Ema Vizjak de Nicolesco(u) / Emma Wiziak (Wizjak)

(Zagreb, 1844. (ili 1847.) – New York, 3. ožujka 1913.)

• Još je jedna učenica Vatroslava Lichteneggera iz škole HGZ-a u Zagrebu postigla lijepu međunarodnu karijeru. Njezino ime nalazimo u pismu Giuseppea Verdija novinaru i kazališnom agentu Giovanniju Battistu Lampugnaniju (1813-1873) datiranom: „St. Agata 9. svibnja 1871“. Verdi piše da ne poznaje gđu Viziak, ali „ako je ona mezzosopran i ako je više od pjevačice, dojmljiva dramska umjetnica, bila bi dobra za ulogu Amneris“. U fusnoti stoji da je trebala zamijeniti znamenitu češku sopranisticu Teresu Stolz (1834-1902) u ulozi Aide na premijeri opere u Teatru Apollo u Rimu 1875. Opisana je kao hrvatski mezzosopran i sopran, spomenuta je godina rođenja cca 1843. te da je nakon studija u Milanu debitirala 1866. u Liverpoolu, a poslije pjevala u Italiji, Kairu, Moskvi, Rio de Janeiru, Buenos Airesu, Santiagu, Valparaisu i New Yorku. Iz toga bi se dalo zaključiti da se o njoj razmišljalo za premijeru Aide. No, naposljetku je Aidu na praizvedbi u Kairu 23. prosinca 1871. pjevala Antonietta Pozzoni-Anastasi (1846-1914), a na prvoj izvedbi u Scali 8. veljače 1872. Teresa Stolz.
  
  Obje sopranistice pjevale su Aidu u izvedbama opere u Teatru Apollo u Rimu u veljači 1875. a Ema Vizjak pjevala je tada Amneris. Radames je bio glasoviti francuski tenor Ernesto Nicolini (1834-1898). Ema Vizjak bila je u to vrijeme u Rimu primadonna assoluta pa je odabrana da 1. ožujka 1875. pjeva u masonskoj kantati na tekst poznatih masona, novinara i književnika Ulissea Baccija (1846-1935) i političara Luigija Castellazza (1827-1890) s glazbom Edoarda Swichera, s kojom je otvoren rimski hram – kako piše Ana Maria Isastia u knjizi Le sedi romane del Grande Oriente d' Italia (Rimska sjedišta talijanskog Velikog Orijenta, tj. Velike lože slobodnih zidara), objavljenoj 1998. godine. U izvedbi su sudjelovali spomenuti Nicolini i također poznati francuski bas Armando Castelmary (1834-1897). Oni su zajedno s Emom Vizjak bili zvijezde tada vrlo uglednog Teatra Apollo kojim je upravljao jedan od najuspješnijih talijanskih impresarija Vincenzo Jacovacci (1811-1881).
  
  Čajkovski u Ruskim vjedomostima 12./24. rujna 1875. u članku Ruska i talijanska opera, povodom gostovanja talijanske operne družine u Boljšoj teatru u Moskvi s Meyerbeerovom Afrikankom u kojoj je Ema Vizjak tumačila naslovnu ulogu, piše da „Mme Wiziak ima krasan, zvonak i moćan glas” i „pjeva s velikim žarom i dobro glumi iako možda previše gestikulira”. Zaključuje kako „s uvjerenjem možemo proreći da će ova debitantica ovdje polučiti mnoge uspjehe, jedan za drugim”. New York Times 12. siječnja 1878. piše da će „grofica Emma Wizjak de Nicolesco, primadona talijanske opere u kazalištu Tacón u Havani, brodom Neckar putovati u Bremen”.
  
  Ema Vizjak spominje se kao „la Wiziak“ – što znači da je bila poznata i prepoznata kao jedna od vodećih pjevačica u ono doba u Italiji – i u prepisci Verdija s Ricordijem iz siječnja 1880. (Carteggio Verdi – Ricordi 1880-1881). Giulio Ricordi (1840-1912) piše 11. siječnja Verdiju da ju je „sinoć gledao u Židovki“, da je „dobra umjetnica“, ali da je „publika vrlo stroga prema njoj“. U fusnoti, dodanoj 1938., ukratko se opisuje njezina biografija, navodi da je debitrala u Teatru Carcano u Milanu 1868.-1870. i kaže da ju se „slavilo zbog ljepote pjevačkog umijeća, blagozvučnog timbra raskošnog glasa i dramatske izražajnosti“.
  
  Domaći izvori navode da je Ema Vizjak nakon školovanja u svojemu rodnom Zagrebu nastavila studirati pjevanje na praškom Konzervatoriju kod Giovannija Battiste Gordigianija (1795-1871). Agramer Zeitung u br. 81. od 9. travnja 1864. u dugom članku posvećenom svojoj sugrađanki izvješćuju o njezinu učenju na tom Konzervatoriju i prenose osvrt praških novina Narod na njezin nastup na koncertu u praškom Zemaljskom kazalištu pod ravnanjem direktora Konzervatorija Jana Bedřicha Kittla (1806-1868). Narod piše da je „od svih učenica najizvrsnija bila Ema Vizjak koja je oduševila svojim sjajnim i podatnim glasom velikog opsega i volumena, svojom ljupkošću i živosti“, ističe njezinu urođenu draž i posebnu nježnost osjećaja te joj proriče briljantne uspjehe u karijeri. Piše da su „iskrenost i toplina nadahnule njezinu izvedbu arije iz opere Gli Orazi e Curiazi Domenica Cimarose“ u kojoj su do izražaja došli njezini „biserni trileri i osobit dramski talent“. Ističe i njezinu „distingviranu pojavu“.
  
  Najavljena takvim hvalospjevima Ema Vizjak došla je ljeti 1864. u Zagreb i održala tri koncerta. Naše gore list piše 25. kolovoza da je „svojim ćurlikom (trilerom) uzhitila obćinstvo“. Na koncertima je pjevala arije iz 1. čina Trovatora i Traviate te duet iz Lucrezije Borgije i oprostila se od zagrebačke publike pred odlazak u Milano na nastavak studija kod Lampertija (oca Francesca (1813-1892) privatno, ili sina Giovannija Battiste (1839-1910) na Konzervatoriju?, op. a.). Zagrebački tisak prenosi da je već 1866. nastupila u Londonu. Pozor 12. listopada 1866. piše: „Emma Vizjakova – slavu stekla na kr. londonskom kazalištu „Her Majesty Theater“ – čitamo u dopisu iz Londona u milanezkom listu Il Trovatore. Mlada je primadona pjevala Zerlinu u Don Giovanniju bez pokusa. Uspjeh je daleko nadmašio nadu obćinstva. Opetovati je morala duet sa Gassierom (francuski bas-bariton Edouard Gassier (1820-1872) op. a.) što je veliki uspjeh jer smo vikli Zerlinu slušati od najvećih umjetnicah (A. Patti).“ (Adelina Patti (1843-1919) jedna je od najvećih pjevačica svih vremena, op. a.) Novine dalje ističu njezinu „sigurnost, odvažnost i zaista divnu okretnost glasa“ i „osobito čist glas“. Pišu da je „nježna i puna duha i da ima najsjajniju budućnost“.
  
  Iste 1866. godine Agramer Zeitung u br. 40 od 19. veljače izvješćuju o velikom uspjehu Emme Vizjak u Kraljevskom kazalištu Pagliano u Firenzi u Krabuljnom plesu. Časopis za umjetnost, kazalište i glazbu Il Sistro, koji Agramer Zeitung prenose, piše o njoj kao o omiljenoj pjevačici koju čekaju novi angažmani.
  
  Prema podacima u prilično nemuštu nekrologu koji je objavila Hrvatska pozornica 1913. godine, Ema Vizjak nastupila je već 1867. u Teatru Carcano u Milanu u operi Jone manje poznatoga talijanskog skladatelja Errica Petrelle (1813-1877), nastaloj prema tada vrlo poznatom romanu The Last Days of Pompeii (Posljednji dani Pompeja) engleskog autora Edwarda Bulwer-Lyttona (1803-1873) i praizvedenoj 1858. u Scali. U najavi karnevalske sezone 1867./1868. u Teatru Regio u Torinu navodi se da će pjevati Eboli u prvoj izvedbi talijanske verzije Verdijeva Don Carla nakon njezine premijere u Bologni 27. listopada 1867. Teresa Stolz najavljena je kao Elizabeta. Prva izvedba opere u Torinu bila je 25. prosinca 1867, ali prema dostupnim podacima ni jedna ni druga nisu u njoj sudjelovale. Izvjesno je da su obje umjetnice zajedno nastupile u izvedbama Don Carla u Teatru Regiu u siječnju 1870. godine, kako se navodi u kronologiji izvedaba opere koja počinje upravo od 1870. godine. Poslije je Ema Vizjak pjevala i Eboli i Elizabetu.
  
  Za razvoj života i karijere Eme Vizjak čini se da je prijelomni trenutak bilo njezino gostovanje s talijanskom stagionom u Bukureštu početkom 1869. godine. Agramer Zeitung u br. 77 prenose članak svojega dopisnika koji opisuje oduševljenje nastupom „idola publike, djeteta Hrvatske, rodjene Zagrepčanke, gospodjice Emme Vizjak“. Ističući njezinu temeljitu glazbenu naobrazbu koju je stekla u Zagrebu, Pragu i Milanu, dopisnik piše da „neće umarati čitatelje navođenjem svih njezinih trijumfa u svim ulogama u kojima je nastupila“. Naziva je „kraljicom pjevanja“ i hvali sve oblike njezina pjevačkog umijeća te dalje opisuje: „Stotine cvjetova i cvjetnih vjenčića padalo je iz loža i tvorilo cvjetni tepih. [...] S galerije su padale pjesme u čast umjetnici pisane na rumunjskom i talijanskom jeziku.“ Nakon što je naveo kakve je sve vrijedne darove dobila, između ostalog skupocjenu zlatnu ogrlicu s briljantima i safirima od vladajućeg kneza Carla, dopisnik najavljuje da „Emma Vizjak odlazi u Italiju gdje je u sezoni 1869./1870. očekuju vrlo povoljni angažmani u Torinu.“
  
  Italija
  
  U Italiji je Ema Vizjak ostvarila bogatu karijeru, no to zagrebački tisak poglavito usmjeren na zemlje njemačkoga govornog područja uglavnom nije bilježio. Ušla je u krug umjetnika kojima se povjeravaju glavne uloge na praizvedbama, što je značilo da su skladatelji imali povjerenja u njezine pjevačke i scenske sposobnosti. Dio tih opera danas je potpuno zaboravljen, ali u svoje su vrijeme imale odjeka. Italija je tada imala mnogo kazališta i Ema Vizjak nastupila je u mnogo njih.
  
  U rujnu i listopadu 1869. nalazimo je u gradiću Lecco na jezeru Como, gdje se događa prvi dio radnje kultnog romana talijanske književnosti I promessi sposi (Zaručnici) Alessandra Manzonija (1785-1873), koji je u tome gradu proveo rano djetinjstvo. Antonio Ghislanzoni (1824-1893), budući autor libreta Aide, u njemu se rodio. Na njegov libreto Petrella sklada operu Zaručnici, premijera je 2. listopada 1869. u Teatru sociale u Leccu, a glavnu ulogu Lucije tumači Emma Wizjak, kako čitamo na programu. Godine 1870. vrlo je zaposlena. U Teatru Argentina u Rimu pjeva Leonoru u Trubaduru i Elviru u Ernaniju. U Carskom kazalištu u Odesi i Velikom teatru – Carskoj operi u Varšavi nastupa u naslovnoj ulozi Meyerbeerove Afrikanke, a u Odesi tumači i naslovnu ulogu u tada često izvođenoj operi Jone te pjeva Valentinu u Meyerbeerovim Hugenotima i Elviru.
  
  U ožujku 1871. u Varšavi pjeva Valentinu, u veljači Violettu u Traviati, a u prosincu Gildu u Rigolettu i mezzosopransku ulogu Leonore u Donizettijevoj Favoritkinji. Agramer Sontags Zeitung u prosincu 1871. spominju kako je stigla vijest iz Rima da Ema Vizjak u tamošjem Teatru Apollo niže trijumfe. Navode da je poseban uspjeh postigla kao Lucia u Zaručnicima te je morala ponoviti molitvu Salve regina u četvrtom činu. U istom broju pišu da se pred kratko vrijeme udala za mladog i bogatog rumunjskog boljara Nicolescua. To navodi i Antonija K. Cvijić pišući da se udala za vrlo imućnog rumunjskog kneza de Nicolesco (ili Nicolescu), koji je bio ministar trgovine. No, u Italiji se i dalje navodi samo kao Emma Wiziak (Wizjak).
  
  Vrlo je zaposlena i 1872. godine. U Madridu pjeva Elviru u Ernaniju, Seliku u Afrikanki, Elizabetu u Don Carlu, Jone i Valentinu u Hugenotima. Seliku pjeva i u Teatru Apollo u Rimu, a Jone i Valentinu u Teatru comunale u Trstu. U Teatru comunale u Trstu 5. studenog 1872. nastupa u glavnoj ulozi Edwige na praizvedbi opere Gustavo Wasa danas gotovo nepoznata skladatelja Giuseppea Apollonija (1822-1889). U Teatru Apollo u Rimu u karnevalsko-korizmenoj sezoni 1873. pjeva Linu u lirskoj drami (operi seriji) Manfredo Errica Petrelle na libreto Giorgia Tommasa Ciminija (1823-1905). U istom kazalištu 6. travnja 1873. ponovno nastupa na praizvedbi – tumači ulogu Elizabete u operi Il conte verde (Zeleni grof) danas također nepoznata skladatelja Giuseppea Libanija (1845-1880). Partner joj je glasoviti španjolski, točnije baskijski, tenor Julián Gayarre (1844-1890), jedan od najvećih tenora u talijanskom repertoaru u drugoj polovini 19. stoljeća.
  
  U svibnju u Madridu pjeva Leonoru u Trubaduru, a u studenom u Theatru Khedivale u Kairu nastupa kao Paolina u Donizettijevu Poliutu. Nastavlja gostovanje i u veljači 1874. u istom teatru, otvorenom 1869. s Rigolettom, nastupa kao Gilda, a pjeva i Elviru. U rujnu je očekuje veliko priznanje. Hrvatska primadona, koja je živjela u palači u Milanu, 10. rujna 1874. u Scali pjeva glavnu žensku ulogu Isabelle u operi Salvator Rosa, najpoznatijem djelu brazilskog skladatelja Antônija Carlosa Gomesa (1836-1896), koji je djelovanjem bio vezan uz Milano,. Dirigent je glasoviti Franco Faccio (1840-1891). Godinu završava s Valentinom u Teatru Apollo u Rimu a novu 1875. počinje u istom kazalištu kao Amneris u Aidi. U rujnu i listopadu u Carskom – Boljšoj teatru u Moskvi nastupa kao Selika, Leonora u Trubaduru, Valentina i Amelija u Krabuljnom plesu. Godine 1876. otisnula se preko oceana i u svibnju, lipnju i srpnju u starom Teatru Colón u Buenos Airesu pjevala Seliku, Leonoru u Trubaduru,Valentinu i Verdijevu Lady Macbeth, a u listopadu je Colegiju Pedro II. u Rio de Janeiru nastupila u naslovnoj ulozi Aide.
  
  U domovini i svijetu
  
  U domovinu se Ema Vizjak vratila u travnju 1877. godine, kako piše u tisku, nakon što „o vrlini i vještini gdje V. izrekoše svoj sud već Mletci, Trst, Milan, Rim, Firenca, Pariz, London, Varšava, Petrograd, Moskva, Buenos Aires i Rio de Janeiro slaveći je velikim ushitom“. Kao Ema Vizjak de Nicolesco imala je, uz burno odobravanje općinstva, devet nastupa. Pjevala je Margaretu u Faustu, i Alicu u Robertu Đavlu, kad su Narodne novine u br. 85. napisale kako se „može podpuno razumjeti, da ona danas stoji u Evropi na glasu jedne od ponajboljih dramatičnih pjevačicah, koja zadovoljuje zahtjevom kako talijanske, tako i njemačke pjevačke škole“. Slijedio je koncert na kojemu je pjevala arije i prizore iz Trubadura, Rigoletta i Petrelline opere La contessa di Amalfi i pred zastorom izjavila: „Ako i ne pjeva, srce moje misli hrvatski.“ Uslijedila je ponovno Margareta, pa Leonora u Trubaduru te oproštajni quodlibet, na kojemu je kao dodatak izvela njoj posvećenu pjesmu Domovina Ivana Zajca na tekst hrvatskog književnika i preporoditelja Ilije Okrugića-Srijemca (1827-1897). Po svoj prilici to je pjesma Domovini i ljubavi. Dvadeset osam puta izašla je pred zastor. Na opći zahtjev još je otpjevala Elviru u Ernaniju te Jelenu u 3., 7. i 8. slici Zrinjskog. Tih devet nastupa bilo je ujedno i zbogom Eme Vizjak de Nicolesco njezinom rodnom gradu.
  
  U kolovozu 1877. Ema Vizjak pjevala je u Udinama Seliku, a u studenome i prosincu u Havani Leonoru u Trubaduru, Seliku, Valentinu i Lady Macbeth. U 1878. u Trstu je pjevala Eboli u Don Carlu, a u listopadu u Teatru del Liceu u Barceloni Aidu. U Barceloni je u siječnju 1879. nastupila kao Leonora u Trubaduru, zatim u Bukureštu kao Elvira, Aida i Norma. U već spomenutoj prepisci Verdija s izdavačem Ricordijem skladatelj 11. siječnja 1880. moli Ricordija da se Moć sudbine izvede u Napulju – i izvela se 9. ožujka 1880. u Teatru San Carlo s Emmom Wiziak u ulozi Leonore. Godine 1880. zaposlena je i s Afrikankom. Seliku pjeva u Bresciji i Budimpešti, u Budimpešti pjeva i Elviru. Godine 1881. u Teatru Westend u Berlinu i Talijanskom teatru u Odesi pjeva Elviru, u Berlinu pjeva i Leonoru u operi Moć sudbine te Ameliju u Krabuljnom plesu. Godine 1882. opet kreće na put preko oceana i u Santiagu del Chile nastupa kao Amelija, Selika, Elvira, Aida i Valentina. U Teatru Municipal u Santiagu 1883. pjeva Eboli i Seliku, a u Teatru Solis u Montevideu Elviru, Paolinu u Poliutu i Seliku. U dostupnim podacima još nalazimo da je 4. veljače 1886. u Teatru Apollo u Rimu pjevala u Zaručnicima te, što je važnije, u istom je kazalištu nastupila 8. veljače 1886. na prvoj talijanskoj izvedbi Beethovenova Fidelija pod ravnanjem Edoarda Mascheronija (1852-1941) koji će 1893. dirigirati praizvedbom Verdijeva Falstaffa. Prva izvedba opere u Italiji s njemačkim umjetnicima bila je 1883. u Milanu. Ema Vizjak pjevala je Elviru u Ernaniju 1891. u Teatru Municipal u Santa Cruzu na Tenerifama i u Havani.
  
  Godine 1882. Narodne novine su u br. 64. s dosta ironije primijetile kako je Ema Vizjak „iz patriotizma gostovala u Zagrebu, te si dala platiti za svaku večer 200 forinti“ i kako je „iz osobite ljubavi prema hrvatskom jeziku pjevala talijanski“. Očito više nije bila zanimljiva hrvatskom tisku i tek kada je stigla vijest o njezinoj smrti u New Yorku 3. ožujka 1913., u njemu su se našla dva nekrologa: u Hrvatskom pokretu, i već spomenuti u Hrvatskoj pozornici u kojemu piše da je „u triumfu prolazila po svim evropskim središtima Italije, Njemačke, Rusije, Engleske, Španjolske i Portugalske dok se nije zaustavila u New Yorku gdje je bila profesorica na „Conservatory of Musical Art“. Ovih je dana umrla. Pokoj joj vječni!“
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri