Tošo (Teodor) Lesić

(Zagreb, 12. rujna 1866. – 28. srpnja 1949.)

• Tošo Lesić bio je u pravom smislu riječi kazališno dijete. Otac mu je bio dramski glumac Vilim a mati pjevačica Matilda. Rodio se u Zagrebu 12. rujna 1866. a na kazališnoj pozornici stajao je već kao petogodišnjak. Nakon pučke škole izučio je pojasarski zanat i nastupao u dječjim ulogama. Pjevanje je učio kod Ivana pl. Zajca koji mu je poslije četiri godine učenja počeo povjeravati male uloge. Debijem je smatrao nastup 30. rujna 1884. u ulozi Onufrija u opereti Đak prosjak poznatog austrijskog operetnog skladatelja Carla Millöckera (1842-1899) kad je postao solist u zboru.
  
  Ispravan hrvatski jezik na pozornici naučio je od znamenitog dramskog glumca Adama Mandrovića. S lakoćom je svladavao sve pjevačke zahtjeve pa je nakon smrti basa Kneževića preuzeo veće uloge: Kralja u Aidi i Monteronea u Rigolettu. Potpuno se pjevački i glumački razvio za intendanture Stjepana Miletića. Godine 1897. prvi je put nastupio u svojoj glasovitoj kreaciji Sulejmana u Nikoli Šubiću Zrinskom. Tumačio ga je na otvorenju trećeg sustavnog razdoblja djelovanja Opere 1. listopada 1909. i Ustavnost je 2. listopada pisala: „Glavne osobe kao Sulejman (g. Lesić) i Zrinjski (gosp. Vušković) napraviše furore”. S njim je 1909. proslavio 25-godišnjicu umjetničkog rada. Član zagrebačke Opere bio je do 1938. Pedesetu godišnjicu umjetničkog rada proslavio je 6. travnja 1934. svojom nenadmašnom kreacijom Don Bartola u Seviljskom brijaču.
  
  U istoj ulozi nastupio je i na oproštajnoj predstavi 17. svibnja 1938. Novosti su 19. svibnja napisale: „A g. Tošo Lesić završio je svoju karijeru s onom svojom kreacijom, punom toplih, blagih čovječanskih crta, s kojom nas je tako često znao razveseliti. Tko će ga zamijeniti u svim tim buffo ulogama karakterne i profinjene komike, tko će ih znati ovako donijeti kao on?“ Pitanje je ostalo bez odgovora. Posljednji se put pojavio na sceni kao 75-godišnjak 21. siječnja 1942. u ulozi Crkvenjaka u Tosci. Sudjelovao je u nekoliko praizvedaba hrvatskih djela – između ostalih pjevao je 26. siječnja 1914. Klausa i Babu na praizvedbi Postolara od Delfta Blagoja Berse – i brojnim prvim hrvatskim izvedbama opera. Bio je uspješan kao tumač ozbiljnih likova a jedinstven i nenadmašan kao bas buffo. Iz dugog niza ostvarenih uloga izdvojit ćemo Don Fernanda  na hrvatskoj premijeri Beethovenova Fidelija 1898. s Milkom Trninom, Gesslera u Rossinijevom Vilimu Tellu, Komtura u Don Juanu, Kardinala Brognyja u Halévyjevoj Židovki, Sveslava u Porinu, Lotharija u Thomasovoj Mignon, Ferranda u Trubaduru zatim Varlaama u Borisu Godunovu, Skulu u Knezu Igoru, Van Betta u operi Car i tesar Alberta Lortzinga, Donizettijeva Don Pasqualea i Sulpicea u operi Kći pukovnije, g. Reicha u Nicolaievim Veselim ženama windsorskim te Kecala u Prodanoj nevjesti s kojim je 21. ožujka 1919. proslavio 35-godišnjicu umjetničkog rada.
  
  Godinama je s nesmanjenim uspjehom gradio svoje nezaboravne komične likove. Novosti su 14. siječnja 1934. pisale da je „karakteristična figura skitnice Varlaama našla u g. Toši Lesiću odličnog interpreta, koji je i u ovoj ulozi umio da sjajno pozabavi publiku“. Poznata mu je uloga bila i naslovni lik opere Poljski Žid češkog skladatelja Karela Weissa (1862-1944), nastale 1901. i u Zagrebu prvi put izvedene 1915. godine, a ostat će zapamćen i kao Uberto na prvoj hrvatskoj izvedbi u prosincu 1930. intermezza Služavka gospodarica Giovannija Battiste Pergolesija s Majom Strozzi u naslovnoj ulozi.
  
  U pedeset i sedam godina dugoj karijeri s više od deset tisuća nastupa gotovo da nije bilo djela u kojemu nije nastupio. Neusporediva lakoća učenja omogućila mu je da svlada golem repertoar od oko stotinu opernih i pedesetak operetnih uloga, uz govorne u svakovrsnim dramskim djelima. Nastupio je i u tri filma: Dama sa crnom krinkom (1918), Brišem i sudim (1919) i Lisinski (1944), u kojemu je igrao opata Krizmanića. Njegove koncertne nastupe i pjevanje u crkvenim zborovima nemoguće je nabrojiti, dovoljan je podatak da je više od trideset godina kao koralist prvostolne crkve svakodnevno pjevao na misama, večernjicama ili zornicama, na polnoćkama i drugim crkvenim obredima. Ustrojio je pjevačko društvo Merkur i dugo vremena bio je na čelu Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU). Godine 1936. odlikovan je visokim odličjem Francuske republike i imenovan oficirom Akademije.
  
  Tošo Lesić bio je pjevač krasna glasa koji je zadržao svježinu do poznih godina, iznimne muzikalnosti i goleme kreativnosti koja je dolazila najviše do izražaja u buffo ulogama. Imao je profinjen osjećaj za humor i karakternu komiku pa je s mnogo ukusa izrađivao svoje već povijesne kreacije. Oni koji su ga gledali i slušali u njima smatraju da je nemoguće zamisliti boljeg Bartola. Bio je vedre naravi, pun optimizma i, kako pišu već citirane Novosti, „neslomive konstitucije“ i više od pet desetljeća „služio je predano, sa zanosom i pravom sinovskom ljubavi našoj Taliji [...] stavljajući uvijek svoju osobu i lični interes u pozadinu.“ A Hrvatski narod pisao je 10. kolovoza 1941. u povodu 57 godina Lesićeva nastupanja na sceni: „Ovaj je golem rad Lesić uvijek vršio s čvrstom uvjerenošću u ispravnost svog puta i s potpunim povjerenjem u svoje zaista neobične snage. U tom je napetom radu Lesić izrađivao svoju pjevačku i glumačku tehniku, tražio je načine i sredstva za ostvarenje svojih umjetničkih ideala. U tom radu koji je nadahnućem bio prožet, postepeno se iskristalizirao stvaralački lik našega dičnog i neslomivog jubilarca. Ukus, znanje, radinost, savjesnost, poštivanje umjetnosti uopće, poštivanje pozornice, svog zvanja i rada, poštivanje publike – to su glavne i karakteristične oznake ovoga solidnog umjetnika, kojim se s punim pravom ponosi naše kazalište.“
  
  A kad je u obnovljenoj Tosci 1942. prigodom sedamdesetipete godišnjice života pjevao „svoju staru ulogu Crkvenjaka“ Ivan Brkanović je u Hrvatskom narodu 1. veljače 1942. napisao: „Simpatična njegova ličnost, duhovitost, nepresušivi humor u izražaju glasa,, sve je to izazvalo i opet burno odobravanje kod općinstva koje je svomu ljubimcu i ovom prilikom izrazilo svoju naklonost.“ Lesić je bio iskren kolega i ljubimac publike, veseljak, šaljivčina. Obuhvaćajući svojom gotovo šest desetljeća trajnom umjetničkom prisutnošću djelovanje hrvatske opere od njezinih početaka do vremena kad se svrstala u red uglednih europskih opernih kuća, Tošo Lesić pripada ovom i sljedećem razdoblju našeg Leksikona kao jedna je od stožernih ličnosti hrvatske glazbene reprodukcije. Tošo Lesić umro je u Zagrebu 28. srpnja 1949. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri