Matilda Lesić
(Lavov, 15. veljače 1845. – Zagreb, 13. veljače 1909.)
-
Matilda Kreutzer (Kretzer, Krötzer) zu (von) Immertreu, rođena u Lavovu 15. veljače 1845., bila je iznimno glazbeno nadarena, što je već 1859. otkrila Karolina Norveg (1834-1903), buduća supruga velikog kazališnog djelatnika Josipa Freudenreicha (1827-1881), i pružila joj prvu priliku da nastupi na sceni. Debitirala je 1860. u Lavovu u Flotowljevoj Marti, zatim je pjevala Gianettu u Donizettijevu Ljubavnom napitku. Sezonu 1862./1863. provela je u Njemačkom kazalištu u Opavi, a 1863./1864. u Zemaljskom kazalištu u Grazu. S jednom operetnom družinom u sezoni 1864./1865. pjevala je u Varaždinu u Offenbachovoj opereti Čarobne gusle i u veljači 1865. nastupila je u Zagrebu također u Offenbachovoj opereti Dieva iz Elisonza (izvorno Pepito) pod umjetničkim imenom Dubois. Kritičar časopisa Naše gore list napisao je u br. 10. da mlada Poljakinja „ima liep, pun, kriepak i blagozvučan glas, koji bi svakako na diku mogao biti hrvatskomu kazalištu.“ Angažirana je za operetu i udala se za glumca Vilima Lesića, koji je povijesnog 24. studenoga 1860. izašao pred zastor kazališta na Gornjem gradu i objavio općinstvu da će se od sljedećeg dana na zagrebačkoj pozornici govoriti samo hrvatski.
Do dolaska Ivana pl. Zajca u Zagreb Matilda Lesić nastupala je u opereti, a od osnutka Hrvatske opere 1870. kao iznimno cjelovita umjetnička osobnost postala je njezin stup. Zajc se na nju mogao uvijek potpuno osloniti i povjerio joj je glavne uloge na praizvedbama svih sedam svojih glazbeno-scenskih djela. U Mislavu, kojim je Opera 2. listopada 1870. otvorena, povjerio joj je ulogu Rusane. Bila je i Lovica u Banu Legetu 16. ožujka 1872., Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskome 4. studenoga 1876., Nasta u Lizinki 12. studenoga 1878., Kaška u Tvardovskom 11. svibnja 1880., Vračara u Zlatki 7. ožujka 1885. i Gospodja Dindalska u Gospodjama i husarima 13. listopada 1886. Gotovo da nije bilo prve hrvatske izvedbe neke opere a da u njoj nije sudjelovala.
Bila je prva hrvatska Rosina u Seviljskom brijaču, Donna Elvira u Don Juanu, Leonora u Donizettijevoj Favoritkinji, koja se tada izvodila s naslovom Milostnica, Selika u Meyerbeerovoj Afrikanki, Azucena, Maddalena, Ulrica, Fenena i Amneris u Verdijevim operama: Trubadur, koji se izvodio s naslovom Trovator, Rigoletto, Krabuljni ples, koji se izvodio kao Čuvidski ples, Nabukodonosor (Nabucco) i Aida, Laura u Ponchiellijevoj Giocondi, Nancy u Flotowljevoj Marti, Alisa u Meyerbeerovu Robertu đavlu, da nabrojimo samo poznatije. Pjevala je i uloge u nekim svojedobno vrlo popularnim, a danas gotovo zaboravljenim operama: Cigansku kraljicu i Arlinu u Ciganki irskog skladatelja Michaela Williama Balfea (1808-1870) te nekoliko uloga u operama talijanskih skladatelja: Casildu u operi Ruy Blas Filippa Marchettija (1831-1902), Annettu u operi Krišpin i Kuma braće Luigija (1805-1859) i Federica (1809-1877) Riccija i Dorotheu u operi Svi pod krinkom Carla Pedrottija (1817-1893).
Za njezinu prvu verdijansku ulogu – Azucenu – recenzent koji se potpisuje „K“ napisao je u Viencu br. 41. iz 1871.: „Gdja. Lesićeva pjevala je kao Azucena istinitim osjećajem i velikom snagom. Glas njezin ima ogroman obseg i čini se, da mu je sjaj neiztrošiv. Radjanje glasa u nje vrlo je naravno, intonacija čista i sigurna. Slušatelj može čitavu partiju njezinu uživati podpunom bezbrižnošću i s osvjedočenjem, da Azucena neće doći u nepriliku. Pa zbilja domašuje ona svoju ulogu i po pjevu i po igri tolikom vrsnoćom i sjegurnošću, te se bez prećerivanja može reći da ni na većih kazalištih nećeš naći mnogo ovakvih Azucena.“ Kad je 1885. proslavila dvadesetipetu obljetnicu umjetničkog djelovanja kao Laura u Giocondi, u Pozoru br. 91. čitamo: „Bilo je to slavlje talenta koji je proslavio svoju pobjedu nad sićušnimi zaprekami. Prem obdarena naravnimi darovi više no mnoga i mnoga njezina kolegica, to ipak nije nikad imala 'svietskih' pohota, nikad nije težila za europejskim triumfi, prem bi možda prije uspjela i na tudjoj pozornici, no što mnoga, koja je scienila, da su zagrebačke daske preuzke za njen rad.“
Doista, Matilda Lesić odbila je angažman u Pragu. Teško je doživjela ukinuće Opere 1889. godine, kad joj je i suprug umro u Zavodu za umobolne. Zatim je sudjelovala u radu Hreljanovićevih stagiona, a u drugom sustavnom djelovanju Opere 1894. prešla je u karakterni fah, preudala se za privatnog činovnika Kindersbergera i 2. veljače 1898., nakon 38 godina karijere i 33 godine djelovanja u Zagrebu, posljednji je put nastupila na sceni. Često je pjevala na koncertima, među njima i na trima u Beogradu 1881., gdje su je predstavili kao hrvatsku primadonu. Dr. Nikola Andrić nazvao ju je „živim spomenikom naše operne povijesti“.
U nekrologu Pokret je u broju 36 godine 1909. pisao: „Vanredno korektno pjevanje, zanos za svaku umjetničku produkciju, neumorno, savjesno, a toli čedno djelovanje bijaše spojeno u Matildi Lesić sa neobično lijepim i jakim glasom. Gibkoća njezinog, po krasnom, tamnom timbru vanredno metalnoga divnog iškolovanoga glasa omogućivala joj je da pjeva s jednakim uspjehom uloge najrazličitijeg opsega i genrea, od komičnih operetnih uloga do vrhunca melodramske tragike, i sve je dobro izvadjala, od koloraturne Rosine do veličajne Selike.“ Njezin, kako navode, kontralt ostao je jednako zvučan i jednako lijep i nakon dva i pol desetljeća djelovanja, pa je nakon njezine smrti Hrvatska pozornica u br. 18. godine 1909. pisala da je zauvijek utihnulo „zvono najljepšeg organa, što je ikada Zagrebom zaorio“. Matilda Lesić-Kindersberger umrla je u Zagrebu 13. veljače 1909. godine.
Piše:
MarijaBarbieri