Repertoarni iskorak koji vrijedi posjetiti

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Lastavica (La rondine), dir. Lorenzo Passerini, red. Hugo de Ana; uz drugu solističku podjelu

• 
  
  Nakon stotinu i četiri godine od praizvedbe (Monte Carlo, 1917) u zagrebačkom je Hrvatskom narodnom kazalištu 21. listopada ove godine prvi put nakon 1928, kada je održana zagrebačka praizvedba Turandot, u repertoar uvrštena jedna nova opera Giacoma Puccinija. U niski od Manon Lescaut do Turandot i jedino u zagrebačkoj Operi dosad neizvedeno Puccinijevo zrelo operno djelo. A premijera je bila upravo ornitološka: Lastavicom (La rondine) dirigirao je Lorenzo Passerini (tal. passero – vrabac), a naslovnu ulogu, Magdu, pjeva (u alternaciji) solistica Opere Lana Kos.

  Puccinijeve su opere u repertoar zagrebačke Opere uvrštavane obično relativno brzo nakon svjetskih praizvedbi: La Bohème i Turandot npr. već nakon dvije godine, neke nakon šest, devet ili jedanaest, a najviše je „kasnila“ Manon Lescaut – 33 godine. Lastavica, rijetka ptica i u svjetskim opernim kućama i najmanje izvođena od Puccinijevih zrelih opera, sletjela je u Zagreb prvi put 2008. povodom 150. obljetnice skladateljeva rođenja, kada je Nikša Bareza u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog dirigirao koncertnom izvedbom. No Puccinijeva lirska komedija s nesretnim završetkom ipak se u svjetskim repertoarnim opernim kućama javlja nešto češće nego što bi njezina siromašna recepcija u Hrvatskoj dala naslutiti: u posljednjih nekoliko desetljeća vidjela ju je npr. publika Scale, Covent Gardena i Metropolitana, ali ne i Bečke državne opere.

  Analitički nastrojenima bit će zanimljivo kako je skladatelj važne glazbene motive i teme (među kojima i dvije eksponirane valcerske) ponavljao, pa i odveć izdašno, u trima činovima, povremena egzotičnost partiture (pentatonika), kao i određeni harmonijski postupci (efektna uporaba bitonaliteta) i duhovita rješenja (citiranje opere Richarda Straussa po Prunierovu spomenu imena Saloma u I. činu). Šira operna publika prepoznat će odmah od prvih taktova, a i tijekom cijele večeri, glazbu čistog Puccinija, melodijsko bogatstvo i osobit šarm djela, prožetog posebnim rafinmanom. Pa ipak, iako je djelo označeno kao lirska komedija, ima nesretan kraj (iako nitko ne umire) ali izostaje ona prava katarza i poistovjećivanje publike s likom, tipično za Puccinijeve najvoljenije opere. Žrtva zaljubljene Magde, koja sebe ne drži dostojnom Ruggera i njegove obitelji, ne može se ocijeniti nikako drugačije nego kao neuvjerljiva, jer u Lastavici – radnja koje djelomično podsjeća na Traviatu, nema Giorgia Germonta da je na to potakne emocionalnom ucjenom.

  Prvi susret s cjelovitom Lastavicom iznenadit će slušatelja možda i spoznajom da poznati odlomak Chi il bel sogno di Doretta iz I. čina nije Magdina arija (iako se kao takva javlja na koncertima opernih odlomaka) nego cjelina sastavljena od dviju strofa s refrenom, od kojih samo drugu pjeva Magda, a prvu pjesnik Prunier. Lastavica u prvoj inačici, koja je izvedena i u HNK-u, zapravo nema nijednu pravu ariju, a najbliže tome je solo Dimmi che vuoi seguirmi Magdina ljubavnika Ruggera iz III. čina, više arioso nego arija (poslije je Puccini nadopisao ulaznu ariju/arioso za Ruggera u I. činu). To, kao i donekle hibridni žanrovski karakter djela (Lastavica je u prvim planovima bila zamišljena kao opereta, ali ono što je Puccini naposljetku napisao opera je), među razlozima su što ovo djelo nikad nije uspjelo pronaći trajno gnijezdo u svjetskim opernim kućama.
  
  

  Zagrebačka Lastavica neobična je u kontekstu repertoara zagrebačke Opere po tome što je za pozitivnu recepciju najzaslužnija inscenacija redatelja Huga de Ane, koji potpisuje i kostimografiju i scenografiju predstave. Premjestivši radnju (Pariz; Azurna obala u III. činu) iz Drugoga Carstva u godine poslije Prvoga svjetskog rata, ostvario je vrlo lijepu i likovno zaokruženu predstavu (što se u Zagrebu danas rijetko viđa), prožetu odjecima secesije, osobito u I. činu, kojim dominiraju zidne tapete s bijelim ljiljanima. Ono što je ostalo nedovoljno izrađeno, bio za to odgovoran redatelj, nedovoljno motivirani solisti ili sklapanje cijele predstave u rekordnom roku zbog organizacijskih propusta, prvi je čin, smješten u salonu Magdina pariškog doma. Tu bi sve trebalo bujati od suptilne, fino i ukusno dozirane komike i razigranosti u većim, ali i epizodnim ulogama, no izuzev prije svega premijerne Marije Kuhar Šoše u ulozi sobarice Lisette, to ansamblu u cjelini nije uspjelo. Prvi čin jednostavno iz izvedbe u izvedbu ostaje nekako ukočen.
  
  

  Najveća je pažnja, kao i obično, poklonjena premijernim tumačima glavnih uloga koje, uz manje važnoga Rambalda, čini zapravo kvartet sastavljen od dvaju parova – primarnih Magde i Ruggera te nešto manje eksponiranih Lisette i Pruniera. Argentinski tenor Santiago José Ballerini u ulozi Pruniera jedini nastupa bez alternacije, iako je u toj ulozi izvorno bio najavljen i Filip Filipović (pod Barezinim ravnanjem 2008. pjevao ga je Domagoj Dorotić). Red bi bio da se u važnijim ulogama osvrne i na drugu solističku podjelu: Martinu Zadro kao Magdu, Ninu Franulović kao Lisette i Stjepana Franetovića kao Ruggera (u premijernoj podjeli talijanski tenor Alessandro Scotto di Luzio).

  Martina Zadro nastupila je na drugoj izvedbi 23. listopada, kojoj nisam bio u prilici svjedočiti, a trebala je u bloku od sedam najavljenih izvedbi pjevati još dvaput. Na četvrtoj izvedbi 28. listopada ravnatelj Opere Giorgio Surian iznenadio je publiku objasnivši kako je Zadro, pozitivna na novi koronavirus, morala otkazati izvedbu. Slušali smo ponovno Lanu Kos, koja je iz kućnih redova vjerojatno najlogičniji odabir za ulogu Magde. Njezin je tamniji glas zamjetna volumena, u srednjem položaju pretežno pun i zaobljen. Kos zna primjereno igrati zaljubljenu Magdu u II. i nesretnu u III. činu, ali je u glumačkom smislu u I. činu više na tragu Violette iz I. čina Traviate; nedostaje prave komike, ležernosti. Iako su joj npr. visoki c-ovi(c³) u divnom ansamblu (concertatu) iz II. čina za kvartet protagonistâ i zbor Bevo al tuo fresco sorriso postojani (možda u tom ansamblu, što ga započinje Ruggero, još prodorniji u Kuhar Šoše, pjevačice manjega glasovnog volumena), imala je određenih problema s visinama, napose u I. činu, što na premijeri nije bilo toliko izraženo, ali je bilo upadljivo na trećoj i četvrtoj izvedbi. Refren spomenutog odlomka Chi il bel sogno di Doretta nakon Prunierove strofe izvodi solo violina, ali Magda ga nakon svoje strofe pjeva (Folle amore!). Ondje su b² i visoki c bili vrlo labilni i popraćeni preširokim vibratom.

  Treba priznati da su Scotto di Luzio i Kuhar Šoša zaslužili biti u premijernoj podjeli (kao jedina druga izvorno najavljena Lisette, iz podjele je iščeznula Ivana Lazar koja je tu ulogu pjevala pod Barezinim ravnanjem 2008. (angažirana je istodobno za operu Medij, u koju je prešao i Ozren Bilušić, koji je trebao pjevati Rambalda, oboje prema podjeli svojedobno objavljenoj na webu HNK, a još i danas dostupnoj na Operabase, op. ur.),  Novi Ruggero i Lisette nastupili su prvi put na četvrtoj izvedbi. Stjepan Franetović pjevački je solidno svladao ulogu Magdina mladog ljubavnika, uspijevajući veće fraze objediniti pod lukovima legata. Scensku igru temelji na iskustvu Rodolfa iz La Bohème, pri čemu bi dobro došlo malo više glumačke opuštenosti i spontanosti, primjerice u zavođenju Magde u II. činu, koji je radnjom sličan II. činu La Bohème. S dosezanjem visina Franetović nema problema, ali one se ne odlikuju onim pravim sjajem (squillo) i prodornošću, što nerijetko čujemo u Scotta di Luzia koji se, iako ne bez nekih nelijepo projiciranih tonova, odlikuje za naše današnje prilike ne baš često viđenom kultiviranosti pjevanja i uopće tehnikom oslonjenom na dobru talijansku tradiciju. Istina je da bi paru Magda–Ruggero, ma u kojoj podjeli (Zadro isključujem jer je nisam čuo), dobro došlo malo više iskrene srčanosti.
  
  
  
  Za Ninu Franulović, koja pjeva Yvette u izvedbama u kojima nije Lisette, uloga Magdine sobarice i Prunierove ljubavnice trenutno je prevelik zalogaj. Svestranoj pjevačici, koja je završila i studij muzikologije, ne nedostaje sigurnosti u kretanju pozornicom, kao ni u točnom donošenju pjevačke dionice, ali nasuprot izvrsnoj (možda za nijansu i prenaglašenoj) komičnoj glumi Kuhar Šoše, njezina je Lisette plaha, na mahove nevidljiva. Doseći će i visine, ali joj je ton, obilježen karakterističnim vibratom, nedovoljno pun i lijep. Prije svladavanja Lisette bilo bi uputno proći malo više početničkih uloga, jedna od kojih je i Yvette. U Lisette Kuhar Šoše efektni su ne samo doticaji s visinama, koje ovoj pjevačici uglavnom ni inače ne predstavljaju problem, nego i mjesta u donjem registru poput replike Sono o non sono la sua cameriera? iz II. čina.
  
  Jedini nepromjenjivi član udarnoga kvarteta, Prunier Santiaga Joséa Ballerinija, uspješno je kreiran. Njegov lirski tenor, koji posjetima visinama podsjeća na ono što se danas shvaća rossinijevskim tenorom, taman je tolikoga volumena, a uz to i kultivirane tehnike, da može pjevati ovu ulogu. Među mjestima koja testiraju tu granicu, ono La prima serata a Parigi… iz I. čina bilo je dovoljno zvonko. Prisutan je i stanovit scenski šarm, bez kojega Prunier ne može, ali u I. činu dobro bi došlo još malo opuštenosti i inteligentno doizirane komike. Ballerini inače na pozornici na pijaninu sâm svira i klavirski uvod u Chi il bel sogno di Doretta, što tom prizoru daje poseban dojam autentičnosti, iako bi se u Magdinu salonu prije očekivao (polu)koncertni instrument.

  U ne osobito velikoj ni zahvalnoj ulozi Magdina ishodišnog zaštitnika (ljubavnika) Rambalda nastupa Ljubomir Puškarić, pjevački sigurno, ali je u habitusu uloge potreban veći dojam autoriteta. U podjeli za tu ulogu je i Giorgio Surian, iako je u jednom intervjuu ove godine najavio da će kao ravnatelj Opere pjevati „najvjerojatnije ništa“ jer „ne bi bilo u redu da sam sebi daje uloge“.

  Među svim ostalim ulogama neka se spomene da se unutar glumačke razigranosti pojedinih tumačiteljica manjih uloga Yvette, Biance i Suzy u dvostrukoj podjeli pjevački najviše istaknula premijerna Bianca Josipe Gvozdanić.

  Povratkom orkestra Opere u orkestralnu rupu (u koju je nažalost na premijeri poslije prvoga čina upao i biljeter koji je dijelio cvijeće), na prvi pogled činilo bi se da je, u kontekstu bolesti COVID-19, operna predstava napokon izvedena na uobičajen način. Ipak, u zagrebačkoj Lastavici ne koristi se partitura kakvu je ostvario Puccini, nego (iz pandemijskih razloga, op.ur.) redukcija Francisa Griffina kojom su npr. drveni puhači svedeni na po jedno glazbalo po dionici, a rogovi na dva umjesto četiri. I brojnost gudačâ skromnija je. Time je dakako djelo raskošne orkestracije mnogo izgubilo, što je posebno čujno na mjestima na kojima drveni puhači iste dionice – osobito par klarineta – trebaju svirati u paralelnim tercama.
  
  

  S obzirom na to da je za rad na djelu posebnog rafinmana i novom cijelom ansamblu imao ne više od dva tjedna, dirigent Lorenzo Passerini (1991) može biti zadovoljan što je izvedba u tehničkom smislu pretežno funkcionirala. To ne znači da nije bilo više mikro-raspada, posebno u prizoru s bogato podijeljenim zborom u II. činu, gdje se najbolje pokazala skupina tenora u ulozi studenata što se udvaraju Magdi. Zvuk orkestra najviše je u I. činu neuglađen, djelomice sirov, ali je muzikalan dirigent, ne libeći se i nekih samovoljnih tempa i predugih korona (završetak ansambla Bevo al tuo fresco sorriso) ipak uspio učiniti zamjetljivim stil i karakter djela. Dakako, reorkestriranoga.
  
  ​Najavljujući ovu sezonu, HNK je krajem prošle javno najavio Lorisa Voltolinija (1954–2021), kao dirigenta predstave, a njegovo ime bilo je otisnuto i u letku nove sezone.​ U programskoj knjižici predstave i na web stranici kazališta (na kojoj baš nikako da postane pravilo pravovremeno, pouzdano i precizno objavljivanje pjevačkih podjela po datumima izvedbi), primjetan je izostanak posvete predstave Lorisu Voltoliniju.
  
  Ukupno gledajući, ravnatelj Opere Surian omogućio je publici predstavu takoreći za opuštanje u ovim nesigurnim vremenima, uspjevši angažirati uglednoga gostujućeg redatelja. Istovremeno snosi odgovornost za neprimjerene uvjete pripremanja predstave o kojima je izvještavano u medijima. Valja se nadati da kao ravnatelj Opere neće više pristajati na projekte poput prodavanja 50% partiture Figarova pira pod izvedbu dotične opere (krajem prošle sezone). Na koncu, ovu predstavu – nedostatcima unatoč – vrijedi posjetiti. Rijetka je to prigoda u Hrvatskoj čuti operno djelo izvan standardnoga repertoara, ali i vidjeti jednu pravu klasičnu inscenaciju u inače prilično siromašnom repertoaru u kojem nedostaju mnoga remek-djela.

  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 8. studenog 2021.

  Giacomo Puccini: Lastavica (La rondine)
  Praizvedba u zagrebačkoj Operi: 21. listopada 2021.
  Dirigent: Lorenzo Passerini / Matija Fortuna
  Redatelj, scenograf i kostimograf: Hugo de Ana
  Zborovođa: Luka Vukšić
  
  Ansambl (važnije uloge)
  Magda: Lana Kos / Martina Zadro
  Ruggero: Alessandro Scotto di Luzio / Stjepan Franetović
  Lisette: Marija Kuhar Šoša / Nina Franulović
  Prunier: Santiago José Ballerini
  Rambaldo: Ljubomir Puškarić / Giorgio Surian
  
  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

Piše:

Karlo
Radečić