Milka Trnina / Ternina

(Doljnji Sip, Vezišće, 19. prosinca 1863. – Zagreb, 18. svibnja 1941.)

• Prema izvatku uz Župne knjige rođenih u Križu, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, pod rednim brojem 88 zapisano je da je Katarina, kći Antuna Ternine i Franciske, rođene Jurković, rođena 19. prosinca 1863. godine u Doljnjem Sipu, mlinarskom otočiću u Vezišću u Moslavini, u današnjoj općini Križ, pedesetak kilometara udaljenom od Zagreba. Majka ju je prozvala Milka, a u dokumentima o smrti roditelja navedeno je prezime Trnina pa se u Hrvatskoj navodi kao Milka Trnina. Otac joj je rano umro, pa su je prisvojili ujak Janko Jurković (1827-1889), hrvatski književnik, pripovjedač, komediograf, kritičar i estetičar, Vladin savjetnik, i njegova žena Laura (1842–1925) te doveli u Zagreb. „Tetica“, kako ju je Milka Trnina zvala, do svoje je smrti bila njezina najvjernija prijateljica i pratilja na putu slave. Imala je trinaest godina kad je nesvakidašnju ljepotu njezina glasa otkrila Ida Wimberger, privatna nastavnica pjevanja.
  
  Prvi je put javno nastupila na koncertu u Narodnom zemaljskom kazalištu 10. studenoga 1879. i odmah skrenula na sebe pozornost. Publika je bila fascinirana pjevanjem šesnaestogodišnje djevojke, a oduševljen je bio i August Šenoa, koji je savjetovao ujaku da je pošalje na Konzervatorij u Beč kod Josepha Gänsbachera (1829–1911), zacijelo najboljeg tadašnjeg bečkog pjevačkog pedagoga. Na kraju prve godine bila je najbolja u njegovoj klasi, a na drugoj ju je počeo predstavljati najpoznatijim pjevačima onoga doba koje je pozivao u svoju kuću na glazbene matineje. Velikoj prirodnoj nadarenosti Milka Trnina pridružila je veliku marljivost, predan i studiozan rad, a krasila ju je široka opća kultura i visoka inteligencija. Imala je, dakle, sve preduvjete za veliku karijeru.
  
  Trnina je debitirala 11. travnja 1882. kao Amelija u Verdijevu Čuvidskom plesu (Krabuljnom plesu) u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu. Oduševljeno je prihvaćena, ali sama nije bila zadovoljna. Samokritičnost koju je pokazala na samome početku uvijek je bila jedna od njezinih najljepših i najvrjednijih vrlina. Nakon njezina drugog nastupa 15. travnja, hrvatski etnomuzikolog i povjesničar Franjo Kuhač (1834-1911) u Viencu br. 16. zabilježio je da je „vanjski pojav mladjahne naše pjevačice krasan i impozantan, hrvatski izgovor divan, grlo njezino, pako, da je stvoreno za dramatične partije. Altni ton (timbre) toga soprana je neobičan, sladkozvučan i kvantitativan. [...] Obseg glasa gospodjice u istinu je znamenit u svakome odjelu glasova, a samo grlo vrlo čisto, izgladjeno i do prilične savršenosti izvježbano; zapjev (sutonacija) je točan i siguran, a pjevanje korektno. Dakle, po naravi je obilato nadarena, a po školi izvrstno naobražena“ i oštroumno zaključio: „Dopuštam, da je prilično smjelo bilo od naše mlade pjevačice, prvi put pred obćinstvo stupiti u partiji koja iziskuje ne samo vještinu i sigurnost u pjevanju, već i rutinu u igri. Ali da, mladi orao, kad pokuša prvi put izletjeti, ne leti oko gniezda kao vrabac već se diže odmah u oblake.“
  
  U rujnu 1882. Trnina je iz Beča došla u Zagreb i tri puta pjevala Seliku u Meyerbeerovoj Afrikanki. Slušajući njezine briljantne kolorature kojima obiluje ta uloga, neki su kritičari smatrali da joj je budućnost upravo u tom repertoaru. Ali nju su privlačili skladatelji kao Beethoven, Mozart, Wagner i Verdi. U listopadu 1882. u Zagrebu je dva puta pjevala Leonoru u Trubaduru, u svibnju 1883. dva puta Margaretu u Faustu i dva puta Aidu. Očekivala je angažman, ali su joj ponudili uvjete koje nije mogla prihvatiti. Vratila se u Beč, položila posljednji ispit iz pjevanja i kao najbolja apsolventica Konzervatorija nagrađena je zlatnom medaljom i diplomom. Potpisala je ugovor s Operom u Leipzigu.
  
  Leipzig – Graz – Bremen
  
  Trnina se 17. srpnja 1883. leipziškoj publici predstavila kao Elizabeta u Wagnerovu Tannhäuseru. Elizabeta je bila jedna od najljepših uloga u njezinoj karijeri – često ju je birala za prvi nastup u nekoj opernoj kući. U knjizi Great Women-Singers of My Time (Velike pjevačice mojega vremena) engleski glazbeni kritičar Herman Klein (1856-1934) napisao je: „Njezino prekrasno pjevanje u ovoj ulozi jedanput je opisano kao 'čudo suzdržljivosti i uviđavnosti – bez ijednog forsiranog ili loše postavljenog tona, bez trenutnog žrtvovanja kvalitete ili prave boje samo zato da bi se postigla efektna zvučnost'. U posljednjim notama njezine 'molitve' bilo je tonova koji uzbuđuju da je suza navirala u svako oko“.
  
  U leipziškoj Operi Milka Trnina uvrstila je u repertoar dvije nove velike uloge – Elsu u Lohengrinu i Paminu u Čarobnoj fruli. Zatim je 1884. otišla u Graz, u njemu provela dvije godine, nizala ulogu za ulogom i stekla ugled prvakinje. U svibnju 1885. gostovala je u Zagrebu, jedanput je pjevala Aidu i tri puta Valentinu u Hugenotima te nastupila na koncertu. Narodne novine pisale su 12. svibnja: „Žarka strast, duboko čuvstvo, prava umjetnička sumjernost sjedinile se, da proizvedu posve neobičan utisak. Grlo gdjice Trnine neimponuje baš snagom i blistavim sjajem ali ona ima mehak, plemenit timbre, besprikoran udarac (Ansatz), čistu intonaciju, a osobito krasno razvijen i odnjegovan postamento. Uz to vazda znade naša mlada umjetnica, što hoće, a hoće samo ono, što može, pa s tim svojstvi ona umije i hladnije obćinstvo a ma posve zanieti. K tome mnogo doprinaša njezino vatreno, umjetnički shvaćeno prikazivanje.“ U Zagrebu je u veljači 1886. dva puta pjevala Leonoru u Trubaduru i dva puta Aidu. Od publike u Grazu oprostila se 16. travnja 1886. sa Sentom u Ukletom Holandezu. Svladala je četrnaest novih uloga, među njima Rachel (na njemačkom Reha) u Halevyjevoj Židovki, Mozartovu Prvu damu Kraljice noći, Groficu i Donnu Annu, Wagnerovu Evu u Majstorima pjevačima, Berthu u Meyerbeerovu Proroku, Agathu u Weberovu Strijelcu vilenjaku, Leonoru u Fideliju i Micaelu u Carmen. Ukupno ih je bilo dvadeset i pet. Iz Graza je otišla u Bremen i dodala nove uloge, među inima Thomasovu Mignon, Orlovskog u Šišmišu, Weberove Reziju u Oberonu i Eglantine u Euryanthi, Alice u Meyerbeerovu Robertu Đavlu i Teresu u Berliozovu Benvenutu Celliniju. Obogatila je i zaokružila Wagnerov repertoar Brünnhildom u cijelom Prstenu Nibelunga, Ortrud u Lohengrinu te Brangänom i Izoldom u Tristanu i Izoldi. Pjevala je sve češće, i po jedanaest puta na mjesec. Osamdesetih i devedesetih godina imala je prosječno šezdesetak nastupa godišnje, 1895. čak i više od sedamdeset. 
  
  München
  
  U srpnju 1889. Milka Trnina prvi je put nastupila u Kraljevskom dvorskom kazalištu u Münchenu. Pjevala je Valentinu u Hugenotima, Ameliju u Krabuljnom plesu i Elizabetu u Tannhäuseru. Uspjeh je bio senzacionalan. Ponudili su joj iznimno povoljan angažman, koji je prihvatila, i počela 3. lipnja 1890. kao Elizabeta u Tannhauseru. Šest mjeseci poslije bavarski princ regent Luitpold (1821-1912) imenovao ju je kraljevskom bavarskom komornom pjevačicom. Imala je tek dvadeset i sedam godina! Publika ju je voljela, kritika visoko cijenila, dirigenti obožavali.
  
  Deset godina provedenih u Münchenu uvrstilo je Milku Trninu u sam vrh svjetske operne reprodukcije. Postala je senzacija nad senzacijama. Pjevala je u operama raznih autora, ali njezine interpretacije Wagnerovih likova izazivale su najviše pozornosti. U početku prihvaćane s rezervom, ubrzo su nailazile na neprikriveno oduševljenje i postale uzorom za buduće naraštaje. Zagrebačka Prosvjeta u br. 19. iz godine 1893. prenijela je da münchenska kritika priznaje kako je „ona sada najbolja živuća interpretica heroičkih Wagnerovih opera“, a sud münchenske kritike kad je riječ o Wagneru bio je najmjerodavniji. Ali ona je istodobno pjevala Mozarta i, radeći s Ernstom von Possartom (1841-1921), koji je došao 1864. u münchensku Dvorsku operu kao redatelj, ravnatelj i intendant, prema vlastitim riječima, „preporodila je iz prašine Mozarta“. Groficu u Figarovu piru, Fiordiligi u Così fan tutte, uz Leonoru u Fideliju, Elizabetu, Brünnhildu i Sentu ubrajala je u svoje najbolje uloge.
  
  Trnina je bila posve u tijeku i sa suvremenim opernim strujanjima; nastupila je u nizu suvremenih opera. Tako je 10. listopada 1897. pjevala naslovnu ulogu na praizvedbi Sareme, prve opere 26-ogodišnjega austrijskog skladatelja Alexandrea von Zemlinskog (1871-1942). U Münchenu je stekla poštovatelje i kao pjevačica Lieda, znajući u interpretaciji spojiti šarm i intelektualnost.
  
  Za vrijeme djelovanja u glavnome gradu Bavarske Trnina je u lipnju 1896. bila sudionica velikog društvenog događaja. Da bi obradovao svoju rođakinju (oboje su bili unuci engleske kraljice Victorije, djeca njezinih kćeri, op. a.), rusku caricu Aleksandru, njemački car Wilhelm II angažirao je Trninu za nastup na koncertu pred ruskim carskim parom prigodom krunidbe cara Nikolaja II. (1868-1917). Na izričitu caričinu želju Trnina je pjevala Izoldinu ljubavnu smrt. Car joj je iz zahvalnosti i oduševljenja darovao velik broš od briljanata i rubina, a carica briljantnu narukvicu.
  
  Za vrijeme angažmana u Münchenu u siječnju 1896. otisnula se prvi put preko oceana. Pjevala je u Bostonu, Albanyju, Philadelphiji, Baltimoreu i u Academy of Music u New Yorku. Nastupila je kao Brünnhilda u Walküri i Siegfriedu, Elizabeta u Tannhäuseru, Izolda, Elza u Lohengrinu i Leonora u Fideliju. Bostonske novine The Sunday Herald navele su, uz ostalo, da su njezin angažman mnogi glazbenici objavili kao najvažniji od svih koje je američki dirigent i skladatelj njemačkoga podrijetla Walter Damrosch (1862–1950) zaključio. Isticale su da je Trnina mnogo mlađa od svih primadona koje su dolazile iz velikih opernih kuća u kojima se izvode Wagnerova djela te da dobiva najviše honorare od svih članova družine i ne namjerava u tom pogledu nešto popustiti. 
  
  London 1895. i 1898.
  
  Milka Trnina krenula je u osvajanje engleske publike koncertom 25. travnja 1895. u Queen's Hallu. Programom Beethoven – Wagner dirigirao je njemačko-židovski dirigent Hermann Lévi (1839-1900), koji je od osnutka Bayreuthskih svečanih igara 1876. djelovao u Bayreuthu i 24 godine bio prvi dirigent u Münchenu. Klein je napisao: „Doveo je sa sobom kao vokalnu solisticu mladu hrvatsku sopranisticu, koja je već nekoliko godina bila miljenica münchenske Dvorske opere i uživala znatan ugled kao interpretkinja Wagnerovih heroina. Njezino je ime bilo Milka Trnina.“ Klein je pohvalio njezin „sjajan glas“ smatrajući je „pjevačicom izvrsne inteligencije“ i očekivao je da će sve svoje kvalitete pokazati tek na sceni. I to se dogodilo 1898. u Covent Gardenu. Pjevala je Izoldu.
  
  Klein je napisao: „Tada je Trninin genij zabljesnuo u punom sjaju; i vjerujem da nas je malo bilo spremnih za izlaganje takvu blijesku. [...] Umjetnost nove sopranistice – izvanredna toplina njezina glasa i rječitost njezina govora udružene sa zatomljenom strašću, intenzivnom, gorućom a ipak suspregnutom, koja je razotkrivala svu dušu žene – donijeli su novo i prekrasno iskustvo. Osobno nisam mogao a da ne osjetim kako je od svih velikih Izolda koje sam slušao, ova bila najizvornija u koncepciji, najuzbudljivija i najdirljivija u svojim ženskim značajkama, najjača u psihološkoj snazi. Sljedeće prigode ne samo da su potvrdile istinitost mojih dojmova nego i činjenicu da su ta osobita svojstva bila predominantni čimbenici u svakoj u dugačkom nizu Trnininih dojmljivih kreacija. Ukratko, bila je posve drukčija od svojih suvremenica, a ipak ravna najboljima među njima u glumačkoj veličanstvenosti, dok je većinu nadmašila u potpunoj čistoći glazbenog čara. Bez obzira kakva uloga bila, uvijek se potvrdila kao prvorazredna umjetnica.“ Kasnije je Klein ustanovio da je „izgledalo kao da je kazalište lagano spoznavalo činjenicu da je postignuto savršeno utjelovljenje Izolde“. Slijedila je Sieglinda u Walküri, Brünnhilda u cijelom Prstenu Nibelunga i na kraju Fidelio. 
  
  Zagreb 1898.
  
  Kad se Hrvatsko zemaljsko kazalište u Zagrebu uselilo 1895. u lijepu novu zgradu, njegov nenadmašni intendant Stjepan Miletić želio je dovesti Milku Trninu. I ona je u ožujku 1898. otpjevala osam predstava: tri Elizabete u Tannhäuseru, dvije Leonore u Trubaduru, jednu Aidu i, što je najdragocjenije, predstavila je hrvatskoj publici Beethovenova Fidelija i u njemu dvaput nastupila. Teško je reći je li itko ikada u Zagrebu dočekan i ispraćen s toliko ljubavi i poštovanja i s tolikim počastima kao što je bila ona, je li se ikome priredilo takvo slavlje. Slavlje se ponavljalo, pisale su joj se pjesme i soneti, dodjeljivale povelje i vijenci, a jedan je slap na glasovitim Plitvičkim jezerima dobio njezino ime. Miletić je u drugoj knjizi svog Hrvatskog glumišta napisao: „Ta duboka odanost umjetnosti, ta ozbiljnost u stvaranju diže sve njezine pozorišne pojave tako reći u više sfere! Imade nešto staro-grčko u njezinu načinu umjetničkog stvaranja. U čistoći njezine umjetnosti njezina je veličina. Njezina klasična, zokružena, otmjena individualnost zadivljuje slušaoca prije još, no što opaža njezino umijeće. I tako nam ona pruža u svojim kreacijama kao sintezu, dvostruki užitak: i velike umjetničke pojave i velikoga ljudskog individuuma.“ 
  
  Bayreuth i New York 1899.
  
  U Prstenu Nibelunga u Londonu 1898. godine Trninu je gledala Wagnerova udovica Cosima, kći Franza Liszta, isprva žena istaknutog dirigenta i Wagnerova obožavatelja Hansa von Bülowa (1830-1894). Čitala je o njezinim uspjesima. Trnina je još bila članica Dvorske opere u Münchenu, bila je previše slavna i publiku je uznosio njezin nov, revolucionaran odnos prema Wagneru, pa nije mogla a da je ne pozove u Wagnerovo svetište Bayreuth. Godine 1899. ponudila joj je Kundry. Je li je u izboru zacijelo najsloženijeg Wagnerova ženskog lika vodila želja da vidi kako će ga prikazati najbolja interpretkinja Wagnerovih likova toga doba, ili joj je teškoćama te zadaće htjela postaviti zamku, ne može se znati. Zagrebačke novine Agramer Zeitung prenijele su u br. 173. bayreuthski tisak koji je pisao da je Trnina bila „najzanimljivija pojava večeri“, da ”pjeva demonsku Kundry s neobično podatnim glasom fantastično čarobne milozvučnosti ali ima malo prilike za igru“. Otpjevala je pet Kundry, postigla velik uspjeh, ali nije više nastupila u Bayreuthu.
  
  U listopadu 1899. Trnina je krenula drugi put u Ameriku i s ansamblom Metropolitana nastupila u Cincinnatiju, Chicagu i Bostonu. Vratila se u Europu i u Münchenu deset puta nastupila na tamošnjim Svečanim igrama. Pjevala je Wagnerove Sentu, Ortrud i Brünnhildu u cijelom Prstenu Nibelunga, Beethovenovu i Verdijevu Leonoru te Donizettijevu Lucreziu Borgiu. Stalni angažman u münchenskoj Dvorskoj operi nije joj više bio potreban i, premda je stekla izniman položaj u njoj, od nje se oprostila i u njoj više nije nastupila. U prosincu 1900. ponovno je otišla u Metropolitan.
  
  London
  
  Na prvom Trnininu nastupu u Londonu skandiralo se njezino ime, na drugome se cijelo gledalište diglo da joj aplaudira. London ju je zavolio, i ta se ljubav sačuvala dugo nakon što je 1906. prestala nastupati. Kad je u svibnju 1900. drugi put došla u Covent Garden, bila je na vrhuncu, slavljena možda čak i kao prvi sopran svijeta. Otpjevala je svoje Elizabete, Elze, Leonore, Brünnhilde, Sieglinde i Ortrud. Svaka je predstava bila veći uspjeh od prethodne pa je kritičar novina Sunday Special za njezinu Brünnhildu u ciklusu Prsten Nibelunga 10. lipnja napisao: „Ima trenutaka koji dotiču uzvišenost.“ Prema Pall Mall Gazette 11. lipnja 1900. još je jedanput dokazala da je „nenatkriljiva kao wagnerijanska pjevačica.“ Bila je, dakle, priznata kao prva interpretkinja vremena Wagnerovih likova.
  
   A kad je riječ isključivo o vokalnoj komponenti njezinih interpretacija, pohvale nisu ništa manje, dapače, kako ističe The Star istoga dana, „njezin je osjećaj za ljepotu u pjevanju isto tako ubitačan kao i Melbin, nikada nijednog ružnog tona“. Usporedba s Nellie Melba (1861-1931), australskim koloraturnim sopranom, jednom od najvećih pjevačica svih vremena, čije je pjevanje pojam vokalnog savršenstva, potvrda je da Trnina nije bila samo veličanstvena umjetnica nego i vrhunski vokalist. Te 1900. godine Trnina se na predstavi Lohengrina u Covent Gardenu upoznala s glasovitim češkim tenorom Leom Slezakom (1873-1946) koji je ostao pojmom Lohengrina. Oboje je dijelilo nepovoljno mišljenje o Bayreuthskoj školi pjevanja Wagnera koju je zastupala Cosima, tzv. bayreuthski stil. Slezak je bio oduševljen Trninom i napisao je u knjizi Moja životna bajka (Mein Lebensmärchen): „Moja Elizabeta i moja Elza bila je znamenita Trnina, punokrvna umjetnica, koja je stvarala prekrasne, plemenite likove i pjevala divnim, sonornim glasom koji je mogao izraziti najplemenitije akcente. Bio je uzvišen osjećaj smjeti stajati na pozornici s takvom ženom kao partnericom.“
  
  A onda je 12. srpnja 1900. došla Tosca. La Tosca je praizvedena u Rimu 15. siječnja iste godine s rumunjskom sopranisticom Haricleom Darclée (1869-1939) u naslovnoj ulozi. Zatim se izvela u milanskoj Scali a prije nego što je došla u London uprizorena je i u Buenos Airesu. Maurice Grau (1851-1907), upravitelj Covent Gardena od 1897. do 1900. i Metropolitana od 1892. do 1903., vjerovao je u moć Trninine umjetnosti i smatrao da će ona u Puccinijevoj operi trijumfirati onako kako je slavna francuska tragetkinja Sarah Bernhardt (1844-1923) slavila slavlje u istoimenoj drami Victoriena Sardoua (1831-1908). Izvedbom je dirigirao slavni Luigi Mancinelli (1848-1921), jednako tako slavan Fernando de Lucia (1860-1925) pjevao je Cavaradossija, a Scarpia je bio Antonio Scotti (1866-1936), jedan od najvećih, ako ne i najveći, interpret toga lika u povijesti. Dakle, vrhunski su se umjetnici našli na okupu da najnovije Puccinijevo djelo lansiraju u orbitu. Trnina je nastupila u kostimima koje je za nju kreirao engleski slikar Percy Anderson (1850–1928). Kako ispravno primjećuje Anna Erskine u časopisu Opera News 2. siječnja 1956., Trnina je bila „trodimenzionalna umjetnica“. Jednako su je zanimale dramatska i vizualna komponenta uloge kao i pjevačka, i u tom je smislu bila moderna. U svojoj knjizi Klein piše: „Trninina veličanstvena Tosca bila je jedinstvena u svojoj osebujnoj ljepoti, svojim dramatskim kontrastima, neodoljivom zamahu tragičnog intenziteta od vrhunaca do vrhunaca. 'Nijedna se Tosca nikada nije približila Trninoj', bio je Puccinijev vlastiti sud kad sam ga upitao posljednji put kad je došao u London. [...] Njegovo je lice bilo upravo ozareno kad je poslije prve predstave Tosce izašao pred zastor između Trnine i Scottija usred prave bure oduševljenja.“
  
  Puccini je doista bio oduševljen Trnininom Toscom. Ona je označila njegov nezaustavljiv prodor u operni svijet. Trnina je te godine u Londonu pjevala Toscu četiri puta, 1901. jedanput. Oprostila se od Covent Gardena 28. svibnja 1906. Elizabetom, koju je možda ipak najviše voljela od svih svojih uloga. U Covent Gardenu je pjevala deset uloga i imala 56 nastupa.
  
  Metropolitan
  
  Sezona 1899./1900. bila je zacijelo vrhunac karijere Mauricea Graua kao impresarija Metropolitana. To se razdoblje u Metropolitanu naziva Golden Age of Opera (Zlatno doba opere). Među zvijezdama koje je doveo jedna od najsjajnijih bila je Milka Trnina. Prvi je put nastupila u zgradi Meta 27. siječnja 1900. u svojoj omiljenoj ulozi Elizabete u Tannhäuseru i predstavila se, prema pisanju The Timesa, kako prenosi Irving Kolodin u svojoj knjizi The Metropolitan Opera 1883 – 1966, kao „inteligentna umjetnica s glasom okruglim, milozvučnim, koji dira osjećaje.“ Pjevala je zatim Brünnhildu, Sieglindu, Izoldu, Sentu, Leonoru u Fideliju i Prvu damu Kraljice noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli. A onda je 4. veljače 1901. bila prva Tosca Metropolitana. Kolodin je u istoj knjizi napisao je da je bila „gotovo uzvišena kao glumica,“ a „vrlo izražajna kao vokalist“. U ožujku 1901. pjevala je Santuzzu u Cavalleriji rusticani, koju je još 1896. bila uvrstila u repertoar na zahtjev Pietra Mascagnija.
  
  Veliko priznanje dočekalo ju je 23. prosinca 1901., kad je bila sudionica otvorenja sezone s Tristanom i Izoldom. U Metropolitan se vratila u prosincu 1903. godine. Na sam Badnjak čekao ju je velik izazov: Kundry u prvoj izvedbi Parsifala izvan Bayreutha. Wagnerova udovica poduzela je sve kako bi spriječila tu izvedbu. Smatrala je da je svečani posvetni prikaz koji je njezin suprug posvetio njoj bio samo njezin i da se može izvoditi isključivo u Bayreuthu, u kazalištu za nj napravljenome, a to je bila i Wagnerova želja. Ali dvadeset godina nakon njegove smrti na tu se želju više nije trebalo obazirati – i Parsifal je trijumfalno izveden u Metropolitanu. Trnina je prekršila Cosiminu želju i bila je prva Kundry izvan Bayreutha. Kolodin je napisao: „Bila je izvanredna Kundry iako je njezin glas počeo pokazivati početak nesretnog stanja što će uskoro uzrokovati njezino povlačenje.“
  
  Nažalost, to se i dogodilo! Kada je bila na vrhuncu, kad je bila jedna od najslavljenijih i najcjenjenijih umjetnica svojega doba, početkom svibnja godine 1902. prehladila se na odmoru u Švicarskoj. Posljedica te prehlade bila je da bi joj zatreperio lični živac – nervus facialis – i podigao lijevi kraj usne. Stanje se s vremenom popravilo i bila je spremna nastaviti s nastupima. Posljednja izvedba Sumraka bogova 25. travnja 1904., kako piše Kolodin, „pružila je publici mogućnost da pokaže svoje osjećaje prema Trnini, čije je zdravstveno stanje učinilo njezin povratak dvojbenim. U Metropolitanu nije ponovno zapjevala“. S ansamblom Metropolitana nastupila je 125 puta u četrnaest uloga, od toga 79 puta u zgradi. Najviše – devetnaest puta – pjevala je Toscu. Izoldu je pjevala sedamnaest puta.
  
  Nakon što je 28. svibnja 1906. otpjevala posljednju predstavu u Covent Gardenu, Trnina je krenula u München. Dana 14. kolovoza 1906. u Prinz-Regenten-Theatru pjevala je Elizabetu pod ravnanjem Richarda Straussa, 19. kolovoza Sieglindu i 1. rujna 1906. opet Sieglindu. Bio je to posljednji nastup velike Ternine.
  
  Karijera Milke Trnine trajala je čak i više od prosječnog trajanja velike karijere velikih umjetnica, od travnja 1882. do kolovoza 1906., dakle pune 24 godine. Ostvarila je 65 uloga i oko 1200 nastupa! U taj broj uključeni su i koncerti. Pjevala je i u Verdijevu Requiemu i Bachovoj Muci po Mateju. Pjevala je na hrvatskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku. Toliko nastupa u djelima tako različitih stilskih odrednica i različitih vokalnih zahtjeva dokaz je ne samo iznimne nadarenosti nego i savršena vladanja pjevačkom tehnikom.
  
  Tri je godine podučavala pjevanje na College of Music u New Yorku, a onda se 1913. definitivno preselila u Zagreb. Posljednji je put javno nastupila na dobrotvornom koncertu u zagrebačkoj katedrali 15. travnja 1916. godine. Pjevala je Ave Mariju Luigija Cherubinija. Bila je počasni profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Umrla je iznenada u Zagrebu 18. svibnja 1941. godine. Po njoj je dobila ime ugledna hrvatska glazbena nagrada.
  
  Po snazi dramskog izraza uspoređivali su je s najvećim tragetkinjama onoga doba – Talijankom Eleonorom Duse i Francuskinjom Sarah Bernhardt, po ljepoti pjevačkog umijeća s najslavnijim pjevačicama svih vremena. Richard Somerset-Ward u svojoj knjizi Angels and Monsters (Anđeli i čudovišta), pitajući se tko je najveći wagnerijanski sopran prve generacije, sklon je složiti se s mišljenjima da Milka Trnina ima najveće pravo na tu titulu. I to zbog „vatre koja je u njoj gorjela, koja bi se povremeno naglo razbuktala i natjerala slušatelje da se usprave na rubovima svojih sjedišta. [..] Bilo je žestine u njezinoj interpretaciji koju izgleda nitko drugi nije imao. Možda je bolje od bilo koga drugog bila u stanju izraziti Izoldin zanos i patnju, Brünnhildin ushit i bijes – jer te su značajke (govorilo se) uvijek bile prisutne u njezinim interpretacijama, tinjajući u dugim odlomcima pripovjedanja i monologa da bi se zatim rasplamsale u trenucima velike drame“.
  
  Ludwig Eisenberg u svom je Velikom biografskom leksikonu njemačkih pozornica u 19. stoljeću napisao: „Europska i prekooceanska kritika veliča njezina dostignuća biranim riječima i pokušava opisati: uzvišenost njezine pojave i geste, vatru koja bukti u nutrini njezinih likova i u trenutku provaljuje strastvenom snagom, moćne tonove, zanosni temperament, duboku osjećajnost, majstorsku glasovnu naobrazbu, njezin glas koji zatravljuje svojom ljepotom i njezinu često fascinantnu glumu. Ipak često čak ostaju ove hvalevrijedne kritičarske namjere samo pokušaji, jer se umjetnička osebujnost Ternine teško može karakterizirati. Ostvarenja ove izvanredne pjevačice objave su savršene umjetnosti.“
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri