Marija Prikril

(Zagreb, 27. listopada 1859. – 17. kolovoza 1944.)

• Dana 21. rujna 1878. u Krabuljnome, točnije Čuvidskom, plesu zagrebačkoj publici predstavili su se kao novoangažirani članovi sopranistice Erminia Giunti-Barbera iz Parme i Zagrepčanka Marija Prikril, tenor Ivan Denegri iz Milana i bariton Josip Mirski iz Padove. Napokon je u angažman ušla i u zagrebačkoj se Operi do kraja karijere, s kraćim prekidom, zadržala prva školovana pjevačica Hrvatica. Počeli su zreti prvi plodovi pedagoškog rada Ivana pl. Zajca. U Zagrebu je stasala Marija Prikril, kći kazališnoga garderobijera, ili kako se onda nazivalo, haljinara, Franje Prikrila.
  
  Đuro Eisenhuth i Josip Kašman otkrili su nesvakidašnju pjevačku nadarenost kćeri svojega garderobijera, dok se još kao dijete motala po kazalištu, i uputili su je da uči pjevanje u školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda kod Vatroslava Lichteneggera i poslije kod Ivana pl. Zajca. Sedamnaestogodišnja Marija predstavila se zagrebačkom općinstvu kao gojenica Zavoda na koncertu 30. rujna 1876. i skrenula pozornost na svoj lijep glas lirsko-koloraturnog soprana. Kako je bila skromnih materijalnih mogućnosti, djevojka se nadala da će tim koncertom prikupiti novac za nastavak školovanja u Beču. Uz pomoć ravnatelja Kazališta Josipa Kneisela dobila je stipendiju Zemaljske vlade uz obvezu da nakon završena školovanja provede tri godine u angažmanu u Zagrebačkoj operi.
  
  Prve rezultate školovanja kod profesora Franza Josepha Löwenstamma pokazala je Marija Prikril na debiju u Zagrebu 26. svibnja 1877. u ulozi Gabriele u operi Noćište u Granadi njemačkog skladatelja Conradina Kreutzera (1780-1849). Nakon toga, 2. lipnja, nastupila je kao Agata u Weberovu Strijelcu vilenjaku i 7. lipnja kao Adalgisa u Bellinijevoj Normi, a na svojoj je korisnici (danas bisno rekli dobrotvornoj priredbi) 10. lipnja osim odlomaka iz Norme pjevala i nekoliko dijelova uloge Jelene u Zrinjskom. Vratila se u Beč, nastavila školovanje i pod imenom Marie Thalberg nastupala na raznim prigodnim koncertima interpretirajući ponekad na njima i skladbe svojega profesora.
  
  Dana 12. svibnja 1878., kada je za praznika došla u Zagreb, nastupila je prvi put u ulozi Donizettijeve Lucije di Lammermoor. Veoma se svidjela općinstvu. Kritičar novina Kroatische Post u broju 196. pohvalio je „već sam njezin izgled, glas neizrecive milozvučnosti i plemenit način pjevanja što je ostavilo velik dojam i umjetnici donijelo velik aplauz,“ ali je napomeno i da joj je potrebna „temeljita, cjelovita škola“ i da treba „doraditi kolorature“. Očito je da je Zajc imao potpuno povjerenje u njezine pjevačke i scenske sposobnosti kad joj je povjerio naslovnu ulogu na praizvedbi svoje Lizinke 12. studenoga 1878., Zlatke na praizvedbi Zlatke 7. ožujka 1885. i Sofije na praizvedbi opere Gospodje i husari 13. listopada 1886.
  
  Ubrzo je Marija Prikril postala miljenica publike koja je svaki njezin nastup nagrađivala pljeskom i cvijećem. Svježina njezina glasa, lakoća kojom je izvodila kolorature (premda joj se često zamjeralo da nije precizna u intonaciji), mladost, dopadljiva scenska igra, lijepa pojava – sve je to privlačilo u njezinim interpretacijama likova mladih djevojaka. Tako kritičar novina Agramer Zeitung br. 12. iz godine 1879. ne štedi riječi pohvale i oduševljenja za njezinu kreaciju Margarete u Faustu.
  
  U jesen 1879. Marija Prikril otišla je na jednogodišnji angažman u Altenburg i ondje je postala vojvodska dvorska operna pjevačica. U rujnu 1880. vratila se u Zagreb i u zagrebačkoj je Operi ostala s manjim prekidima do kraja svoje kratke ali vrlo bogate operne karijere. Imala je neobično velik repertoar opernih i operetnih uloga, od onih lakšeg karaktera kao što su Rose Friquet i Serpoletta u tada vrlo popularnim komičnim operama Pustinjakovo zvono (u izvorniku Les Dragons de Villars) Aiméa Maillarta (1817-1871) i Korneviljska zvona Roberta Planquettea (1849-1903) do pjevački vrlo zahtjevnih Meyerbeerovih likova i Verdijeve Violette u Traviati, kad su joj štovatelji ispjevali sonet. Jedna od njezinih najljepših uloga bila je Marguerite de Valois u Hugenotima. Slikarica Marijana Mücke Jakabffy, kći poznatog slikara Josipa Franje Mückea (1819-1883), naslikala je 1887. njezin portret u toj ulozi koji se čuva u Muzeju grada Zagreba u znak hvale što joj je pozirala za likove Bogorodice.
  
  Marija Prikril, ili, kako su je rado zvali, Maca, istaknula se i sudjelovanjem na raznim prigodnim priredbama koje su se priređivale u korist stradalnika u strašnom potresu koji je 9. studenoga 1880. gotovo potpuno razrušio Zagreb i okolicu. U osvrtu na Hrvatski koncert u Budimpešti, održan 16. prosinca 1880, na kojemu su nastupili umjetnici iz Hrvatske, izvjestitelj lista Ustav u br. 81. piše „da mu je u prvom redu napomenuti gospodjicu Mariju Prikrilovu i njezino umiljato i korektno pjevanje“. Naziva je „hrvatskim slavujem“ i ističe njezine staccate i trilere koje je virtuozno izvodila u mazurki iz Zajčeve Lizinke pa završava „kako će ostati nezaboravna svakome koj' ju je vidio i čuo.“
  
  A onda se dogodilo ono što je u to doba s pjevačicama bila gotovo redovita pojava i što se dugo zadržalo kao praksa – kada bi se udale, povlačile bi se sa scene. Učinila je to i Marija Prikril kada se 1887. udala za uglednoga sisačkog odvjetnika dr. Vladimira Crnadka. Imala je dvadeset i osam godina, i od njezina debija prošlo je tek nešto više od deset godina. Nastavila je tek povremeno nastupati na koncertima, poglavito u Sisku, „blagohotno na njima sudjelujući.“
  
  Za svoju oproštajnu predstavu 11. listopada 1887. odabrala je Luciju. Publika se s tugom i dubokim žalom rastala od vrlo vrijedne i omiljene umjetnice. U opširnom osvrtu na predstavu kroničar Agramer Tagblatta u br. 249. posvetio je glavninu članka Mariji Prikril ističući kako u njoj Kazalište gubi silu koju će teško moći tako skoro nadomjestiti. Pisao je: „Njezina dostignuća bilo u operi ili opereti s jednakom su spremnošću priznavale publika i kritika: osim toga gospođica Prikril je uvijek bila uzor revnosti u svom zvanju i, što je još više, znala je ne samo zadobiti sklonost svojih kolega i kazališnog osoblja već je i u najširim krugovima uživala osobito poštovanje što je najljepše svjedočilo o njezinom karakteru“. Riječi su to priznanja prvoj hrvatskoj opernoj pjevačici koja je svoju umjetnost dala rodnome gradu i svojoj domovini i poslije usrdno poticala mlade da ustraju u svojim pjevačkim pokušajima. Marija Prikril, udana Crnadak umrla je u Zagrebu 17. kolovoza 1944. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri