Maurício Bensaúde
(Ponta Delgada, 13. veljače 1863. – Lisabon, 22. prosinca 1912.)
-
Portugalski bariton Maurício Bensaúde bio je prvi bariton u trećoj stagioni pod vodstvom Nikole Fallera koja je trajala od 1. travnja do 31. svibnja 1894. Nastupio je u svim operama na repertoaru. Pjevao je u Aidi, Carmen, Faustu, Cavalleriji rusticani, prvim hrvatskim izvedbama Pagliaccija, u kojima je Neddu pjevala njegova supruga Julia de Fano y Martin Rubio, Romea i Julije te Mignon i u Seviljskom brijaču.
Maurício (Moisés) Bensaúde, rođen 13. veljače 1863. u Ponti Delgadi, došao je 1884. u Lisabon i nakon kraćeg učenja pjevanja iste je godine debitirao u tamošnjem Teatru del Trinidad u opereti La petite mariée (Mlada nevjesta) Charlesa Lecocqa (1832-1918). Nastupao je u operetama i glazbenim komedijama, pjevački se usavršavao i počeo pjevati u operi. Krajem osamdesetih već je bio toliko uznapredovao i nizao uspjehe, pa je počeo gostovati u inozemstvu. Zagreb je bio jedan od gradova na tome putu. Nakon Zagreba Bensaúde je sezonu 1894./1895. proveo u Metropolitanu, gdje je pjevao nekoliko uloga s najslavnijim pjevačima onoga doba, sudjelovao u gala koncertu i ostvario tridesetak nastupa.
Godine 1896. i dio 1897. pjevao je u Teatru Costanzi u Rimu, a onda ga je Stjepan pl. Miletić angažirao u sezoni 1897./1898. u zagrebački operni ansambl u drugom razdoblju djelovanja zagrebačke Opere. U prosincu 1897. Bensaúde se predstavio kao Renato u Čuvidskom plesu (Krabuljnom plesu). Miletić ga je u Hrvatskom glumištu nazvao „elegantni naš Figaro, Don Juan i Eskamilo“, a Hrvatsko pravo pisalo je u broju od 13. studenoga 1897. da je u ansambl ušao „Portugizac Maurizio Bensaude koji je došao nakon Kašmana i Vespasianija u kojega je bilo samo grlo a nikakva škola. Bensaude ima ne preobsežno ali gibko grlo, izvrstnu školu, meki, topli timbre.“ Povodom izvedbe Don Juana Miletić piše: „Naročito je gosp. Bensaude u naslovnoj ulozi stajao na visini, za koju mu je i münhenski nosilac te partije (gosp. Feinhals – nomen est omen) mogao zavidjeti. Secco-recitative svladavao je s lakoćom, kao da govori prozu. Igra i pojava bile su elegantne, nedostajala je tek demonska igra.“
Na gostovanju Milke Trnine u ožujku 1898. Bensaúde je pjevao Wolframa u Tannhäuseru, Lunu u Trubaduru i Amonasra u Aidi, a 16. travnja 1898. bio je Wotan u prvoj hrvatskoj izvedbi Walküre. Miletić nije baš bio s njim zadovoljan. Pisao je: „Glazbeno vrlo naobražen nije taj pjevač doista ništa pokvario, ali je to bio više talijanski negoli njemački 'bog'.“ Bensaúde je svom već poznatom repertoaru dodao Barnabu u Giocondi. Zadržao se jednu sezonu i opet krenuo u svijet. U Metropolitanu je još jedanput nastupio krajem 1898, sljedeće godine pjevao je u Torinu, a 1900. nalazimo ga u Covent Gardenu s glasovitom Nellie Melbom u Luciji di Lammermoor. Godine 1902. bio je bariton talijanske stagione u Theateru an der Wien u Beču. Nakon nastupanja u nizu velikih europskih kazališta, 1910. završio je pjevačku karijeru, počeo je podučavati i aktivno je sudjelovao u upravi Teatra São Carlos u Lisabonu, u kojemu je umro 22. prosinca 1912. Bensaúde je bio još jedan od onih pjevača međunarodnog ugleda koji su nastupali u zagrebačkoj Operi i pomogli njezinu napretku.
Piše:
MarijaBarbieri