Ernesto Cammarota

(Bari, 23. prosinca 1859. – Zagreb, 28. veljače 1934.)

• Nakon pet godina kuburenja bez dobrog tenora nakon što je Ivan Denegri (Giovanni Battista De Negri) odlepršao u svijet, 5. listopada 1887. u starom kazalištu na Markovu trgu u vrlo zahtjevnoj ulozi Riccarda u Krabuljnom plesu tada nazivanom Čuvidskom plesu zaorio se lijep glas mladog tenora koji će u narednom razdoblju postati stup repertoara Hrvatske opere. Bio je to Ernesto Cammarota. Pet novina koje su tada izlazile u Zagrebu pohvalile su dvadesetosmogodišnjeg umjetnika.
  
  Narodne novine pisale su 6. listopada: „Glas mu je kriepak, mladjahno svjež i obsežan. Gosp. Cammarota dokazao je također da je prošao dobru školu, u njega je sasvim točna vokalizacija, intonacija čista, a osobito nam je spomenuti vanredno razgovjetno izgovaranje rieči.“ Obzor je istog dana naveo da „razpolaže liepim glasom pravog tenorskoga timbra, u nizini ponješto slaba, ali čista i zvonka u visini koju lako i bez prenavljanja uzimlje. Piev mu je korektan, izgladjen, siguran, u dramatičkih i liričkih momentih primjeren, igra diskretna i promišljena, prikaza možda ponešto odviše dražestna, ali uviek elegantna i vrlo simpatična. Burni aplaus, kojim ga je obćinstvo već iza prve arije pozdravilo, pokazalo je, da si je osvojio srca na juriš, a burno pljeskanje, koje ga je pratilo diljem predstave, pobudilo je u nas ugodno čuvstvo, da je napokon odstranjena kod nas nesretna tenorska kriza, jer je dolazkom gosp. Cammarote to naše iztočno pitanje za sad riešeno.“ I bilo je! Kad je 1927. slavio 40. obljetnicu prvog nastupa u Zagrebu, Novosti su 5. studenoga zabilježile da je 644 puta nastupio u operi i 309 na koncertima.
  
  Rođen 23. prosinca 1859. u Bariju, glavnom gradu južne talijanske pokrajine Puglije, Cammarota je odrastao u umjetničkoj sredini. Prvi je put nastupio na sceni 1878. kao salonski komičar u komediji Le pecorelle smarrite (Izgubljene ovčice) malo poznatog talijanskog komediografa i pjesnika Teobalda Ciconija (1824-1863), nastaloj 1858., a onda je kod oca dirigenta i ravnatelja tamošnje Opere školovao glas i debitirao 5. listopada 1882. kao tenor – pjevao je glavnu ulogu Emilija u tada vrlo popularnoj operi Carla Pedrottija (1817-1893) Tutti in maschera (Svi pod krinkom) prema Goldoniju. Nakon nastupanja po talijanskim gradovima Bologni, Pisi, Piacenzi, Torinu, Siracusi (1884. pjevao je u Marchettijevu Ruyu Blasu) i Rimu, našao se 1887. na Malti, gdje je djelovala Sofija Kramberger. Preporučila ga je Ivanu pl. Zajcu i nagovorila da napusti Italiju i dođe u Zagreb. Zagreb ga je prihvatio kao svoje dijete, a on je predanim djelovanjem od gotovo pola stoljeća trajno zadužio hrvatsku kulturu.
  
  Nizao je ulogu za ulogom, među ostalima Vasca da Gamu u Meyerbeerovoj Afrikanki, Masaniella u Auberovoj Nijemoj Portičanki, koji je ocijenjen kao „pjevačko remek-djelo“ i vrlo zahtjevne Arnolda u Rossinijevu Guglielmu Tellu (Vilimu Tellu) i Raoula u Meyerbeerovim Hugenotima. Njegov visoki „cis“ u septetu iz Hugenota prouzročio je pravu „sablazan u kazalištu“. Stvorile su se dvije ratoborne struje koje su se sporile oko toga je li taj ton bio intonativno čist. Toliko je sukob bio oštar da je moralo intervenirati redarstvo. Nastavio je djelovati u Zagrebu i dok je Opera od 1889. do 1894. bila ukinuta, a povremeno je gostovao u Italiji, pa je 1888. u Paviji i 1893. u Pisi pjevao Fernanda u Donizettijevoj Favoritkinji. Glas mu se razvio, proširio je repertoar i usavršio igru, postao cjelovita umjetnička osobnost, pa je Stjepan pl. Miletić, preuzevši intendanturu kazališta, mogao na njega računati kao na stup Opere njezina drugog sustavnog djelovanja do 1902. godine. Miletić ga naziva „omiljeli umjetnik gosp. Ernesto vitez Cammarota“ i piše u prvoj knjizi Hrvatskog glumišta: „U staroj al uvijek omiljeloj operi Troubadour imali su naši operni prijatelji zgodu pozdraviti starog svog znanca i ljubimca tenoristu g. Cammarotu, koji je u toj svojoj najboljoj partiji opet nastupio trajan engagement na našoj pozornici. Ovaj pjevač, koji reprezentira u sebi sve vrline talijanskog 'bel canta' i već gotovo izgubljene 'cantilene', za naš je operni repertoire bio pravim draguljem u zlatnom prstenu drugih umjetnika, te je uz 'Wagnersängera' i herojskog tenora gosp. Hofera odlično ispunio svoje mjesto. Talijan, rodom iz Barija, ipak je bolje naučio hrvatski od mnogih trajno angažovanih članova naše drame, te sam ga mogao za dvije godine učiniti i opernim redateljem. Boljeg Manrica, Eleazara, Alfreda, Turiddua i Chevaliera de Grieuxa jedva da imadu i najveća glumišta.“
  
  Cammarota je 2. listopada 1897. pjevao Porina na praizvedbi istoimene opere Vatroslava Lisinskog i zlatnim se slovima upisao u povijest hrvatske opere. U Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinjskom pjevao je Juranića. Bio je sudionik praizvedaba 21. studenoga 1896. Zajčeve Armide i 5. listopada 1901. Primorke, Albinijeve Maričon 23. studenoga 1901., Cvijete 21. travnja 1898. i Andrije Čubranovića 10. siječnja 1900. Vladimira Berse te prvih hrvatskih izvedaba mnogih opera, među njima Werthera, Manon, Otella, Mefistofelea, Hoffmannovih priča, Weberova Oberona, La Bohème, a kad se treći put uspostavila Opera, Madame Butterfly i Tosce. Pjevao je i u tada popularnim oratorijima Usksnuće Lazarevo Lorenza Perosija i Ivan Krstitelj Gioconda Fina te na prvoj izvedbi Verdijeva Requiema 13. travnja 1896. Još za Zajčeva ravnateljstva na koncertu u travnju 1889. pjevao je tenorsku dionicu u Requiemu Antonina Dvořáka. Cammarotin repertoar obuhvaćao je praktično uloge u svim operama na repertoaru, osim Wagnerovih i nekih slavenskih, te tenorske dionice u oratorijima. Imao je smisla za humor, pa je 1902. napisao šaljivu duo-scenu Cammarota u Krapini.
  
  Godine 1905. gostovao je kao Manrico u Lodzu, a u lipnju 1909. nastupio je u Pragu kao Loris u Fedori Umberta Giordana, Chapelou u Poštaru iz Lonjumeaua Adolphea Adama i Don José u Carmen. Kad je Don Joséa pjevao 1909. u Zagrebu, Pokret je u br. 103. ustvrdio da mu je „glas uvijek jednako zvučan i čaroban“. Pjevao je šezdesetak velikih i glavnih uloga različitih stilskih zahtjeva, od izrazito lirskih kao što je spomenuti Chapelou do Otella i Eleazara u Halévyjevoj Židovki, s kojim je 21. listopada 1912. proslavio 30. obljetnicu kazališnog rada i 25. godišnjicu djelovanja u Zagrebu. Doživio je pravo slavlje i uzbuđenje izrazio toplim riječima zahvale koje je zabilježila Kazalištna kronika sezone 1912./1913.: „Milim mojim Hrvatima! [...] koji ste nastojali, da mi u svakom pogledu osladite časove moga boravka u ovoj mojoj drugoj domovini, koju sam zavolio kao i rodjenu otačbinu svoju, primili ste me eto kao rodjeng Hrvata u svoje krilo, a ja se time ponosim. Nisam li vas uvijek zadovoljio, kao što bih bio želio, oprostite mi! Hvala vam, tisuć puta hvala!“ I onda je, prema pisanju Narodnih novina u br. 245., „laganim i ugodnim pjevanjem što ga je bez napora izvijao iz svojih uvijek punih grudiju i nesmalaksalog grla“ četrdeset i prvi put otpjevao jednu od najtežih tenorskih uloga – Eleazara,. Hrvatski pokret u br. 241. dodao je: „Ostao je čitav, s temperamentom svoje mladosti, s glumačkom igrom što ne zaostajaše za onom negdašnjih mu triumfa, te s tipičnim tenorskim belkantom, komu lakoću i timbar kod nas jedva da dostiže tkogodj u ulogama starih talijanskih i franceskih romantika.“
  
  Godine 1912. Cammarota je postao profesor pjevanja na školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda. Nastavio je nastupati u operi i na koncertima, odazivao se svakom pozivu, nerijetko u dobrotvorne svrhe. Bio je aktivan član pjevačkih društava Kolo i Lisinski, čiji je bio jedan od suosnivača. Godine 1920. proslavio je 40. godišnjicu umjetničkog rada kao Don José, a posljednji je put nastupio na sceni 16. studenoga 1924. kao Turiddu, jednim od svojih najvećih glazbeno-scenskih uspjeha.
  
  „Umro je pjevajući“, napisao je Jutarnji list 28. veljače 1934. u nekrologu. Sudjelovao je na pokusu za Beethovenovu Missu solemnis, vratio se kući i srušio. Nastupila je smrt od moždane kapi, 26. veljače 1934. Ostavio je za sobom udovicu Emiliju Čajko i tri kćeri. Bolesnog je sina izgubio, jer mu uprava 1902. nije dala dopust da bi mogao nastupati u provinciji i zaraditi novac za njegovo liječenje u Beču. Bio je voljen i cijenjen kao umjetnik i kao čovjek, jedan od onih koji su najviše zadužili hrvatsku opernu reprodukciju.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri