Bogdan Vulaković

(Velika Gorica, 10. rujna 1862. – Zagreb, 25. veljače 1919.)

• Bogdan Vulaković rođen je 10. rujna 1862. u Velikoj Gorici. Pjevanje je učio u školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu kod Ivana pl. Zajca. U Operi ga nalazimo u sezoni 1888./1889. i očito je da je bio ugledniji član kada je 31. svibnja 1889. sudjelovao na posljednjem koncertu njezina prvog razdoblja djelovanja, na kojemu je pjevao ariju iz Gomesova Gvaranca. Zatim je otišao u Beč da bi na tamošnjem Konzervatoriju nastavio studij pjevanja kod Josepha Gänsbachera. Kada je u siječnju godine 1890. priredio koncert u Zagrebu, Hrvatska ga 17. siječnja 1890. naziva „bivšim članom naše opere koji je razpustom iste bio prisiljen otići u Beč da se na ondjašnjem Konzervatoriju usavrši u pjevanju“, i dalje piše da nas je „upravo iznenadila krasota njegova glasa“.
  
  U Prosvjeti iz godine 1893. možemo čitati da je kao „svršeni konzervatorista u Beču angažiran u Gradcu od jeseni 1893. uz pl. Šanta koja je došla iz Darmstadta i Miciku Freudenreich.“ U travnju 1896. Vulaković je nastupio kao gost u Trubaduru, Aidi, Faustu i Rigolettu. Tada je prvi bariton u angažmanu bio Čeh Emanuel Kroupa, kojega je Miletić veoma cijenio i na njemu gradio repertoar. Nakon Vulakovićeva nastupa na prvoj izvedbi Aide u novoj zgradi 20. travnja 1896. Hrvatska domovina je 21. travnja 1896. pisala za njegova Amonasra da je „veoma umiljat glas, ne baš uztrajan, nu gibak i mek“. Stupivši u stalan angažman, Vulaković je preuzeo gotovo sve glavne baritonske uloge u tekućem repertoaru, na prvim hrvatskim izvedbama djela inozemnih autora i na praizvedbama opera hrvatskih skladatelja. Pjevao je Kocelina na praizvedbi Porina 2. listopada 1897. i, kako piše Miletić u drugoj knjizi Hrvatskog glumišta, „dao je sebi mnogo truda s malo zahvalnim Kocelinom, pak je lijepi njegov glas zvonko odjekivao u velikom finalu zadnjega čina.“
  
  Bio je i Pizzaro na prvoj hrvatskoj izvedbi Beethovenova Fidelija 1898. s  Milkom Trninom u naslovnoj ulozi. Kritika je isticala njegovo „liepo, zvonko i jako grlo“ i „igru izrazitu i punu temperamenta“. Ipak, lijep glas i prikladna igra nisu mogli nadomjestiti glavni Vulakovićev nedostatak – nedovoljnu muzikalnost. Tako u novinama Agramer Zeitung 26. svibnja 1897. u osvrtu na izvedbu Lohengrina, u kojoj je gostovala Lili Lejo a on pjevao Telramunda, piše da „još uvijek zna samo prvi čin“, a da nevolja bude veća, glavnina je te uloge u drugome činu. Te iste godine za njegova Evgenija Onjegina pišu: „liep bariton, bez muzikalnosti“, dok Miletić ipak kaže da je bio „vrstan Onjegin“. No, bilo kako bilo, Vulaković je u drugome sustavnom razdoblju djelovanja zagrebačke Opere bio jedan od nositelja repertoara, a nastavio je to biti i u trećemu, kad je pjevao one baritonske uloge koje nije pjevao Marko Vušković ili nastupao na reprizama kad je Vušković pjevao na premijerama.
  
  Ostvario je pedesetak glavnih uloga – manje nije ni pjevao – među njima Nikolu Šubića Zrinjskog, Tonija u Pagliaccima, Alfija u Cavalleriji rusticani, Renata u Krabuljnom plesu, Vilima Tella, Jaga u Otellu. Kad je Opera 1902. opet prestala djelovati, otišao je u Olomouc, pa u Aachen, a 1908. u Ljubljanu, odakle se 1910. vratio u Zagreb. U Ljubljani je 1908. pjevao Sharplessa u Madame Butterfly, Samsona u operi Samson i Dalila i Escamilla u Carmen na njihovim prvim slovenskim izvedbama te Nikolu Šubića Zrinjskog. Godine 1909. bio je prvi slovenski Albert u Wertheru, a pjevao je i Evgenija Onjegina. U Zagrebu je nastupio kao Dako na praizvedbi Povratka Josipa Hatzea u ožujku 1911. godine a pjevao je i Figara u  Seviljskom brijaču.
  
  U autobiografiji Moj životni put Marko Vušković, koji je 1909. angažiran kao prvi bariton, ovako ga se sjeća: „Herojski bariton Vulaković, moj prethodnik u Zagrebu, postizao je svojim baršunastim glasom velikih uspjeha u Njemačkoj. Ja sam ga prvi put čuo u Aachenu. Mnogo sam ga poštovao i vrlo se rado s njim družio.“ Bogdan Vulaković očito je imao slabe živce, jer je često dolazio u sukob s upravom Kazališta. U molbi poslanoj 12. ožujka 1900. intendantu Ivi Hreljanoviću, koja se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u Zagrebu, traži „otpust jer ne može izdržati pod ovakovim odnošajima“. Njegovo živčano stanje pogoršalo se kada mu je počeo slabjeti glas, pa je zbog toga prešao u dramske glumce. Godine 1914. sudjelovao je u premijeri drame Kletva, koju je Marija Jurić Zagorka napisala prema istoimenom Šenoinu romanu. Nakon ženine smrti Vulaković je od žalosti u potpunom živčanom rastrojstvu počinio samoubojstvo. Umro je u Zagrebu 25. veljače 1919. godine. 
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri