Matilda (Mathilde) Mallinger
(Graz, 17. veljače 1847. – Berlin, 20. travnja 1920.)
-
Prva ljetna noć (21. lipnja) 1868. upisala je jednu hrvatsku umjetnicu u opernu povijest. Te su večeri praizvedeni Majstori pjevači (Die Meistersinger von Nürnberg) Richarda Wagnera. U skladateljevoj nazočnosti, uz prisutnost bavarskog kralja Ludwiga II. održana je svečana praizvedba pod ravnanjem istaknutog dirigenta Hansa von Bülowa (1830-1894), žestokog zagovornika Wagnerove umjetnosti, s članom berlinske Dvorske opere, bas-baritonom Franzom Betzom (1835-1900) u ulozi Hansa Sacha. Evu je pjevala 21-ogodišnja Zagrepčanka – Matilda Mallinger.
Matilda Mallinger rođena je 17. veljače 1847. u Grazu od oca Ivana, stražmeštra i potkapelnika Wimpfenove pukovnije u Zagrebu, i Marije rođ. Ferrari, kćeri kapelnika gradske građanske garde. Rodila se u Grazu jer je otac baš u to vrijeme dobio kratkotrajan premještaj u štajerski glavni grad. Bila je još gotovo dojenče kada se obitelj vratila u Zagreb, i u tom je gradu Matilda provela djetinjstvo. Otac joj je podrijetlom Nijemac, baka po ocu Francuskinja, majka Slavonka talijanskog podrijetla. Ivan Mallinger naslijedio je tastovo mjesto vojnoga kapelnika, zatim je postao redoviti član gradskog Kazališnog orkestra i učitelj klarineta na Glazbenom zavodu. Bio je virtuoz na svojemu glazbalu, a skladao je i omanje skladbe. Opatička ulica, tada Nonnengasse, gdje su Mallingerovi stanovali, orila se od pjevanja djevojčice koju su nazivali slavujčekom i Matilda je s tek navršenih dvanaest godina primljena u pjevački tečaj Glazbenog zavoda kod Vatroslava Lichteneggera i uspješno ga završila 1863. godine.
U Narodnim novinama br. 210. od 16. rujna 1863. možemo pročitati kako gospodična Mallingerova poziva na svoj „Oprostni koncert pred odlazak na usavršavanje na konzervatorij u zlatnom Pragu – što joj je uspjelo nastojanjem ravnateljstva narodnog zem. glasb. zavoda, visokom podporom visokih zemaljskih oblastih i darežljivostju velikodušnih podupirateljah umietnosti pievanja.“ U Pragu je odmah primljena na drugu godinu, učila je kod glasovitog vokalnog pedagoga, talijanskog baritona i skladatelja Giovannija Battiste Gordigianija (1795-1871) i Franza Vogla, koji su, sudeći po blistavoj karijeri njihove učenice, bili vrlo uspješni na tom području. Za godinu 1865. dobila je sljedeću svjedodžbu: „[...] iz vjeronauka E; iz pjevanja E; iz teorije E; iz glasovira a d E; Mythologije E; iz povjestnice a d E; aestetike a d E; iz francezkoga jezika E; iz deklamovanja E; iz marljivosti E; te je, kako uvidismo iz razredbe, u učioni za opere II. razreda medju svimi učenicami prva“.
Nakon ispitnih produkcija gojenaca, kako su ih nazivali, praškoga Konzervatorija, koje su se održale 28. i 29. srpnja 1865., praška je Politika napisala da je „s gospodičnom Mallingerovom slavio g. prof. Vogl, da pravo rečemo, slavlje“. Poslije koncerta koji je održala u Zagrebu 26. kolovoza iste godine i na kojem je pjevala arije iz opera Ljubav i zloba Lisinskoga te Lucrezije Borgije i Lucije di Lammermor Donizettija, kritičar časopisa Naše gore list, koji se potpisuje M., napisao je 25. studenoga: „Glas sam joj je zvučan i čist, ljubak, kao da joj iz srca dolazi, obsežan tako u visini kao i u nizini, što je pokazala pjevajući duboko H. U obće se vidi, da se je vježbala u visini, koju je i prije imala, te ju samo ugladila i učvrstila, da svaki glas najvećom sigurnošću udari, kao na instrumentu. Ćurlik ima umjetan, a izgovor vrlo čist.“
Dana 17. studenoga 1865. priredila je Matilda Mallinger „u znak zahvalnosti za podporu“ oproštajni koncert. Na početku je „deklamirala besjedovku koju joj je sastavio Ivan Trnski, oduševljeno je pozdravljena, pristigao joj je sonet iz Italije ispjevan od 'vrla domorodca'“.
Iz Praga je Matilda Mallinger otišla na nastavak studija u Beč kod kraljevskoga dvorskog glazbenika i pjevačkog pedagoga, Richarda Lewyja. Ondje je drugovala s hrvatskim đacima i nastupala na njihovim društvenim koncertima. U Beču ju je čuo kapelnik Dvorske opere u Münchenu Franz Lachner (1803-1890) i uz potporu Richarda Wagnera doveo ju je u bavarsku prijestolnicu. Potpisala je ugovor na tri godine, od 1. listopada 1866. do 13. rujna 1869.
München
Prvi nastup Matilde Mallinger u Münchenu u naslovnoj ulozi Bellinijeve Norme 4. listopada 1866. bio je ravan senzaciji. Nije još navršila dvadeset godina, a pjevala je jednu od najtežih uloga u cjelokupnom sopranskom repertoaru. Novine kao da su se natjecale u pohvalnim kritikama. Morgenblatt od 10. listopada, prema Pozoru br. 287. od 26. listopada 1866., piše: „Gospodična Mallinger ugodno je iznenadila svojim blagim glasom, izvrstnim načinom pjevanja i jasno zasvjedočenim umjetničkim zvanjem. Glas se sam po sebi istina nemože medju najjače brojiti, ali kako ljubko i čisto zvoni podaje mu sila obilnih zvukovah gradiva, da se čovjek samo divi njegovu što većemu uspjehu. Svaki glas izvadja lahko, a naročito joj je velika visina – ona je pjevala do triput podkrižana des-a i odlikuje se riedkom kriepčinom i snagom. Sve što uobće može izvrstna škola stvoriti, stiče se u gospodični Mallingerovoj savršeno: pravilno i umjetno naobražen glas, čista intonacija, redovit prelaz iz jednoga u drugi glas i pravilna deklamacija sa jasnim izgovorom riečih. Koloratura i „Trileri“ njeni isto su tako pohvale vrijedni, kao i predavanje, kojim pokazuje skroz obćenitu glasbenu obrazovanost i talent pun ukusa.“
Unterhaltungsblatt od 11. listopada, prema istom Pozoru, piše: „Glas, tako čist kao zvono, tako umiljato liep sa riedkom visinom, sa neprikornim najbolju školu zasvjedočujućim skladom registrah; tehnika, koja bi staroj slavnoj umjetnici na čast služila, žarko čuvstvo, koje pokazuje pravo kazalištno zvanje, fin ukus, bogat muzikalni dar, zanimivo vanjsko lice, to je bilo oružje, kojim si je pjevačica izvojevala neizmjernu dopadnost, te prednosti pribaviše prvoj njenoj predstavi pravo slavje. Doista – to je umjetnica po božjoj milosti.“
A Baierischer Courier od 6. listopada, također prema Pozoru, zaključuje: „… ima u glasu i školi sve, čemu se je moći nadati od pjevačice prve vrsti, a i igra njena, iz koje se vidi, da vruće osjeća i lahko shvaća, izvrstna je. Občinstvo je bilo tim pojavom sasvim elektrizirano. I Njeg. Veličanstva Ljudevit II. i Ljudevit I. prisustvovahu toj predstavi, te je prvi pratio takodjer pjevačicu živahnim pljeskom.“
Za Normom je slijedila Elsa u Lohengrinu 16. lipnja 1867. na drugoj njemačkoj produkciji opere – praizvedba je bila u Weimaru 1850. – i Elizabeta u Tannhäuseru. A onda je došao 21. lipnja 1868. Bavarski kralj Ludwig II pružio je priliku svojem obožavanom Wagneru da u Münchenu praizvede svoje Majstore pjevače. Premijera se pomno pripremala, pozvani su pjevači iz Njemačke i Austrije. Bülow je dirigirao, a mladi austro-ugarski dirigent, budući dirigent Prstena Nibelunga kojim su 1876. počele Svečane igre u Bayreuthu, Hans Richter (1843-1916) uvježbao je zbor. Wagner je imao administrativnih neprilika. Osim toga nastao je i skandal jer je kralj želio da Wagner sjedi s njim u kraljevskoj loži, što je u to doba bilo nezamislivo. No sve te negativne okolnosti ipak nisu umanjile velik uspjeh praizvedbe. Umjetnička je slava Matilde Mallinger rasla. Wagner i njegova supruga Cosima smatrali su tu praizvedbu najvećim trijumfom u skladateljevoj karijeri zahvaljujući poglavito Franzu Betzu, koji je došao iz Berlina, i mladoj münchenskoj primadoni koja je ne samo glasom nego i ljupkošću scenske pojave i igre bila utjelovljenje ideala njemačke djevojke. Bila je vitka i dražesna i Ludwig II naredio je da joj se izradi poprsje.
Nažalost, valja reći da se njezin odnos prema Hrvatskoj s vremenom bitno promijenio. Nije smatrala potrebnim odužiti se onima koji su joj omogućili školovanje u Pragu i u Beču. Za nastupe u Zagrebu 1873. tražila je tako velike honorare da Kazalište na to nije moglo pristati. Vrlo neugodno dopisivanje s upravom Kazališta i Zemaljskom vladom vodio je njezin suprug na njemačkome jeziku te navodi kako ona kao „rođena Njemica i tako odgojena ne vlada hrvatskim jezikom.“ I tako su dva oproštajna koncerta koja je priredila prije odlaska na angažman u München početkom rujna 1866. bili njezini posljednji nastupi u domovini. Tisak ju je tada nazivao „domorodkom“ ne sluteći da samo nekoliko godina poslije „barun i barunica Schimmelpfennig principijelno neće primati Hrvate kad se najave u posjet.“
Po svemu sudeći, bitan utjecaj na promjenu njezina ponašanja imao je njezin suprug, osiromašeni pruski barun Otto von Schimmelpfennig. Taj je čovjek pod umjetničkim imenom Düringsfeld glumio „prvog ljubavnika“ u kazalištima u Leipzigu, Coburgu i Münchenu, a 1879. i 1880. bio je i upravitelj Residenztheatra u Berlinu. Pričalo se da ju je barun udostojio svoje ruke tek kada je postala slavna. U svakom slučaju dobro je raspolagao njezinim imetkom i djelujući kao njezin poslovodja, kako piše onodobni zagrebački tisak, sklapao je za nju vrlo dobre ugovore. Ali gospodin barun, kojemu je očito novac bio na prvome mjestu u životu, postupio je vrlo nečasno kada je 1869. Matilda prekinula münchenski angažman i prihvatila ponudu Dvorske opere u Berlinu, koja ju je imenovala kraljevskom pruskom komornom pjevačicom. Na dobrovoljnoj licitaciji prodao je njezino pokućstvo – ali uz to i darove bavarskog kralja, skupocjeni glasovir i njegovu veliku sliku. Sav je njemački tisak osudio taj čin, a Matilda se više nije mogla vratiti u stalni angažman u München nego samo gostovati.
Berlin
Od svojega prvog nastupa u Berlinu 6. travnja 1869. u ulozi Else u Lohengrinu do godine 1882., kada se povukla sa scene, Matilda Mallinger bila je slavna primadona i protagonistica važnih događaja. Sudjelovala je u prvim berlinskim izvedbama Majstora pjevača 1870. i prvoj izvedbi Aide nakon praizvedbe u Kairu, premijere u Scali te izvedbe na Academy of Music u New Yorku, 20. travnja 1874. godine. Uz tenora Alberta Niemanna (1831-1917) i sopranisticu Pauline Lucca (1841-1908) bila je najistaknutija članica Berlinske opere. Eisenberg je ovako opisuje: „Njezin prekrasan, posebno zvučan, muzički sjajno školovan i temeljito usavršen sopran, bogat u izrazu, činio ju je jednom od najpozvanijih zastupnica dramatskih uloga. Gdjegod se pojavljivala u Wagnerovim ulogama u koje je unosila poseban poetski izraz, izazivala je najveće divljenje. Nije slovila samo kao istaknuti tumač lirskih uloga nego i visoko dramskih poput Leonore (Fidelio), Donne Anne (Don Giovanni) i Valentine (Hugenoti); čak je i u prikazivanju burleskno-komičnih likova slovila kao glazbena pojava prvog reda. S blagozvučnošću glasa čvrsto je bio povezan način pjevanja lišen svih izvještačenih efekata, usredotočen samo na unutarnji sadržaj. A takva je u skladu s pjevanjem bila i njezina igra.“ Richard Somerset-Ward u svojoj knjizi Angels and Monsters (Anđeli i čudovišta) navodi da „njezin glas nije bio ni velik niti herojskog karaktera – u biti bila je lirski sopran – ali njezina je tehnika bila takva da je bez ikakva napora redovito pjevala i tako dramatski teške uloge kao što je Leonora u Fideliju i Valentina u Hugenotima.“
U doba djelovanja Matilde Mallinger u Berlinu, koje nije bilo bez sukoba, pa je i sam car Wilhelm morao intervenirati, dogodio se glasovit spor između nje i Pauline Lucca. Austrijska sopranistica Pauline Lucca, koja je počela karijeru u zboru bečke Dvorske opere, došla je u Berlin 1861. na nagovor Giacoma Meyerbeera. Imala je opseg glasa od dvije i pol oktave i pjevala je s jednakim uspjehom sopranski i mezzosopranski repertoar. Nije bila osobito profinjena pjevačica, ali je bila izrazito snažna scenska ličnost, pa je svojim nastupom, u kojem su se naslućivali elementi verističke igre, godine 1879. u Beču pobudila senzaciju kao Carmen. Posve je jasno da je između tako različitih, dapače oprečnih umjetničkih osobnosti, moralo biti sukoba. Svađe i intrige bile su dio berlinske operne svakodnevice, no njihovo je suparništvo do vrhunca došlo u izvedbi Figarova pira 27. siječnja 1871., u kojoj su obje nastupale – Mathilde Mallinger je pjevala Groficu, Pauline Lucca Cherubina. Kada se na sceni pojavila Pauline Lucca, publika je počela fućkati, pa nije mogla ni otpjevati ariju. Nakon toga ta je Bečanka s talijanskim umjetničkim imenom prekinula angažman i otišla u Ameriku u potrazi za visokim honorarima. Matilda Mallinger ostala je pobjednica i postala apsolutna berlinska primadona. Godine 1875. Mathilde Mallinger gostovala je u bečkoj Dvorskoj operi. Pjevala je Elzu u Lohengrinu i gospođu Fluth u Veselim ženama Windsorskim.
No njezina blistava karijera nije dugo potrajala. U rubrici Različite viesti u Narodnim novinama od 22. studenoga 1881. možemo pročitati: „Gospoja Mallinger izgubila je uslied neprestane vratne boli sav glas te izstupa iz kruga aktivnih članova kralj. op. u Berlinu kojoj će ubuduće brojiti se samo kao umirovljena pjevačica. Ona namjerava godinu dana mirovati, pa dok se oporavi, posvetiti se dramatičnoj umjetnosti.“
U rujnu 1882. Narodne novine javljaju da joj se glas vraća, da se tjelesno oporavlja i da je odustala od toga da se posveti drami. Ipak, nije se više vratila ni u operu nego je nastupala na koncertima. Godine 1890. prihvatila je mjesto profesorice pjevanja na konzervatoriju u Pragu, ali se 1895. vratila u Berlin i nastavila pedagošku aktivnost na Eichelbergovu konzervatoriju. Njezina najpoznatija učenica bila je slavna Lotte Lehmann (1888-1926).
Dana 20. veljače 1917. Obzor je u članku pod naslovom Matilda Mallinger prenio feljton iz pera Eugena Isolanija objavljen u berlinskom Tagu u povodu njezina 70. rođendana, u kojemu autor piše da „obudovljela barunica“ provodi aktivan društveni život uživajući naklonost dvorskih krugova koja seže do same carice, i da je vrlo cijenjena kao učiteljica pjevanja.
Matilda Mallinger umrla je tri godine kasnije, 20. travnja 1920. u Berlinu, u kojem je provela pola stoljeća. Premda je 1876. izrazila želju da priredi u Zagrebu nekoliko koncerata, nakon nemilih dopisivanja iz godine 1872. i 1873. odgovora nije dobila. Čini se da nitko nije žalio za „jednom hrvatskom nevjernicom“, kako ju je nakon njezine smrti nazvala Antonija K. Cvijić. Ipak, Matilda Mallinger dijete je odgojeno u Zagrebu, iz Zagreba je krenula u svijet i postigla svjetsku slavu, u svim je opernim enciklopedijama i priručnicima navedena kao hrvatska umjetnica i jedna je od najvećih ličnosti koje je Hrvatska dala svijetu na glazbenome polju.
Majka njemačke književnice Paule Gura-Ewald, i sama pjevačica i prijateljica Mallingerove, ovako ju je opisala u novinama Münchener Neueste Nachrichten u svojim sjećanjima povodom 400. izvedbe Majstora pjevača u münchenskom državnom kazalištu, koja je prenio Jutarnji list 23. srpnja 1933. u svom Listku: „Mallingerovoj bilo je onda tek 19 godina, ali je svatko, tko je htio da čuje i vidi, naslućivao već tada u njoj velike nadarenosti, s kojima je par godina kasnije mogla da istisne iz Berlina čak jednu Paulinu Luccu. Mallingerova bila je u životu vrlo jednostavno biće, skromna u svakom pogledu i govorila je napadnim dijalektom. Ali, čim bi stala na daske, izgledala je kao Bogom nadahnuta. Djelovala je velikim, sjajnim očima, čudnodivnim glasom i napadno otmjenom igrom njenih krasnih, malih ruku. Kralj Ludwig II. bio je njenim velikim štovateljem, a jednako ju poštivaše cio dvor, uključivo dama. Medjutim umjetnica nije polagala velike vrijednosti na izljeve dobrohotnosti. Naklonost lijepog kralja – koja se je očitovala u dragocjenim poklonima i pismima pisanim kićenim perom, u predivnim ružama sa Otoka Ruža, koje joj je dnevno donosio kraljev lovac u grad, u dopuštenju da se može šetati po krasnom, ostalom općinstvu nepristupačnom parku dvorca – samo se je nje doticala utoliko, ukoliko je tome vladaru htjela da pruži ono najviše od svog umjetničkog stvaranja.“
Njezina kći Marie Mallinger (1878-1959) od majke je naslijedila lijep glas i snažnu umjetničku osobnost i također se posvetila pozornici.
Piše:
MarijaBarbieri