrinu, Fricku u Rajninu zlatu i Brünnhildu u Walküri, Meyerbeerove Fidès u Proroku i Seliku u Afrikanki, Marinu Mnišek u Borisu Godunovu te Amneris i Carmen.
  
  Vrhunac njezina pjevačkog i glumačkog majstorstva bila je Crkvenjarka u operi Její pastorkyňa – Njezina pastorka (Jenůfa), nastaloj prema drami Gabrijele Preissove (1862-1946), koju je ostvarila u suradnji sa skladateljem Leošem Janáčekom uz kojega ju je vezalo trajno prijateljstvo i nešto više od toga. Tridesetdevetogodišnja Horvátová i šezdesetdvogodišnji Janáček izmijenili su tada mnogo pisama koja su sačuvana i 1950. objavljena (Jan Racek – Artuš Rektorys: Korespondence Leoše Janáčka s Gabrielou Horvátovou).
  
  Janáček je Jenůfu posvetio svojoj 21-ogodišnjoj kćeri Olgi i njegovo je srce pripadalo Jenůfi i uspomeni na mrtvu kćer ali njegov dramatski instinkt, cijelo njegovo biće bilo je ispunjeno Crkvenjarkom. Za vrijeme priprema za izvedbu opere u praškom Národnom divadlu 1916. bio je zaokupljen njezinom interpretkinjom. Janáček je zamišljao svoju Crkvenjarku kao relativno mladu četrdesetogodišnju ženu, ponosnu i dostojanstvenu, lijepu i lijepo odjevenu u bogato izvezenoj narodnoj nošnji. Horvátová je odgovarala tim zahtjevima. Veza s Janáčekom bila je vrlo važna u njezinu životu. Ovako opisuje svoju suradnju s njim: „Učiti Kostelničku znači putovati s Janáčekom po Moravskoj. On je uporno tražio da upoznam način života i običaje njegova naroda u najsitnijim pojedinostima. Počeli smo naše putovanje u njegovim rodnim Hukvaldyma u pet ujutro. Bio je toliko ponosan na svoje siromašno ali prekrasno brdovito Lašsko. Trebali smo vidjeti svaki kutak toga kraja. Posjećivali smo ljude i kuće: najvažnije je bilo da ja upoznam seosku ženu Hudečkovu, kraljevska držanja, plemenitu i lijepu koja mu je poslužila kao uzor za Kostelničku. Trebala sam je promatrati i proučavati. Išli smo u selo – bilo je to za vrijeme rata – kada su žene u znak žalosti nosile bjelinu: u crkvi su izgledale kao jato miroljubivih golubica. Trebala sam upoznati glazbenike iz Južne Moravske, mlade seoske djevojke na plesu i slično. A kakva se tek pozornost posvećivala njihovim lijepim narodnim nošnjama! [...] On je bio moj prijatelj, moj umjetnički bog, moja sveta ljubav, i ja sam bila njegova. Bilo je dana kad se nismo ni trenutka odvajali. On je sa mnom razmatrao svoje planove i pitao me za savjet. Bila je to posve posebna umjetnička i ljudska veza između pjevača i skladatelja.“ Toliko snažna da je bila razlogom pokušaja samoubojstva Janáčekove supruge Zdenke. U memoarima koje je pisala poslije muževe smrti posvetila joj je dosta prostora.
  
  Jenůfa je praizvedena u Brnu 1904. ali je tek zahvaljujući i Horvátovoj i njezinu savršenom ovladavanju specifičnim stilom skladateljeve deklamacije u čemu je postigla potpuno jedinstvo riječi, pjevanja i pokreta, opera nakon prve izvedbe u Národnom divadlu 26. svibnja 1916. prodrla u svijet.

  Gabrijelu Horvat pozivali su na svjetske pozornice ali ona je u Pragu našla svoj dom. Uprava Divadla neobično ju je cijenila i nudila najbolje uvjete za umjetnički razvitak. Spomenuta Hrvatska pozornica prenosi mišljenje uvaženog češkog kritičara Mirka Očadlika izraženo 2. siječnja 1926. Nakon što je u kratkim crtama okarakterizirao kvalitete nekoliko njezinih uloga, napisao je: „Nad time dominira elementarna, prirodjena muzikalnost, sa svim simptomima ritmičnosti i dinamike, senzitivnim i produhovljenim reflektiranjem u riješavanju muzičkih problema. Njen teški mezzo altung timbra ima sposobnost apsolutne akomodizacije, te podaje veliku mogućnost u čitavoj skali osjećajnih faza i u finoći nijansiranja. Horvatova si je stvorila svoj vlastiti umjetnički stil, kojim danas vlada na visokom stepenu umjetnosti.“ Uz visoke umjetničke kvalitete Gabrijela Horvat imala je i niz drugih kojima umjetnici osvajaju. Prema pisanju jednog praškog kritičara koje prenosi već spomenuta Hrvatska pozornica, „U nje je vazda dobra volja za rad. Ona ne čini nikada smutnja ni zapreka, susretljiva je i obzirna spram teatra, uprave, autorima, kolegama i općinstvu. Što više, ona neobičnom memorijom za vrijeme pokusa nauči ne samo svoju partiju, već i ostale ženske uloge, pa u nuždi da ne omete mogućnost prikazivanja, ona bez oklijevanja zamijeni bolesnu ili otsutnu kolegicu makar i u neznatnoj partiji.“
  
  Kao već slavna umjetnica Gabrijela Horvat 1917. je godine došla na gostovanje u Zagreb i pjevala dva puta Carmen i jedanput Brangänu. Narodne novine pisale su 27. srpnja 1917. „Plemeniti glasovni materijal, snažni i divno razvijeni mezzosopran, baršunaste boje, jasnih visokih tonova, a tamnih dubokih, izjednačen je u srednjoj i visokoj položini. Gospodjina muzikalnost ima u sebi svu snagu moduliranja i fraziranja; od grubih verističkih jecaja i uzvika do najsladje kantilene može proizvesti njeno pjevačko umijeće čitavu skalu raznobojnih niansa.“ I Novosti su 26. srpnja pisale o njezinoj Carmen:“I ako gdja. Horvat često čini toga i previše, pretjerava i potcrtaje – histerični smijeh i plač i preodviše dobrog – muzikalno si mnogo toga dozvoljava, to je ipak njena Carmen uvijek interesantna i privlači gledaoca, pa makar se i protivio njenom shvaćanju. Gdja. Horvat ne poznaje mrtvih točki. Ona uvijek agira, iznaša novo, stvara šarolike pozorišne slike, sama je divlja strast i živi ritam Bizetove vatrene muzike.“ A kao Brangäna, prema pisanju istih Narodnih novina, „napušta sasvim svoja impulzivna improviziranja i strogo ostaje u stilu i u autorovim namislima, svaka gesta i svaki ton stiliziran je školom i zahtjevima bayreuthskog majstora. Visoko se uzdizala njena Brangäna u svoj predatnosti prema Izoldi, te je to bio snažan lik, koji nam je vjerno tumačio pokrete velikog dramatskog patosa.“
  
  U Zagreb se Gabrijela Horvat vratila 1921. i pjevala Crkvenjarku, Carmen i Amneris. Novosti 9. rujna 1921. spominju kritiku bečkog glazbenog kritičara Richarda Spechta (1870-1932) i pišu: „Doista kad čovjek vidi gdju Horvatovu kao Crkvenjarku onda poimlje riječi Richarda Spechta, jer bez sumnje ne imade danas pjevačice, ili da se točnije izrazimo: pjevačke glumice, koja bi tom partijom mogla učiniti toliki dojam kao naša zemljakinja. Ta njena Crkvenjarka je od prizora do prizora jedna monumentalna gradacija, s toliko dramatske snage i moći, da gledaocu upravo ponestaje daha, kako ga okupira ona duševna borba Jenufine maćehe. Sve je duboko proćućeno, svaka gesta puna je života i jakosti. Glas umjetnice, veliki dramatski sopran, snažan je i zvučan u visokim položajima, no na žalost 'zub vremena' nije ostao bez traga i taj lijepi glas u dubini mnogo je trpio. Umjetnica znala je ali taj manjak svojom ineligentnom igrom prekriti.“ Jutarnji list raspravlja 13. rujna o njezinoj Carmen i Amneris te piše: „Može biti rasprave o opravdanosti njenog shvatanja, ali o dojmu ne. Taj je silan u Carmeni kao i u ulozi Amneride. To je strast ženskog prema muškom biću u prirodi, potencirana u Zolinskim dimenzijama. Naročito u Amneridi umjetnost gdje. Horvat ekscelira, stvara, zapanjuje. Ona je individualitet, koji možda gdjekad prelazi granice – ali sigurno stoji na pozornici kao dominanto večeri. Riječ istoga dana ističe njezino „veliko dramatsko umijeće kojim prekriva glasovne nedostatke u niskim položinama“ ali je zato „u visokim partijama bila velebna i nadmoćnija, jer je tom prilikom njezino dinamsko fraziranje, krasna modulacija i odlična vokalizacija došla do potpunoga izražaja.“
  
  U travnju 1926. Gabrijela Horvat tri je puta pjevala Kundry. Parsifal je bio poznati poljski tenor Stefan Belina Skupiewski (1885-1962), glazbeno oblikovan u Kijevu i Münchenu, umjetnik visoke glazbene kulture i snažnog scenskog izraza, koji je od 1920. do 1928. često gostovao u Zagrebu. Na praizvedbi Oedipusa Rexa Stravinskog 1927. u Parizu pjevao je naslovnu ulogu. Gurnemanza je pjevao prvi put njegov velik i nenadmašen tumač Josip Križaj. Stječe se dojam da su osvrti za Horvatovu ponešto suzdržani. Obzor 6. travnja između ostalog piše da je „njezina kreacija izradjena u visokom Wagnerovom stilu“, da „njezin zagasiti i opsežni alt naročito impresivne dubine favorizira dramatski izražaj“, ali spominje i “laku prolaznu zamorenost glasa“. Novosti 7. travnja navode da se „u njezinoj interpretaciji osjeća umjetnost, razumijevanje i pjevačka kultura. Pišu da je „njezin glas velik, iako je već u višim položajima zagasitog timbra“, a „u sceni Kundrynog čarobnog vrta opažao se jak umor umjetnice koja se borila sa dahom.“ Zagreber Tagblatt 8. travnja koncizniji je i određeniji. Piše: „Ona ima mek i tamno obojen glas, koji u srednjim položajima nema sjaj visokih. Njezina je fraza u svakom smislu izvanredna. Njezina deklamacija uzorna. Njezino je pjevanje neobično muzikalno, shvaćanje krajnje inteligentno. U svojoj je Kundry dala sve skale, od grješnog i divlje prkosnog do smjerne odanosti.“
  
  Gabrijela Horvat više nije dolazila u Zagreb. Poslije oproštajne praške predstave Jenůfe 1930. došla je u Varaždin njegovati bolesnu majku i priredila 16. travnja 1931. koncert. Zatim se vratila u Prag, gdje je uživala sve počasti. Za čehoslovačke ljubitelje glazbe bila je jednostavno „naša Gabinka“, obožavana, cijenjena i voljena umjetnica. Dobivala je brojne pozive za nastupe na drugim velikim europskim pozornicama, najčešće njemačkima, na koje je povremeno odlazila na gostovanje. Divio joj se i Gustav Mahler kad ju je slušao u svojoj simfoniji pod ravnanjem Oskara Nedbala. Bila je i izvrsna koncertna pjevačica i brojnim koncertnim nastupima zaslužna je za promicanje češke popijevke. Njezin savršeno školovan glas zadržao je zadivljujući raspon i fleksibilnost do zadnjih dana.
  
  Ostvarila je tonske zapise za Ultraphon i Supraphon. Nastupila je i u trima igranim filmovima: 1913. bila je Hata u Prodanoj nevjesti redatelja Maxa Urbana, 1929. u filmu Její pastorkyňa redatelja Rudolfa Mĕšt'áka igrala je glavnu ulogu, o čemu izještava Jutarnji list 19. travnja 1931. pišući da je nastupila u filmskoj verziji Jenůfe koju je priredila Gabrijela Preissová prema čijoj je drami opera nastala te 1951. nastupila je u filmu o velikom češkom slikaru Mikolášu Alešu (1852-1913) redatelja Václava Krške.
  
  Prema pisanju Regionalnog tjednika Varaždinske i Međimurske županije 7 Plus 1. travnja 2011, Gabrijela Horvat bila je od 1908. do 1918. u braku s češkim posjednikom i tvorničarem Bedřichom Nolčom, od kojega se rastala zbog skandala koji je izazvala njezina veza s Janáčekom. U Varaždinu se preudala za umirovljenog potpukovnika Dragutina Perka, od kojeg se rastala 1933. Umrla je u Pragu u dubokoj starosti, nekoliko dana prije devedesetog rođendana, 29. studenoga 1967. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri