Josie von Petru

(Osijek, 19. ožujka 1876. – Davos, 22. studenoga 1907.)

• Zanimljiva je kratka ali blistava karijera Osječanke Josie von Petru, nećakinje urednika osječkog lista Slawonische Presse, Karla Laubnera. Otac joj je bio Karl Petru, „veletržac i šef firme I. Springer i K. Petru“, mati Eleonora Laubner. Rođena je 19. ožujka 1876. Kao učenica nastupala je na priredbama. Nakon što je slavni hrvatsko-bečki pijanist Julius Epstein (1832-1926) otkrio njezin glas, s majkom je otišla učiti pjevanje u Grazu i nastavila na bečkom Konzervatoriju kod Philippa (Filipa) Forsténa (1852-1932), dugogodišnjeg iznimno uspješnog profesora pjevanja na bečkom Konzervatoriju. Dramsku poduku dobila je od pjevača, redatelja i skladatelja Augusta Stolla (1853-1918).
  
  Debitirala je s velikim uspjehom 1898. kao Amneris u Aidi u Njemačkom zemaljskom kazalištu u Pragu, koje je pod upravom nekadašnjeg wagnerijanskog pjevača Angela Neumanna (1838-1910) dobro napredovalo, i ondje je četiri godine nastavila nizati uspjehe. Dana 30. studenoga 1901. u bečkoj Dvorskoj operi gostovala je kao Amneris – neki izvori navode da je došla na poziv Gustava Mahlera – i taj je nastup ocijenjen kao glänzender debut – sjajan debi. U kolovozu 1902. gostovala je, također s velikim uspjehom, kao Amneris, i Azucena u Trubaduru, pa je 1. rujna postala stalna članica Dvorske opere (Hofoper). Pripadala je glasovitom ansamblu Opere pod ravnateljstvom Gustava Mahlera. Najprije je pjevala Erdu u Rajninu zlatu, Fricku i Grimgerdu u Walküri i Amneris, a zatim je bila Grofica u Pikovoj dami na prvoj izvedbi opere Čajkovskog 9. prosinca 1902. u Beču pod Mahlerovim ravnanjem. Do kraja sezone 1902./1903. pjevala je još Erdu u Siegfriedu, Waltraute i Prvu Nornu u Sumraku bogova, Carmen, Amneris, Azucenu, i Majku u operi Louise Gustavea Charpentiera.
  
  U sezoni 1903./1904. bečkom repertoaru dodala je Irmentraut u operi Der Waffenschmied (Oružar) Alberta Lortzinga, Frasquitu u Corregidoru Huga Wolfa i Mrs Quickly u prvoj izvedbi u Beču Verdijeva Falstaffa u njemačkom prijevodu pod Mahlerovim ravnanjem 3. svibnja 1904. U sezoni 1904./1905. nove su joj uloge bile Treća dama Kraljice noći u Čarobnoj fruli, Mrs Ventson u prvoj bečkoj izvedbi Delibesove Lakmé, Susjeda na praizvedbi opere Das war ich (To bijah ja) njemačkog skladatelja i još poznatijeg dirigenta Lea Blecha (1871-1958), Hedwig u Rossinijevu Wilhelmu Tellu, Ursula u operi Feuersnot (Nestašica vatre) Richarda Strraussa, Sophie u Svetoj Elizabeti Franza Liszta, Rothelse u operi Die Rose von Liebesgarten (Ruža iz ljubavnog vrta) Hansa Pfitznera i Orlowsky u Šišmišu.
  
  U sezoni 1905./1906. repertoaru je dodala Magdalenu u operi Der Evangelimann, koja se kod nas izvodila pod naslovom Braća, Wilhelma Kienzla, Marzellinu u Figarovu piru i Ulricu u Krabuljnom plesu. Posljednji je put nastupila 15. prosinca 1906., kad su već uznapredovali simptomi opake bolesti zbog koje se nije mogla kretati. U kolovozu 1907. zatražila je odstup zbog narušena zdravlja i umirovljena je nakon više od dvije stotine i trideset nastupa u toj slavnoj opernoj kući. Unatoč svim poduzetim mjerama liječenja podlegla je bolesti. Bečki tisak žalio je za mladom umjetnicom koja je umrla u naponu karijere. Nije posve pouzdano od čega je bolovala. Agramer Zeitung pisale su u nekrologu 27. studenoga 1907. da nije umrla od plućne tuberkuloze, kako se prije mislilo, nego od „umnožavanja žlijezda“, bolesti koja se vrlo rijetko pojavljuje.

  U Hrvatskoj je Josie von Petru nastupila dva puta, u njemačkom kazalištu u Osijeku 29. prosinca 1904. u Trubaduru i 2. siječnja 1905. kao Carmen. Dobra poznavateljica osječkog glazbenog života Gordana Gojković u knjizi Njemački muzički teatar u Osijeku 1825.-1907., objavljenoj 1997., navodi da je „vrhunski uspjeh Milradova (Otto Milrad, upravitelj njemačkog teatra, op a.) djelovanja bilo gostovanje alta Josie Petru, mlade Osječanke, koja je u bečkoj Hofoperi pod dirigentskom palicom Gustava Mahlera doživljavala prave trijumfe. Kao Azucena (Verdi, Der Troubadour) i Carmen (Bizet, Carmen) umjetnica je svojim raskošnim talentom podsjetila na bečka kritičarska pera koja su je svrstala uz najveća pjevačka imena onog vremena – Milku Trninu, Rosu Papier i druge.“ Prema pisanju Obzora 15. travnja 1905., Josie Petru pjevala je na zadušnicama za biskupa Josipa Jurja Strossmayera u crkvi sv. Augustina u Beču Mašekovu misu i Libera me patra Singera. Mašekova misa vjerojatno je Requiem slovenskog skladatelja Kamila Mašeka (1831-1859).

  U svojem Velikom biografskom leksikonu njemačke scene 19. stoljeća Ludwig Eisenberg navodi da Josie von Petru ima „raskošan, vrlo podatljiv alt velikih mogućnosti. Njezin lijep pastozan organ u srednjim položajima gotovo je boje muškog glasa. Uvijek se udubljuje u duh postavljene joj zadaće i trudi se da besprijekorno čistim izgovorom i odgovarajućim deklamatorskim naglaskom učini nepotrebnom svaku pomoć libreta“ te dodaje da „svojom karakterističnom interpretacijom nailazi na mnogo priznanja“. Eisenberg smatra Azucenu njezinom najboljom ulogom. Razvidno je da je Jozica Petru, kako je naziva časopis Hrvatska u kolovozu 1907, imala glas velikog volumena ali i dobrih visokih položaja, pa je, pak, sudeći po broju njezinih slika u bečkom Kazališnom muzeju, Amneris, uz Groficu u Pikovoj dami, bila njezina glavna uloga. Sudeći prema tim slikama, a i drugima, bila je vrlo skladne pojave i atraktivna. Pisala je i kritike. Za tvrtku Favorite snimila je arije i duete iz opera Carmen, Prorok, Die Rose von Liebesgarten, Figarov pir, Mignon, Aida i Trubadur. Za tvrtku Odeon snimila je 15. svibnja 1906. pjesme hrvatskih autora: Miruj, miruj, srce moje, Hrvatska domovina (Lijepa naša domovina). Brodar, Lastavicam i Noć je tiha, što je nepobitan dokaz da se osjećala Hrvaticom,
  
  Josie von Petru umrla je u Davosu 22. studenoga 1907. s nenavršene 32 godine. Uvrštena je s portretom u knjigu Gustav Mahler – Mahlers Opernreform und die Wiener Moderne u izdanju Bečke državne opere i u diskografsko izdanje Mahler Decade in Vienna – Singers of the Court Opera 1897-1907, Marton Records.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.
  

Piše:

Marija
Barbieri