Ilma de (di, von) Murska
(Ogulin, 6. veljače 1834. – München, 14. siječnja 1889.)
-
Tko je bila ta „čudna hrvatska djevojka“, kako je u svojoj knjizi Great Woman-Singers of My Time (Velike pjevačice mojega vremena) opisuje engleski muzički pisac i vokalni pedagog Herman Klein (1856-1934), „hrvatski slavuj“, kako su je prozvali u Beču, „kraljica pjesme“, kako su je zvali u Australiji, „lady of position“, kako ju je nazvao George Bernard Shaw, pjevačica ujednačena glasa raspona od tri oktave, vrhunske muzikalnosti, savršene pjevačke tehnike koja joj je omogućavala da i najteže i najkompliciranije koloraturne ukrase izvodi besprijekornom točnošću, izvanredna glumica, koja je prva pronijela slavu hrvatskog pjevanja trima kontinentima? Spominje je ugledni talijanski muzikolog i vokalni pedagog Rodolfo Celetti (1917-2004) u svojoj knjizi La grana della voce (što je vrlo teško prevesti, možda jednostavno Glas), objavljenoj 2000. godine.
Celetti piše: „Austro-Ugarska je [...] u 19. stoljeću dala osjetno veći broj povijesnih pjevačica: Luccu, De Mursku, Kraussovu, Friccijevu, Singerovu, Teresu Stolz, Waldmannovu, Schumann-Heinkovu.“ Richard Somerset-Ward u svojoj knjizi Angels and Monsters (Anđeli i čudovišta) navodi da su učenice Mathilde Marchesi bile „nekoliko najvećih imena epohe Nellie Melba, Emma Calvé, Emma Eames, Mary Garden, Etelka Gerster, Ilma di Murska, Sybil Sanderson, Selma Kurz, Gabrielle Krauss i Frances Alda“. Dalje piše da su Melba i Eames najpoznatije jer ima njihovih snimaka, ali da ima „još mnogo izvanrednih glasova kojima se Marchesi može pohvaliti, a jedna od prvih je Ilma di Murska, hrvatski sopran“. I dalje posvećuje našoj umjetnici pola stranice, spominje opseg njezina glasa od tri oktave, vokalno savršenstvo i najslavnije uloge, među kojima i Sentu. Tko je, dakle, bila ta vrlo čudna, osebujna, „briljantna ali ekscentrična“ (H. Klein) pjevačica superiornih vokalnih kvaliteta koja se i danas smatra povijesnom, što znači jednom među najvećima u povijesti glazbe, čija je slika u londonskoj National Portrait Gallery?
Ilma de Murska rođena je u Ogulinu 6. veljače 1834. i taj je datum, zaveden u Župnom uredu u Ogulinu pod br. 284, točan, iako u još za njezina života 1888. u Londonu objavljenoj knjizi The Prima Donna – A Flight of Prime Donne (Primadona – Uzlet primadona) H. Sutherlanda Edwardsa stoji da je rođena čak 1843. godine. Eisenbergov Veliki biografski leksikon njemačkih pozornica u 19. stoljeću navodi da je rođena 1835., Thomsonov The International Cyclopedia of Music and Musicians (New York, 1946) i The New Grove Dictionary of Music and Musicians, (London 1980) navode godinu 1836. U svojim memoarima glasoviti engleski bariton sir Charles Santley (1834-1922) piše da je Murska padala u histeričan plač kad bi joj tko dao više godina. Ali, ne treba se tome čuditi i nije se to događalo samo nekada! I danas neki veliki pjevači taje datum rođenja pomičući ga čak za sedam godina unaprijed.
Ilma, rođena kao Ema Pukšec, kći je upravnog kapetana Slunjske graničarske pukovnije Josipa Pukšeca i Krescensije od Broderotte von Treuenfels. Već je kao petogodišnje dijete pokazivala iznimnu glazbenu nadarenost, pa su joj roditelji omogućili da zarana počne učiti glasovir. Godine 1850. otac je zbog zasluga premješten u Zagreb i dobio plemstvo s predikatom de Murski. U Zagrebu je Ilma počela učiti pjevanje kod člana kazališnog orkestra Ružičke, oca naše slavne tragetkinje Marije Ružičke-Strozzi, i kod nastavnika pjevanja Hrvatskoga glazbenog zavoda, školovanog na Konzervatoriju u Pragu, Vatroslava Lichteneggera (1809-1885), koji je prvi harmonizirao Mihanovićevu pjesmu Horvacka domovina s melodijom Josipa Runjanina, buduću hrvatsku himnu Lijepa naša domovina. Godinu dana poslije Ilma se udala za krajiškog nadporučnika Josipa Edera i s njim imala dvoje djece, sina Alfonsa, koji se ustrijelio 1876. u Beču, i kćer Herminu. Obitelj je premještena u Otočac, a Ilma je i dalje vježbala pjevanje. Godine 1857. odselili su se u Graz, gdje joj je kapelnik tamošnjeg kazališta Josip Netzer prorekao blistavu karijeru.
Trzavice među supružnicima nisu prestajale, Ilma je htjela biti pjevačica, a to je tada bilo nezamislivo za suprugu austrijskog časnika. Zaprijetila je samoubojstvom, čak je skočila u Muru – i Eder je popustio. Godine 1860. krenula je u Beč k poznatoj učiteljici pjevanja Mathilde Marchesi (1821-1913), najboljoj učenici još slavnijega Manuela Garcije (1805-1906). Brzo je napredovala, položila ispite za prijem na Konzervatorij, promijenila ime Ema u Ilma, zatajila da je udana i postala gospođica Ilma de Murska. Marchesijeva je zbog intriga bila prisiljena otići u Pariz, a Ilma ju je slijedila. O nesvakidašnjim pjevačkim vrijednostima mademoiselle de Murske pisao je i pariški list Presse theatrale. To je zainteresiralo jednog talijanskog impresarija i on ju je angažirao za kazalište La Pergola u Firenzi, gdje je s golemim uspjehom debitirala 1862. u ulozi koja će postati krunskom u njezinu repertoaru – kao kraljica Marguerite de Valois u Meyerbeerovim Hugenotima. Čini se da je taj podatak koji navodi naš istaknuti etnomuzikolog i povjesničar Franjo Ksaver Kuhač (1834-1911) točan, iako neki leksikoni kao njezin debi navode uloge Flotowljeve Marte ili Amine u Bellinijevoj Mjesečarki i godinu 1863.
Podaci o pjevačkim počecima Ilme de Murske prilično su nepouzdani. U izdanju Deutschsprächiges Theater in Budapest Wolfganga Binala, objavljenom u Beču 1972., piše da je u ožujku 1861. došla iz Barcelone u Budimpeštu, a u Areninu feljtonu Buran život Ilme Murske iz 1979. navodi se da je impresario pao u teškoće i predao je (čitaj: prodao) drugome – pjevaču Cresciju, koji ju je nesmiljeno iskorištavao i tjerao da pjeva gotovo danomice. Unatoč tome nizala je trijumfe u Italiji i Španjolskoj, gdje je nastupala u Teatru del Liceu u Barceloni. Od prevelikog je napora oboljela i došla u Zagreb roditeljima na oporavak. Prema svemu sudeći, u svoju se domovinu nije poslije vratila niti je ikada u njoj nastupila. Njezin je talent bio za velike pozornice. U mislima joj je bio Beč, a put do njega vodio je preko Budimpešte.
Budimpešta
U spomenutom Areninu feljtonu čitamo da je Murska 1863. s velikim uspjehom gostovala u tamošnjem Njemačkom kazalištu u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor i Mjesečarki, a Binal navodi da je 18. prosinca 1863. nastupila u Verdijevu Krabuljnome plesu s Franzom Stegerom, tj. Franjom Stazićem, prvim hrvatskim tenorom svjetskoga glasa, prvakom bečke Dvorske opere. Je li pjevala Ameliju ili Oscara? Binal navodi da je došla iz Kraljevskog dvorskog teatra u Barceloni i citira tisak koji je označuje kao „dragulj, pravi biser”. U Budimpešti je, prema Binalu, nastupala do 30. siječnja 1864. U Budimpešti je pjevala i u Narodnom kazalištu. Već 1864. nastupila je dvanaest puta. U dokumentima Narodnog kazališta u Budimpešti (Magyar Szinhazmüveszeti Lexikon, Budapest, 1994.) za njezino gostovanje 1864. navodi se citat iz novina Fövarosi Lápok. Između ostalog piše da joj „pjev nije ujednačen ali je zarazno lijep i izražajan, katkada hladan i prazan, a sklonost prema kitnjastim fioriturama ponekad šteti cjelovitosti fraze”, ali „široka publika je zadivljena njezinim školovanjem izgrađenim glasom, čarom koloratura, vještinom s kojom lako i sigurno leti i najtežim pasažama, brže nego što lete ljudske misli. Kao sunčev trak u svibnju, tako čisto, razigrano i lako juri ona gore dolje po visokim i dubokim tonovima, čini bravure. Njezino majstorstvo, razrađena tehnika, neograničeno vladanje grlom više nas očarava nego što bi nas ponijelo.“
Murska se u Narodno kazalište vraćala kao gost 1868., 1874. i 1880. godine. Pjevala je dvanaest uloga i imala 42 nastupa. Bila je Donizettijeva Lucia di Lammermoor i Linda di Chamounix, Bellinijeva Amina, Verdijev Oscar u Krabuljnom plesu, Gilda u Rigolettu i Leonora u Trubaduru, Rossinijeva Rosina u Seviljskom brijaču, Meyerbeerova Dinorah, Thomasova Ofelija u Hamletu i Philina u Mignon, Senta u Wagnerovu Ukletom Holandezu i Marta. Za njezino je gostovanje 1868. Fövarosi Lápok napisao: „Sada pjeva još majstorskije. Glas joj teče lako i čisto a i sigurno dosiže visoke tonove. Da je u srcu pjesnik kao što joj je glas pokretan i ugodan, bila bi to sjajna umjetnica.“
Beč
Kuhač navodi da je u bečkoj Dvorskoj operi Ilma de Murska pjevala već 1863. Luciju, Martu i Isabellu u Meyerbeerovu Robertu Đavlu, ali u programskim ceduljama toga godišta u bečkoj Nacionalnoj biblioteci Albertini nisam našla ime Murske u tim ulogama. Doduše, nekoliko cedulja nedostaje. Prema svemu sudeći, u lipnju i srpnju nije bilo predstava i sezona je počinjala 16. kolovoza. Kako bi dakle Murska pjevala u srpnju 1863.? Čini se stoga pouzdanijim kao njezin prvi nastup uzeti Trubadur 16. kolovoza 1864. gdje se Fräulein Ilma von Murska (Frln. Ilma v. Murska) predstavlja kao gošća, članica kraljevskoga Dvorskog kazališta u Berlinu. Murska je u bečkoj Dvorskoj operi nastupala od 1864. do 1873., u stalnom je angažmanu bila od 1. srpnja 1865. do 30. ožujka 1867. Pjevala je sedamnaest uloga. Već spomenutima u djelima Donizettija, Verdija, Bellinija i Thomasa dodala je dvije Mozartove: Kraljicu noći u Čarobnoj fruli i Konstanzu u Otmici iz saraja te još dvije Meyerbeerove: Ines u Afrikanki i Katarinu Skavronsku, drugu ženu ruskog cara Petra Velikog, u Sjevernoj zvijezdi. Uz to je bila i prva bečka Julija u Gounodovoj operi Romeo i Julija. Charles Gounod došao je u Beč da ravna izvedbom svoje opere, no nije bio zadovoljan njezinim postignućem u toj ulozi. No, sudeći po obilju njezinih slika, upravo iz te uloge u bečkom Kazališnom muzeju, ostali nisu bili toga mišljenja, jer ju je 1868. godine pjevala šesnaest puta. Godine 1873. bila je Ofelija u prvoj izvedbi Thomasova Hamleta u Beču. Nastupila je i u oratoriju Stvaranje Josepha Haydna. Imala je 229 opernih i osam koncertnih nastupa.
Bečko razdoblje Ilme de Murske bilo je profesionalno briljantno. Bila je slavljena i primala basnoslovne honorare. Međutim, isto je tako bila rasipna, zaduživala se, padala u ruke lihvarima i čak je zbog toga bila prisiljena voditi parnice. Bila je razmažena, svojeglava, mušičava i nepromišljena. Divili su se njezinoj zadivljujućoj pjevačkoj tehnici i svemu onome što čini vrhunskog umjetnika, ali i njoj kao ženi.
London
Murska je s velikim uspjehom pjevala u Berlinu, Parizu i Hamburgu, a onda je došao London. Možda su londonska kazališta Her Majesty's, Drury Lane i Covent Garden, u kojima je nastupala kao članica operne družine glasovitog Henryja Maplesona (1830-1901) znanog kao Colonel, bila još i veći svjedoci njezine umjetnosti. Počelo je 11. svibnja 1865. nastupom u njezinoj zacijelo najpoznatijoj kreaciji – Luciji di Lammermoor. Sjećajući se njezinih nastupa u toj ulozi, H. Sutherland Edwards napisao je da je njezino utjelovljenje Lucije bila jedna od senzacija te godine i dodao: „Mnogo se divnih Lucija čulo u Londonu, ali je Ilma de Murska svakoga iznenadila izvornošću svoje interpretacije prizora ludila, i budući da je svu briljantnu glazbu uloge otpjevala na najsavršeniji mogući način, njezin je uspjeh, naravno, bio vrlo velik. Ilma de Murska bila je bez premca kao interpretkinja nekih romantičnih i fantastičnih likova kao što je Astrafiammenta (engleski naziv za Kraljicu noći u Čarobnoj fruli, op.a.) i Meyerbeerova Dinorah. Nije bilo ništa neobičnijeg, ništa sanjarskijeg i istodobno ništa čarobnijeg na opernoj sceni od Dinorah Ilme de Murske. U Lindi di Chamounix i drugim koloraturnim ulogama sopranskog opernog repertoara bila je divna, ali da bi se stekla potpuna spoznaja o posebnosti njezina talenta treba obratiti pozornost na samo njoj svojstven osobit uspjeh u interpretaciji neobičnog, nestvarnog.”
I Charles Santley, s kojim je 23. srpnja 1870. bila protagonistica prve izvedbe jedne Wagnerove opere u Londonu, Ukletog Holandeza, tada u talijanskom prijevodu L'Olandese volante, pod ravnanjem talijanskog violinista, skladatelja i dirigenta, Luigija Arditija (1822-1903) u kazalištu Drury Lane, ističe da je upravo u posebnosti njezina odnosa prema likovima koji u sebi sadrže nešto nestvarno bio velik uspjeh njezine Sente. Ta je njezina kvaliteta uzdizala do najvećih umjetničkih vrhunaca i druge uloge koje su u sebi sadržavale ista svojstva, poput heroina romantične opere koje su autori obdarili prizorima ludila. I Klein i Edwards slažu se da je Murska bila neusporediva u ulogama koje imaju u sebi izrazit pomak od stvarnosti, ali obojica isto tako ističu da je bila izvanredna u Meyerbeerovim operama. Edwards je napisao: „Bila je puna života, i svaka njezina kretnja, pa i pogled, imali su značenje. Ponekad bi pretjerivala, ali nikada nije bila hladna i nikada nije ostavila publiku hladnom. Čak je znala unijeti život u lik Marguerite de Valois u kojemu mnoge pjevačice vide tek pjevački automat.“
Kraljica noći bila je još jedna od velikih kreacija Ilme de Murske. Prema Kleinu, u njoj je ostavila još veći dojam nego na debiju u Luciji, na kojemu je pokazala „fenomenalne glasovne kvalitete”. Napisao je: „Slušao sam je nekoliko puta kao Kraljicu noći, i nikada joj se nijedna pjevačica prije ili poslije nje nije približila. Izniman glasovni opseg, savršeno ujednačen raspon od tri oktave, omogućavao joj je da s lakoćom dopre do visokog F. Ona je jednostavno rečeno u tome uživala, igrala se; svaki joj je ton bio čist, snažan, dramatski djelotvoran. I takav čist i zvučan bio je u cijelome registru. Njezin izvanredan glas i čudesna tehnika zajedno s veličanstvenom deklamacijom davali su Kraljici noći istinsku tragičnu moć i značenje. A to je ono što je Mozart želio.”
Ugovor s Maplesonom vezao je Mursku da nastupa u Londonu i Dublinu, no u tom je razdoblju pjevala i u Beču i gostovala u Moskvi. U kazalištu Drury Lane u Londonu pjevala je 1870. Gildu u Rigolettu, u Kraljevskom kazalištu u Dublinu Aminu u Mjesečarki, u Boljšoj teatru u Moskvi Elviru u Pritancima i Aminu. U rujnu 1871. opet je u Dublinu nastupila kao Amina. Godine 1872. priuštila je sebi mali predah, a već je u srpnju i kolovozu 1873. za vrijeme Svjetske izložbe u Beču pobudila golemo zanimanje svojom Ofelijom i Lucijom.
Odlazak iz Europe i tužan povratak
Nakon blistave europske karijere, već na silaznoj putanji, Murska se 1873. godine otisnula preko oceana pa je u studenome u Academy of Music u Philadelphiji pjevala Leonoru u Trubaduru i Aminu. Nastupila je i u drugim američkim gradovima, sve do San Francisca, ali o tome se malo zna. Godine 1874. otišla je na Kubu i u Teatru Tacón u Havani (Gran teatro de la Habana) u siječnju je pjevala Gildu. Godine 1875. otišla je na turneju u Australiju i ondje se 29. prosinca 1875. udala za uglednog pijanista Alfreda Andersona (1848-1876), koji je nakon ni tri mjeseca braka, 22. ožujka 1876., umro, i Murska je izgubila dobar dio svojega velikog imetka. No brzo se utješila i već je 15. svibnja u Dunedinu u Novom Zelandu sklopila brak s muževim prijateljem i kolegom, violinistom, pijanistom i orguljašem Johnom Thomasom Hillom, koji je nastupao pod imenom Strauss Illa. Navela je da ima 28 godina! (Teško su to mogli biti zakoniti brakovi jer joj je prvi suprug bio živ. op. a.)
U Europu se vratila 1880. te je u travnju i svibnju gostovala u Budimpešti. U Kraljevskoj operi pjevala je Leonoru u Trubaduru. Engleski muzički kritičar i pisac Harold Rosenthal (1917-1987) u bilješci Maplesonovih memoara napisao je da je u svibnju 1881. u Londonu pjevala Dinorah i Martu. Većina izvora navodi da je 1880. postala profesoricom pjevanja na National Conservatory u New Yorku, ali njezina pjevačka škola u Americi, prema svemu sudeći, nije odgovarala novim pjevačkim zahtjevima i ona se razočarana, tjelesno i duševno posve iscrpljena vratila u München kćeri Hermini Czedik von Bründelsberg. Ondje je umrla 14. siječnja 1889. zatraživši prethodno od kćeri da spali sva njezina pisma. Posljednja joj je želja bila da sama bude spaljena u Gothi i da joj pepeo bude pohranjen u žari. Kći ju je slijedila u smrt. Nekoliko dana poslije u Gothu je došao prvi i zakoniti suprug Ilme de Murske, tada već general auditor Eder, i uredio da se pepeo njegove žene i kćeri pohrani u bijelim žarama. Nije mu bilo dopušteno prenijeti ih u Beč.
Ilma de Murska bila je uistinu „briljantna ali ekscentrična“. Imala je savršeno pamćenje, uloge je često učila iz partiture ležeći u krevetu, dakle, bez pomoći glasovira. Putovala je sa švicarskim newfoundlandskim psom za kojega se morao postavljati stol jer je s njime objedovala. Pas ju je pratio i na pokuse, a skupa s njim na dugim ju je putovanjima pratila cijela menažerija: majmun, dvije papige i mačka angora.
Njezin je život za ono doba bio nedoličan, a danas bi bila zvijezda nad zvijezdama. Bila je sklona avanturama. Na poleđini njezinih mnogih fotografija u bečkom Kazališnom muzeju piše da je bila senzacionalni koloraturni sopran, da je imala silne uspjehe, ali i da se ponašala lakoumno i da je pokušala samoubojstvo u jezeru Starnberger. Suvremenici Ilme de Murske u Hrvatskoj u skladu s onodobnim svjetonazorima šturo su popratili njezinu smrt. Narodne novine 24. siječnja 1889. napisale su da je zbog nepromišljena ulaganja izgubila mjesto na Konzervatoriju u New Yorku te da je bolovala od neizlječive malarije i vodene upale pluća. Obzor je 19. siječnja zaključio nepotpisani nekrolog riječima: „Njezin život ugasnuo je u mraku na opomenu mnogim, kako je pogibeljan lažljivi sjaj. Položimo na grob nesretnice vienac priznanja! Laka joj zemlja!“
G. B. Shaw u London Music in 1888-89 as heard by corno di bassetto završio je 23. siječnja nekrolog umrloj divi riječima: „Bila je i ostala najveća Lucia, mala, sitna i krhka žena s finim manirama i finim ukusom koji se izražavao u svemu, osobito na pozornici. Bila je lady of position.”
U svojoj knjizi Great Women-Singers of My Time Klein je posvetio Ilmi de Murskoj cijelo poglavlje s naslovom Briljantna ali ekscentrična i napisao: „Dvanaestak godina bila je uz Adelinu Patti i Pauline Lucca, koje su joj prethodile, i Christine Nilsson, koja je došla nakon nje, najveći koloraturni sopran doba koje nije oskudijevalo velikim pjevačicama, kada pjevačke božice nisu bile rijetkost, i osigurala je sebi istaknuto mjesto u Dvorani opernih uglednika.“ Uz Milku Trninu, Matildu Mallinger, Zinku Kunc Milanov i Senu Jurinac ulazi u peterolist najvećih svjetski poznatih hrvatskih pjevačica svih vremena.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.
Piše:
MarijaBarbieri