Sofija Kramberger

(Zagreb, 23. prosinca 1861. – Sliema (Malta), 2. kolovoza 1938.)

• Sestra Dragutina Gorjanovića Krambergera, Sofija Kramberger, rođena u Zagrebu 23. prosinca 1861., od 1870. učila je pjevanje na školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu kod Emanuela Simma i Vatroslava Lichteneggera i nastavila privatno kod Ivana pl. Zajca. Iznadprosječno nadarena i naobražena, pozornost je na sebe privukla već nastupom u travnju 1878. na izvanrednoj glasbenoj večeri. Debitirala je 11. listopada 1879. u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu u naslovnoj ulozi Arline u operi Ciganka irskog skladatelja Williama Michaela Balfea (1808-1870) i odmah je angažirana. Narodne novine u br. 235. pisale su da joj je „glas pun, jedar, vitak, čist i zvuči kao srebro, ima doduše nekoliko oštrinah, glas joj se kadšto polako izvija, diapazon zvuči jednolično,“ ali „osobit joj je dar ona okretnost, kojom ona svoj glas umje pridesiti karakteru i pjevanja i dramatičke situacije“ te „glumi slobodno i okretno.“
  
  U prvom stalnom angažmanu u Zagrebu ostvarila je Leonoru u Donizettijevoj Milostnici (Favoritkinji), s kojom, prema izvjestitelju Narodnih novina 23. veljače 1880., „moramo biti posve zadovoljni. Kao početnica, naučiv težku ulogu na brzu ruku, ona je liepo pjevala.“ Slijedila su dva paža: Oscar u Verdijevu Čuvidskom (Krabuljnom) plesu i Urban u Meyerbeerovim Hugenotima, zatim Anka na praizvedbi 11. svibnja 1880. opere Tvardovski Ivana pl. Zajca i Nasta u njegovoj Lizinki, i kritičar Narodnih novina 9. rujna 1880. ustanovio je da „raspolaže malenim nu ugodnim glasom kad mezzavoce pjeva.“ Otpjevala je i Casildu u tada vrlo popularnoj operi Ruy Blas talijanskog skladatelja Filippa Marchettija (1831-1902), praizvedenoj 1869. u Milanu.
  
  A onda je 9. studenoga 1880. veliki potres pogodio Zagreb i angažman Sofije Kramberger je prestao. Iznimno darovita mezzosopranistica, kako pišu Narodne novine 15. ožujka 1881., krenula je na usavršavanje u Milano u pjevačkoj školi nekadašnje glasovite dramske sopranistice Luigie Abbadije (1821-1896). Vratila se u listopadu 1881. i nastavila redati nove uloge: Orsinija u Donizettijevoj Lucreziji Borgiji, Siebela u Faustu i početkom 1882. Germainu u opereti Korneviljska zvona francuskog skladatelja Roberta Planquettea (1848-1903), kad je, prema Narodnim novinama 12. siječnja, „pjevala čitavu večer velikim čuvstvom i žarom; njezin zvučni i doista obsežni glas slavio je podpunu pobjedu.“ U veljači 1882. bila je Preziosilla na prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeve opere Moć sudbine, koju je u Milanu nastudirala. Narodne novine 14. veljače ustanovile su da joj se „glas liepo razvio“ i da je u ulozi „kanda je za nju napisana slavila slavlje.“ U travnju 1882. pjevala je Amneris u Aidi „za prvi put posve pristojno“ (Narodne novine 19. travnja) i u svibnju 1882. prestao je njezin drugi angažman. Od tada zagrebački tisak o njoj šuti.
  
  Tisak joj je predbacivao „hypertalijanske simpatije“ što je potvrdila odlaskom u Italiju. U rujnu 1882. pjevala je Siebela i Casildu u Teatru del Giglio u Lucci u Toscani, a u listopadu je stupila u angažman u Real Teatro u La Valletti na Malti, u kojemu je ostala do travnja 1884. i postizala velike uspjehe, osobito u sezoni 1883./1884. ulogom Leonore u Favoritkinji. Godine 1882. u repertoar je uvrstila Azucenu u Trubaduru i Nydiju u danas malo poznatoj ali tada često izvođenoj operi Jone talijanskog skladatelja Errica Petrelle (1813-1877), nastaloj prema također tada vrlo poznatom romanu The Last Days of Pompeii (Posljednji dani Pompeja) engleskog autora Edwarda Bulwer-Lyttona (1803-1873) i praizvedenoj 1858. u Scali. Godine 1884. pjevala je Carmen. U repertoaru je imala 25 uloga, dodajmo još Armanda di Gondi u Donizettijevoj operi Maria di Rohan. Godine 1885. pet mjeseci pjevala je pod imenom Sofia Gramberg (ili je to tiskarska greška u kritici?) u napuljskom Teatru di San Carlo i postala miljenica publike. Talijanska kritika isticala je u kreaciji Siebela „glas svjetlog timbra, dobru intonaciju, izvrsnu pjevačku školu i vrlo elegantnu figuru“. U lipnju 1886. u Politeama Pacini u Cataniji nalazimo je kao Lady Pamelu u tada također vrlo popularnoj operi Fra Diavolo francuskog skladatelja Daniela Françoisa Aubera (1782-1871). U sezoni 1885./1886. krenula je na gostovanja i nastupala u Odesi, Harkovu, Rostovu, Carigradu i Ateni. Godine 1885. u Gradskom kazalištu u Odesi pjevala je Azucenu i Amneris.
  
  U Zagreb je došla na gostovanje u ožujku i travnju 1887. Uz Arlinu u Ciganki pjevala je Lauru u Giocondi i na predstavi 16. travnja bila je zasuta lecima oduševljene publike s pjesmom Vrloj pjevačici Sofiji Kramberger. Narodne novine 13. travnja ustvrdile su da je „liepo uspjela samo bismo željeli nešto strastveniju igru“. Tisak i poslije o njoj šuti, tek Dom i Sviet u siječnju 1890. napominje da se 1888. vratila u Zagreb i morala se „radi boležljivosti odreći za neko vrijeme pozornice“. Godine 1891. opet je na Malti gdje u Kraljevskom kazalištu u La Valletti pjeva Nydiju, Adalgisu u Normi, Amneris i Leonoru. Početkom 1891. tisak u Malti s divljenjem i oduševljenjem piše o njezinoj Leonori i Nydiji. Naglašava da je ponovila raniji sjajan uspjeh i da se dokazala kao „glumica-pjevačica nesvakidašnjih kvaliteta i izrazita dramatskog dara“. Godine 1892. pjevala je Carmen i Adalgisu. Valja napomenuti da su joj na Malti partneri bili poznati pjevači: bariton Giuseppe Pacini (1862-1910) i sopranistica Maria Pizzagalli (1863-1918).
  
  Udala se u uglednu obitelj Meli (Melli) na Malti i, po svoj prilici, kako je tada bio običaj, povukla sa scene. Na Malti je i umrla 2. kolovoza 1938. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri