Leonija Brückl

(Karlovac, 26. veljače 1857. – Zagreb, 17. kolovoza 1927.)

• Kada se dvadesetšestogodišnji Stjepan pl. Miletić prihvatio teške dužnosti da bude intendant Hrvatskog zemaljskog kazališta u Zagrebu i kad se kazalište 1895. uselilo u lijepu novu zgradu, djelo ugledne bečke graditeljske tvrtke koju su vodili arhitekti Ferdinand Fellner (1847-1916) i Hermann Helmer (1849-1919), koju je 14. listopada otvorio sam car Franjo Josip, želio je obnoviti Operu. No da bi operni ansambl mogao normalno djelovati, on mora imati svoj stup, prvorazrednu dramsku sopranisticu, a takvo što zagrebačka Opera nije imala od svojeg osnutka. Zato su razne inozemne sopranistice pozivane i angažirane, obično na kraće vrijeme, i one su s više ili manje uspjeha ispunjale tu tešku zadaću. Jedina hrvatska umjetnica koja je mogla preuzeti tu obvezu, Milka Trnina, krenula je u osvajanja svjetskih pozornica. Miletić se tako u nevolji sjetio Karlovčanke Leonije Brückl, koja je tek povremeno nastupala na koncertima, ali je imala sve kvalitete da postane prva hrvatska dramska sopranistica zagrebačke Opere. Leonija Brückl tada je imala 37 godina i bila je pet godina udovica. Trebalo je mnogo truda i umješnosti kako bi se nagovorila da se prihvati te zadaće. Miletić je svojim sugestivnim nastupom i umijećem uvjeravanja ipak u tome uspio. I tako je zagrebačka Opera godine 1894. počela svoje drugo razdoblje sustavnog djelovanja imajući na čelu ansambla umjetnicu koja mu je kao pjevačica dala osnovni pečat, koja je bila izvrsna glazbenica i uzoran drug.
  
  Leonija Brückl rođena je u Karlovcu 26. veljače 1857. (Franjo Kuhač navodi datum rođenja 14. veljače 1862., ali on, sudeći prema svim ostalim izvorima, nije točan) kao najstarija od triju kćeri uglednoga trgovca Bobena i majke Parižanke koja je podrijetlo vukla od kreolske loze. Odgojena u imućnoj trgovačkoj kući, Leonija je učila glasovir i pjevanje te nastupala na priredbama. Već je s četrnaest godina pjevala operne arije na koncertu Pjevačkog društva Zora. S petnaest se udala za pravnoga savjetnika baruna Turn und Taxisa. I, što je u ono doba bilo upravo neshvatljivo, on je, vjerojatno zato što je i sam bio vrlo muzikalan, dopustio svojoj mladoj supruzi da ode u Beč i uči pjevanje kod profesora Bertinija. Kada se vratila iz Beča, često je nastupala na koncertima – naravno, bez ikakve naknade – i stekla je priličan ugled kao koncertna pjevačica. Ponekad se sama pratila na glasoviru. U trideset i drugoj godini naglo je obudovjela. Tada je odlučila usavršiti se u pjevanju, otišla je u Beč i upisala se na Konzervatorij kod Josepha Gänsbachera. (Kuhač navodi da je dvije godine bila učenica Konzervatorija kod profesora Bertinija, a zatim kod glasovite wagnerijanke Amalie Friedrich Materne (1844-1918).) Godine 1891. pjevala je u Kolu, 1894. na koncertu Slovanske besede. U zagrebačku je Operu, dakle, došla kao školovana pjevačica, ali bez ikakva scenskog iskustva. No vjerujući u nju, Miletić joj je za debi povjerio ulogu Ortrud u Lohengrinu na premijeri 9. veljače 1895. godine.
  
  O toj je predstavi u svojemu Hrvatskome glumištu godine 1904. između ostalog pisao sljedeće: „A Ortruda? – Ova partija donijela nam je uz uspjeh 'Lohengrina' i drugi jedan dobitak, koji je bio podoban, da nam za dulji niz godina gotovo zajamči čisto hrvatski karakter opere – narodnu primadonu. Ovog je dana naime gdja Leonija Brückelova, već od prije poznata kao vrstna koncertna pjevačica, debitirala na pozornici i izvojštila sjajan uspjeh, i punoćom svojega glasa i savršenom svojom pjevačkom školom (ta bila je bečka konzervatoristkinja) i za čudo sigurnim kretanjem na pozornici. U gdji Brückelovoj dobila je napokon naša opera ono, po čemu je od iskona stradala: hrvatsku dramatsku pjevačicu. Uz vanrednu glazbenu naobrazbu gdja Brücklova u brzo je napredovala, te si je za kratko vrijeme od nekoliko mjeseci stvorila repertoire, za koji drugim pjevačicama trebaju i godine. Već njezina Selika u 'Afrikanci' pokazala nam je krasni njezin napredak, te je ona uz gosta Neluska Fumagallija bila prava junakinja večeri. A tako se redahu partije Eve u 'Zrinjskome', Amelije u 'Čuvidskome plesu', Elizabete u 'Tannhäuseru', Valentine u 'Hugenotima', Milade u 'Daliboru', Reche u 'Židovci', 'Aide', 'Armide', 'Brünnhilde' i mnogih drugih, koje bi sve značile nove uspjehe ove umjetnice; pak mogu reći, da sam za svoj operni rad u gdji Brückl našao jednu od glavnih svojih suradnica, kod koje su i male mane forsiranja glasa i krive dinamike (same provincijalne pogrješke) isčezavale pred vrsnoćom čitave umjetničke pojave.“ Tako je za njezinu Brünnhildu na premijeri Walküre u travnju 1898. napisao: „Junakinja večeri bila je opet gdja Brückl kao Brünnhilda jakoga glasa i vješte igre.“
  
  Leonija Brückl prva je u Hrvatskoj 13. travnja 1896. pjevala sopransku dionicu u Verdijevu Requiemu, prema Hrvatskoj domovini 21. travnja, „savršenom modulacijom svoga liepoga glasa“. Prema Prosvjeti u br. 24. 1896. „briljirala je“ kao Zajčeva Armida na praizvedbi opere 21. studenoga. Iste je godine deset puta nastupila u praškom Národnom divadlu i Prosvjeta je u br. 20. pisala između ostalog: „Pošto je u Pragu polučila sjajan uspjeh gostujući u 'Hugenotih', 'Lohengrinu' i 'Aidi' [...] pjevala je bez onih jakih prelaza iz fortissima u pianissimo,“ i zaključila da „mora se još mimikom i gestom usavršiti.“ Nastavljala je nizati uloge, gotovo svakih mjesec dana novu. Spomenut ćemo uz navedene još samo neke: Santuzzu u Cavalleriji rusticani i Neddu u Pagliaccima, koje je pjevala iste večeri, Leonoru u Trubaduru, Carmen, Sentu u Ukletom Holandezu, Irmengardu na praizvedbi Porina Lisinskog 2. listopada 1897., Giocondu, Lucreziju Borgiu, Donnu Annu u Don Juanu, Reziju u Weberovu Oberonu. Nakon Ortrud Agramer Zeitung nazvale su je 26. svibnja 1897. „naša genijalna gospođa Brückl“, a Hrvatsko pravo pisalo je 6. prosinca 1897. da je kao Gioconda „naročito svojim pianom uznesla obćinstvo“.
  
  Leonija Brückl ostala je u zagrebačkoj Operi do njezina drugog ukinuća 1902. i u tih je osam sezona bila protagonistica gotovo svih važnijih praizvedaba ili prvih hrvatskih izvedaba važnih djela operne literature. Sezona 1898./1899. počela je bez Stjepana Miletića, naslijedio ga je Ivo Hreljanović – i ništa više nije bilo kao prije. Leoniju Brückl čekala su razočaranja. Nije htjela iz Zagreba, odbijala je iznimno povoljne ugovore iz inozemstva. Odbila je i ponuđeni joj trogodišnji ugovor za Hamburg. Nije odlazila ni na gostovanja, a u zagrebačkoj je Operi bila, moglo bi se reći, izigrana. No tek kada se uprava osvjedočila da je s njezinim glasom sve u redu, ponudila joj je nov ugovor. Leonija Brückl nastavila je nastupati predano i profesionalno na najvišoj razini. Njezin otmjen nastup i elegantna pojava pogodovali su interpretacijama herojskih likova. Opere u kojima je nastupala znala je od prve do zadnje note, znala je sve uloge, sve zborove, svaki nastup orkestra. Kada se razboljela interpretkinja Venere u Tannhäuseru, pjevala je iste večeri Veneru i Elizabetu. Kolegi Bogdanu Vulakoviću, koji je imao lijep glas ali je vrlo teško učio i često nastupao a da ulogu nije potpuno glazbeno svladao, pomagala je u zajedničkim nastupima, poglavito u Lohengrinu.
  
  „Miletiću, kada se vraćaš?“ zavapio je Agramer Tagblatt kad se pronio glas da Leonija Brückl odlazi u angažman u Graz. U br. 83. od 2. travnja 1899. te novine obasiplju istaknutu umjetnicu najljepšim riječima priznanja. Nazivaju je „naša prva pjevačica“, „tragetkinja naše opere“, „prava hrvatska umjetnica“, „najviši ukras naše operne pozornice“, „zaslužna primadona, koja je svojom glasovnom raskoši i zanosnom strasti izraza tako snažno prodirala u dušu slušatelja“. Smatrale su je nezamjenjivom.
  
  Dana 24. svibnja 1902. izveo se Nikola Šubić Zrinjski i nakon toga bila je ukinuta Opera. Leonija Brückl završila je time svoju opernu karijeru. Prihvatila je mjesto nastavnice pjevanja u HGZ-u, koje je zadržala do godine 1920. U tome je razdoblju odgojila, među ostalim svojim đacima, Viku Engel-Mošinsky, Anku Horvat-Gottlieb i Paulu Trauttner-Križaj. Savjesna i predana svojemu zvanju i duboko privržena matičnoj kući, Leonija Brückl nikada nije otkazala predstavu, nikada nije izostala s pokusa i nikada nije odbila pjevati dodijeljenu joj ulogu. Umrla je od skleroze u Zagrebu 17. kolovoza 1927. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri