Franjo Stazić (Franz Steger / Stöger)

(Szentendre, 3. prosinca 1824. – 1. ožujka 1911.)

• Franz Steger, čije je ime jedan od osnivača hrvatskoga kazališta i libretist dviju opera Vatroslava Lisinskog, Dimitrija Demeter, pohrvatio u Franjo Stazić, rođen je 3. prosinca 1824. u Szentendreu, gradiću na Dunavu uzvodno od Budimpešte. Organist župne crkve u Bjelovaru Alojzije Fleišer-Mesarić doveo ga je u Zagreb i preporučio Lisinskom da ga poučava pjevačkoj tehnici. Stazić je debitirao 10. siječnja 1846. kao Edgardo u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor u predstavi talijanske družine, a na praizvedbi opere Ljubav i zloba 28. ožujka 1846. pjevao je vrlo zahtjevnu ulogu Vukosava. Prema njezinoj tessituri razabire se da je imao sjajan visoki registar, i iznad visokog C. O njemu je Stanko Vraz pisao u Danici Ilirskoj u br. 14 i 15 godine 1846.: „Gospodin Stazić pjěvao je pàrvoga tenora neobičnom, slušaoce uzhitjujućom vatrom, i jasnim, što se krěpkosti, friškoće i visine tiče, zaisto rědkim glasom i kretao se je kao izkusni predstavljalac. Malo će se naći tenorah i u glavnih gradovih, koji bi bili kadri tolikim uspěhom ovu težku zadaću izvesti. Za podati ponjatje o visini ovoga cvatućeg neobičnog tenornoga glasa onim, koji muziku razumiu, navodim, da je u svojoj osvetnoj ariji u drugom činu visoki cis iz punih pàrsah najvećom silom i lahkoćom izrinuo, što se u sadašnje doba, gdi tako malo dobrih tenorah na světu ima, upravo medju muzikalna ćudesa brojiti može. I on je bio uznešenim pleskanjem i uzklikom za svoje prekrasno pěvanje od strane obćinstva naknadjen.“
  
  Bio je to početak jedne od najblistavijih karijera umjetnika koji nije potekao iz Hrvatske, ni podrijetlom ni rodom, ali jest oblikovanjem svoje umjetničke osobnosti. Nedvojbeno je da je njemačkog podrijetla, ali je isto tako posve jasno da je govorio hrvatski još iz djetinjstva i da se osjećao Hrvatom. Ludwig Eisenberg u svom Großes biographisches Lexikon der Deutschen Bühne im XIX Jahrhundert (Velikom biografskom leksikonu njemačkih pozornica u 19. stoljeću) smatra ga Hrvatom, a Hrvatsku njegovom domovinom, čak navodi da mu je Stazić pravo prezime te da je na svojim prvim bečkim nastupima pjevao s tim imenom. Tvrdnju potkrjepljuje i navod iz najnovijeg austrijskog muzičkog leksikona koji eksplicitno navodi „Stazic, Franjo“ i strelicom upućuje na „Stöger-Stazic, Franjo“, što znači da ga se u Beču, gradu u kojemu je proveo najveći dio stvaralačkog života, smatralo Hrvatom.
  
  Poslije velikog uspjeha u operi Ljubav i zloba Stazić je otišao u Beč i ondje u Theateru an der Wien pjevao iznimno zahtjevnu ulogu Tonija u Donizettijevoj operi Kći pukovnije s glasovitim švedskim slavujem Jenny Lind (1820-1887) u naslovnoj ulozi. Ali nije bio primijećen. Razočaran, otišao je u Budimpeštu, u tamošnjem Narodnom kazalištu prvi put nastupio 1848. i postao Stéger Ferencz. Do 1874., kad se povukao sa scene, redovito je nastupao u Budimpešti bilo kao gost, bilo kao stalni član, u Narodnom ili Njemačkom kazalištu. Samo u Narodnom kazalištu ostvario je 78 nastupa i pjevao trinaest uloga. Nakon četiri godine uspješnog djelovanja u Budimpešti otišao je u Prag i postao František Steger. U bečkoj Dvorskoj operi prvi put je s golemim uspjehom nastupio 1853. kao Arnold u Wilhelmu Tellu. Uskoro je kao Franz Steger postao njezin član, nositelj najtežih uloga u tenorskom repertoaru. S većim ili manjim prekidima, kao stalni član ili gost, u Dvorskoj operi ostvario je oko 350 nastupa u 24 uloge u rasponu od superlirskog Elvina u Bellinijevoj Mjesečarki do dramskog Eleazara u Halévyjevoj Židovki, s kojim se 1871. oprostio od bečke publike.
  
  Već europski slavan, Stazić nije zaboravljao Zagreb, koji je bio dobro upoznat s njegovim inozemnim uspjesima, pa je u svibnju 1858. u Zagrebu pjevao u Ernaniju, Trovatoru i Luciji di Lammermoor. Sudeći po osvrtima, pjevao je visoki C iz prsnog registra kao i glasoviti francuski tenor Gilbert Louis Duprez (1806-1896), imao je izvrsnu pjevačku tehniku, vladao je svim potrebnim ukrasima, intonacija mu je bila čista, dikcija uzorna, a pjevačka inteligencija razvijena, pa je svoje likove i interpretativno oblikovao dajući im scensku uvjerljivost. Održao je i koncert na kojemu je pjevao pjesme na hrvatskom i njemačkom jeziku Ferde Livadića na tekst Petra Preradovića i Antuna Mihanovića.
  
  U osvrtu na taj koncert Narodne novine u br. 132 pisale su: „On je isto tako izvèrstan u predavanju piesamah, košto je kao dramatični pievalac. On točno shvaća razliku medju lirikom i dramom i umije smisao i težnju skladateljevu raztumačit do najfinie potankosti. On ima glas podpunoma u svojoj vlasti, koi mu shodno mislima, koje ima da izrazi, sad uzraste do gromovne sile a sad se opet razpèršuje do daha najnježniega uzdisaja. Riečjom tolika mu je vieština, da može svojim glasom činit, što god mu se hoće, a ukus mu je toli ugladjen, um toli izobražen, da nikada neprekoračuje granicah estetične liepote, da nikad svojevoljno ne izopačuje težnje piesnikove i skladateljeve, nepromienuje značaja i pravca umotvorine, već uprav divnim načinom dosliedno ju izvodi u duhu, u kojem je sastavljena. A sve to biva bez svakoga vidiva napora, bez svake pretieranosti, kao da je sve proizvod naravnoga nagona, a ne plod mučnoga truda pa to je uprav, što karakterizira prava umietnika.“
  
  Stazić je bio omiljeni pjevač Ferenca Erkela (1810-1893), središnje ličnosti mađarskoga glazbenog života sredinom 19. stoljeća, oca mađarske velike opere, koji ga je smatrao idealnim tumačem svojih tenorskih likova i koji je za njega u ariju Lászla iz opere Hunyadi László za izvedbu 1859. unio neke nove elemente. Početkom 1860. Stazić je gostovao u Londonu i Bukureštu. Pod imenom Francesco Steger nastupao je i u Italiji. U sezoni 1864./1865. u Teatru Regio u Parmi pjevao je Arnolda u Guglielmu Tellu, Edgarda u Luciji di Lammermoor i Don Sebastiana u istoimenoj Donizettijevoj operi, 1866. u Teatru Comunale u Trstu (koji je tada bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije) Eleazara u Židovki te 1866. i 1867. kao prvi hrvatski pjevač u Scali Pollionea u Normi, Vasca da Gamu u Afrikanki i Manrica u Trubaduru. U Teatru São Carlos u Lisabonu nastupao je u sezoni 1869./1870.
  
  Poslije 1858. Stazić nije navraćao u Hrvatsku. U sezoni 1873./1874. u Narodnom kazalištu u Budimpešti ulogom Wilhelma u operi Mignon Ambroisea Thomasa oprostio se od pozornice. Vitez kraljevskog španjolskog reda, posjednik hessen-darmstadtske zlatne medalje za znanost i umjetnost, počasni član nizozemskog i zagrebačkog glazbenog zavoda, jedan od osnivača Peštanskog konzervatorija umro je 1. ožujka 1911. na svom posjedu u rodnom Szentendreu.Danica Ilirska pisala je u broju od 28. studenoga 1895.: „Mi smo prvi njegov talenat otkrili, mi smo ga prvi njegovali, po našoj mogućnosti riječju i činom podupirali i napokon u hram umjetnosti uveli. Imamo dakle pravo držati ga za svoga i ponositi se s njime.“
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri