Franjo Grbić (Fran Gerbič)

(Cerknica, 5. listopada 1840. – Ljubljana, 29. ožujka 1917.)

• Kad je Ivan pl. Zajc pristupio stvaranju Hrvatske opere, morao je pronaći dobre pjevače. U Zagrebu je našao Matildu Lesić i Josipa Kašmana. Valjalo je pronaći tenora. I našao ga je u Slovencu Franu Gerbiču, koji je nastupao pod imenom Franjo Grbić. Rođen u Cerknici 5. listopada 1840., Gerbič je veliku pjevačku nadarenost pokazivao još kao dječak, pa je, nakon učiteljske službe u Trnovom, godine 1865. otišao na Konzervatorij u Prag, gdje je uz pjevanje studirao glasovir i kompoziciju. Za vrijeme studija upoznao se s budućim velikim književnikom i iznimnom ličnošću hrvatskoga kulturnog života kome pripadaju velike zasluge za razvoj hrvatske opere, Augustom Šenoom, te s povjesničarom i političarom Tadijom Smičiklasom, tvorcem Poviesti hrvatske.
  
  Oni su vrlo dobro shvatili da bi takav vrstan pjevač, koji je osim toga kao skladatelj i orguljaš bio svestrano glazbeno naobražen, bio prijeko potreban Zajcu u stvaranju nove stalne Hrvatske opere, i kada je godine 1868. Šenoa postao umjetničkim ravnateljem Narodnog zemaljskog kazališta, predložio je Kazališnom odboru da pozove Gerbiča, tada člana praškoga Národnog divadla. Sam ga je nagovarao da prekine pjevačku karijeru u Pragu i dođe u Zagreb.
  
  Gerbič je došao u Zagreb 1869. godine, i prvi njegov nastup bio je u Zajčevoj opereti U Meku. Do kraja sezone 1869./1870. nastupao je u opereti, a 2. listopada 1870. bio je jedan od sudionika najvažnijeg dana u povijesti Hrvatske opere – njezina početka praizvedbom Zajčeva Mislava. U prvoj sezoni Gerbič je nastupao u operetama, a kako su u repertoar ulazile opere, posvetio se samo njima. Kao Manrico u Trovatoru, prvoj Verdijevoj operi pjevanoj na hrvatskome jeziku 14. veljače 1871., postao je ljubimac publike i kritike.
  
  
  
  Nepotpisani kritičar časopisa Vienac (vjerojatno Šenoa) napisao je u br. 41: „G. Grbić u svakom nas je pogledu iznenadio, i kao Hrvatom bilo nam se je njime upravo ponositi. U njem ne imaš pred sobom pjevača obične talijanske bagre, nego umjetnika od oka koji sva sredstva umjetnosti posjeduje, da grlom svojim upravlja i vlada. Grbić svakikrat umije radjati liep glas i prema vrsti odabirati primjerenu mu boju, da izreče ono, što je komponista htio. Kod njega lasno ćeš opaziti, da ulogu svoju skroz dokučuje, te žarom umjetničkim vazda nastoji stvoriti živu muzikalnu sliku. Dao Bog, te nas još dugo zatravljivao ubavim i zvonkim svojim grlom, jer tenora sa takovim glasbenim naobraženjem neće Zagreb tako lahko dobiti.“
  
  Gerbiču se opraštalo i kad nije bio u punoj glasovnoj formi – što nije bilo neobično s obzirom na to da su pjevači bili izmoreni dugim pokusima, a često prisiljeni pjevati i kada nisu bili posve zdravi i u neprikladnim uvjetima – jer je pjevao s puno zanosa i vatre i jer se cijenila njegova temeljita glazbena naobrazba, čist, pun glas, jasnoća izgovora, a prema svemu sudeći i njegova narav. Kada se zajedno s pet drugih članova zagrebačke Opere 15. svibnja 1878. oprostio od zagrebačke publike predstavom Meyerbeerovih Hugenota, Šenoa je pisao u Viencu br. 121. da je „svojom solidnosti, svojim karakterom, omilio cielom obćinstvu i kao priznanje uručen mu je dekret, odobren od Vlade, prema kojemu je za svoje zasluge imenovan začasnim članom Hrvatskoga zemaljskog kazališta.“
  
  Gerbič se odužio svojemu prijatelju Šenoi za lijepe oproštajne riječi i uglazbio njegovu pjesmu Zagreb. Gerbič je u Zagrebu nastupio u 22 opere, a među njima su četiri bile praizvedbe hrvatskih autora: Zajčevi Mislav, Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski te Sejslav ljuti violinista i dirigenta Đure Eisenhutha (1841-1891). Gerbič je bio prvi hrvatski tumač Verdijevih Ernanija i Vojvode od Mantove u Rigolettu, Don Ottavija u Mozartovu Don Juanu, Pollionea u Bellinijevoj Normi, Meyerbeerova Roberta Đavla, Raoula u Hugenotima i niza drugih opernih junaka. Njegovo se djelovanje nije ograničavalo samo na nastupe u kazalištu. Sudjelovao je na koncertima Glazbenoga zavoda. Na prvome u novoj zgradi 4. prosinca 1876. nastupio je u oratoriju Godišnja doba Josepha Haydna, a 1877. imenovan je i njegovim počasnim članom. Nastupao je i s Pjevačkim društvom Kolo. Prema muzikologinji dr. Nadi Bezić, koja se poziva na Dragotina Cvetka, godine 1870. sudjelovao je na savjetovanju u zagrebačkoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
  
  Zbog bolesti Gerbič je sa suprugom Milkom, rođenom Daneš (1854-1933), koja je počela karijeru godine 1875. u praškom Národnom divadlu, ali je već iste godine došla u Zagreb, godine 1878. napustio Zagreb i otišao na odmor, kako pišu Narodne novine 7. svibnja 1879., na „svoje dobarce u Kranjskoj“. U Zagreb je ponovno došao 1879. kako bi na Eisenhuthov nagovor nastupio, i to bez honorara, u dvjema predstavama njegove opere Sejslav ljuti. Publika ga je srdačno primila i ispratila burnim pljeskom. Nakon dvije godine boravka u domovini nastavio je pjevačku karijeru 1880. u Ulmu i zatim u Lavovu, gdje je nakon jednogodišnjeg angažmana u Operi i sinove smrti preuzeo mjesto profesora na tamošnjemu Konzervatoriju. Godine 1885. ponovno je nastupio u Zagrebu u glavnoj ulozi Fausta (koji se prema njemačkom običaju izvodio pod naslovom Margareta), koju je u Zagrebu i najviše pjevao. Godine 1886. vratio se u Ljubljanu, gdje je bio jedna od glavnih ličnosti glazbenoga života i položio temelje slovenskoj Operi.
  
  Gerbič je bio i istaknuti pjevački pedagog. U Zagrebu je besplatno podučavao Josipa Kašmana u pjevanju i korepeticiji. Odgojio je nekoliko vrsnih slovenskih pjevača, među njima članove zagrebačke Opere Josipa Nollija i Irmu Polak, te međunarodno poznate: sopranisticu Franju Verhunc i basa Julija Betetta.
  
  Fran Gerbič je nakon kratke bolesti umro 29. ožujka 1917. U Zagrebu je bio voljen i cijenjen, pa glazbeni časopis Sv.Cecilija završava opsežan mu nekrolog riječima: „Čast takovim muževima, čast neumorno radinom, nedavno umrlom slovenskom i hrvatskom glazbeniku Franji Gerbiču!“ S njim počinje sjajna tradicija slovenskih tenora u zagrebačkoj Operi.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri