Fernando Tercuzzi

(Gorica, 1847. (ili 1850.) – Zagreb, 15. siječnja 1906.)

• U zagrebačkoj je Operi od 1870. do 1874. te od 1881. do 1889. i od 1894. do 1896. djelovao bas Fernando Tercuzzi, rođen 1847. u Gorici. „Glas mu nije bio silan, nu dovoljno obsežan i školovan, intonacija posve korektna, a hrvaštinu je izgovarao vrlo dobro“, kako su napisale Narodne novine 3. prosinca 1881. prigodom izvedbe Fausta (koji se tada, prema njemačkom običaju, izvodio s naslovom Margareta) za njegova „nenadkriljivog Mefista hrvatske opere“. Kad je tu svoju kreaciju ponovio na prvoj izvedbi Fausta u novoj zgradi u siječnju 1896., Stjepan Miletić u svojem Hrvatskom glumištu kratko je ustvrdio da „o uspjelom Mefistu gosp. Tercuzzija, toj njegovoj najboljoj partiji, ne trebam ni govoriti, jer je starijim posjetnicima našega kazališta sigurno još u najljepšoj uspomeni“.
  
  Miletić ga je vrlo cijenio i kad više nije bio u punom glasovnom sjaju, pa je prigodom premijere Lohengrina u veljači 1895., u kojoj je Tercuzzi pjevao kralja Henrika Ptičara, napisao da je „veoma pristojno riješio veteran naše opere gosp. Tercuzzi svoju zadaću, te je pomanjkanje glasa nadomještavao inteligentnim svojim fraziranjem i igrom punom stila“. Tercuzzijev repertoar bio je velik i obuhvaćao sve basovske uloge u operama tada na repertoaru. Pjevao je, među ostalima, Sulejmana u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Branka u Ljubavi i zlobi, Orovesa u Normi, Ramfisa u Aidi, kojeg je pjevao i s Milkom Trnininom, te Alvisea, Banqua i Dalanda na prvim hrvatskim izvedbama opera Gioconda, Macbeth i Ukleti Holandez. Bio je savjestan pjevač s vrlo korektnim odnosom prema radu i dobar glumac, pa se na njega moglo potpuno osloniti u kreaciji velikih i malih uloga.
  
  Sedamdesesetih godina 19. stoljeća između svog prvog i drugog zagrebačkog angažmana Tercuzzi je nastupao u Lodzu i Lavovu te u talijanskim kazalištima i Nici. U Lodzu je 1876. pjevao Ramfisa u Aidi, a u Lavovu je uz nastupe kao Ramfis sudjelovao u događaju poljske operne povijesti. Naime, opera Strašni dvor (Straszny dwór) oca poljske nacionalne opere Stanislawa Moniuszkog (1819-1872). praizvedena je 1865. u Varšavi, ali ju je carska cenzura zabranila i nakon dvije izvedbe skinuta je s repertoara. Za skladateljeva života nije se više izvela. Početkom siječnja 1877. postavljena je na scenu  u Lavovu, Tercuzzi je pjevao jednu od glavnih uloga, vlastelina Zbigniewa. Novine Gazeta Lwowska pisale su da su „to dvoje Talijana (druga je bila Adalgisa Gabbi u ulozi Hanne, op. a.) bili junaci večeri“ te da „ovacije upućene Tercuzziju nakon završnog poklona nisu prestajale.“ Gazeta dalje piše da je „interpretacija nekih arija iz Aide na poljskom u nastavku sezone uvrstila to dvoje talijanskih gostiju u red miljenika publike“. Tercuzzi je te sezone u Lavovu nastupio i kao Heinrich u Lohengrinu. Iako je bio dobro primljen u Poljskoj, vratio se u Italiju. U studenome 1877. nalazimo ga u Genovi  kao Silvu u Ernaniju a u istom mjesecu sljedeće godine kao Ferranda u Trubaduru, U veljači 1879. u Nici pjeva Basilija u Seviljskom brijaču, u lipnju 1880. u Moncalvu Baldassarea u Favoritkinji. Nakon toga se vratio u Zagreb. U njemu se potpuno udomio i umro 15. siječnja 1906. godine
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri