Ivan De Negri (Denegri) / (Giovanni Battista De Negri)

(Nizza Monferrato, 3. travnja 1850. – Torino, 3. travnja 1924.)

• Giovanni Battista De Negri rođen je 3. travnja 1850. u Nizzi Monferrato (provincia di Alessandria) u Piemontu. Htio je postati trgovac. Glas mu je otkriven kad je 1875. u nekom društvu otpjevao jednu ariju. Pjevanje je učio kod glasovitog tenora Carla Guasca (1813-1876), prvog tumača Verdijevih Ernanija, Orontea u Lombardijcima i Foresta u Attili, i mezzosopranistice Luigie Abbadie (1821-1896), koja je 1870. otvorila pjevačku školu u Milanu. Debitirao je 1878. u Bergamu kao Donizettijev Poliuto. Odlučio je potražiti sreću dalje od svojega rodnog Piemonta i, najavljen kao tenor iz Milana, 25. ožujka 1878. prvi je put nastupio u Zagrebu kao Riccardo u Krabuljnom plesu, koji se tada nazivao Čuvidski ples. Došao je bez većeg opernog iskustva, ali dobro školovan i sa „sjajnim, briljantnim, veličanstvenim, krasnim i silnim glasom“, kako piše onodobni tisak.
  
  Ivan pl. Zajc bio je uistinu sretne ruke. Dobio je iznimnog tenora, koji je ušao u stalni angažman 21. rujna 1878. De Negri je pjevao glavne uloge u prvim hrvatskim izvedbama Verdijevih opera – Nabukodonosor (Nabucco), Violetta (pod tim se naslovom izvodila Traviata), Aida i Moć sudbine te u predstavama Ernanija, Trovatora (Trubadura) i Rigoletta, koje su već od ranije bile na repertoaru. Pjevao je s velikim uspjehom i u Donizettijevim operama Lucrezia Borgia, Lucija Lammermoorska i Favoritkinja (koja se davala s naslovom Milostnica), Gounodovoj Margareti (pod tim se naslovom davao Faust), Meyerbeerovim Hugenotima, Afrikanki i Robertu Đavlu, Bellinijevoj Normi, Ruyu Blasu Filippa Marchettija, u tada popularnoj operi Svi pod krinkom Carla Pedrottija.
  
  Zajc je za De Negrija skladao ulogu Aleksija u Lizinki, praizvedenoj 12. studenoga 1878., i naslovnu ulogu u Tvardovskom, praizvedenom 11. svibnja 1880. U osvrtu na jednu kasniju predstavu Tvardovskog, Narodne novine u broju 113. donose između ostalog: „Sinoćnja predstava opere 'Tvardovski' bijaše od svih dosadašnjih najsavršenija. Tenor g. De Negri (Tvardovski) bijaše izvrstno 'pri glasu', posve disponiran i mnogo sigurniji u tekstu, što se sve nemože o njem reći da je bio u prvih dvijuh predstavah. To je i bio glavni uzrok, da opera 'Tvardovski' nije prvim dvjema predstavama odlučno uspjela, dočim joj ni najokorjeliji protivnik njezina skladatelja iza jučerašnje predstave nemože zaniekati odlučna uspjeha. Skoro poslie svakoga broja bijahu pjevači živo aplaudirani i izazvani osobito pako gg. de Negri i Kratohvil (Mefisto) koji se natjecahu o prvenstvo večeri.“ Svjestan velikih mogućnosti svojega prvog tenora, Zajc je za njega dopisao vrlo tešku ariju Juranića na početku druge slike opere Nikola Šubić Zrinjski. De Negri ju je prvi put izveo na predstavi 27. rujna 1879. godine.
  
  Dana 11. travnja 1882. De Negri je bio prvi partner budućoj velikoj Ternini – Milki Trnini – na njezinu debiju u Čuvidskom plesu. U zagrebačkom angažmanu, s desetomjesečnim prekidom, ostao je do kraja svibnja 1882. A onda je krenuo u Italiju i svijet. Pjevao je, između ostalog, 1889. Ernanija u Buenos Airesu i Montevideu te 1891. s Josipom Kašmanom u Teatru Hunter u Petrogradu. Nastupao je u Budimpešti, a veliku karijeru počeo je 1884. nastupima u napuljskom San Carlu. Slijedili su Teatro La Fenice u Veneciji, Teatro Regio u Torinu, Teatro del Liceu u Barceloni i Teatro Real u Madridu. U godini praizvedbe Verdijeva Otella, 1887, potvrdio se kao njegov vodeći interpret uz glasovitog Francesca Tamagna. Pjevao ga je više od dvjesto puta. Dok je Tamagno ubirao lovorike u Scali, De Negri je pjevao Otella u Torinu, a 1892. i u Scali. Verdi je nekoliko godina poslije praizvedbe napisao da bi „manje poznati De Negri bio daleko bolji izbor za Otella nego Tamagno“.
  
  Zanimljivo, De Negri je odlomke iz Otella snimio prije Tamagna, 1902, i na tim se snimkama razabire njegov velik i raskošan glas koji je takvim sačuvao i nakon 25 godina karijere. Na vrhuncu slave, 1893, pjevao je Otella u Rijeci. De Negri je redovito nastupao u Scali, pa je tako 16. veljače 1895. pjevao Guglielma Ratcliffa na praizvedbi istoimene opere Pietra Mascagnija pod skladateljevim ravnanjem. U Scali je pjevao i Gabrielea Adorna u Verdijevu Simonu Boccanegri, Wagnerova Tannhäusera, Siegmunda u Walküri i Samsona u Samsonu i Dalili. U Italiji je pjevao i Lohengrina. Godine 1896. podvrgao se teškoj operaciji grla i njegova pjevačka karijera bližila se kraju. Posljednji put u operi nastupio je 1898. u Trstu. Nastavio je djelovati kao pedagog u Torinu, u kojemu je i umro 3. travnja 1924.
  
  Giovanni Battista De Negri, ili kako su ga u Zagrebu zvali Ivan Denegri, bio je uz Frana Gerbiča najvažniji, a sigurno najbolji tenor prvog razdoblja djelovanja Hrvatske opere i jedan od najvećih u cijeloj njezinoj povijesti. Lijepim glasom i izvrsnim pjevačkim kvalitetama, ali i pristalim stasom i južnjačkim temperamentom, odmah je postao miljenik zagrebačke publike, a po novčanim primanjima i povoljnom ugovoru, koji mu je godišnje omogućavao četiri mjeseca dopusta, vidi se da je uživao poseban, privilegirani status. U Zagrebu se vjenčao, kako u nekrologu u Obzoru 29. travnja 1924. čitamo, s baronesom Scotti, kćeri generala Scottija, koja je bila korepetitor.
  
  Taj podatak moramo oprezno razmotriti. Postojao je austrijski general Karl Scotti, ali on je rođen 1862., dakle dvanaest je godina mlađi od De Negrija. Čitamo i da je često dolazio u posjet gradu u kojemu je počeo karijeru, šurjaku, barunu Vladimiru Nikoliću. To je prihvatljivije jer je poznata slikarica Vera Nikolić Podrinska (1886-1972) kći podbana baruna Vladimira Nikolića i njegove žene, barunice Elle rođene Scotti. No De Negri više nije nastupio u Zagrebu. Na pitanje zašto, odgovarao je „zbog sukoba s urednikom novina Agramer Zeitung Schlesingerom,“ pa se bojao loše kritike što kao pjevač svjetskog glasa nije mogao riskirati. Anton Schlesinger (1853-1896), publicist i bankar, bio je dugo godina urednik mađaronskog lista na njemačkom Agramer Zeitung.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri