Posljednja primadonna assoluta svjetske operne scene

In memoriam: Edita Gruberová (Bratislava, 23. prosinca 1946. – Zürich, 18. listopada 2021.)

  • Edita Gruberová (Bratislava, 23. prosinca 1946. – Zürich, 18. listopada 2021.)U Zürichu je 18. listopada 2021. preminula posljednja primadonna assoluta svjetske operne scene, komorna pjevačica Bečke državne opere i Bavarske državne opere, slovački slavuj kako ju je nazivao operni svijet, pjevačica savršena vokalnog umijeća koje joj je omogućilo pola stoljeća dugu karijeru, što je posve jedinstveno i neponovljivo – Edita Gruberová. Spomenut ćemo samo da je sa 70 godina, 2006., pjevala Normu, a da je 27. ožujka 2019. otpjevala svoju oproštajnu predstavu – kraljicu Elizabetu u Donizettijevoj operi Roberto Devereux. Ovacije nenadmašnoj vokalistici u Bavarskoj državnoj operi trajale su punih 58 minuta. Mogla je i dalje nastupati ali COVID 19 poremetio je život, pogotovo kazališni, otkazivale su se predstave pa se velika diva povukla.

    Edita Gruberová, kći oca Nijemca i majke Mađarice, rođena je 23. prosinca 1946. u Bratislavi. Kao protivnik komunizma otac je proveo pet godina u tamnici pa je odrasla uz majku. Počela je učiti pjevanje s petnaest godina. Studij pjevanja upisala je na Konzervatoriju u Bratislavi kod Márije Medvecke, kod koje je učila još jedna poznata slovačka koloraturna sopranistica, Lucia Popp (1939-1993). Istodobno je bila članica folklornog ansambla Lúčnica i povremeno nastupala u Slovačkome narodnom kazalištu. Debitirala je 1968. kao Rosina u Rossinijevu Seviljskom brijaču.

    Nakon što je pobijedila na pjevačkom natjecanju u Toulousu, Edita Gruberová angažirana je kao solistica u kazalištu Tajovský u Banskoj Bistrici i ondje je ostala do 1970. U dvjema sezonama pjevala je različite uloge, od Elize u mjuziklu My fair Lady preko tri glavne ženske uloge u Hoffmannovim pričama do Violette u Traviati. U ljeto 1969., s uspjehom je položila audiciju u Bečkoj državnoj operi, gdje je prvi put nastupila 1970. kao Kraljica noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli, što je izazvalo senzaciju. Ubrzo je postala pojam za Kraljicu noći. Svojom glasovitom Kraljicom noći, predstavila se 1973. na festivalu u Glyndebourneu i 1977. u Metropolitanu. Godine 1970. emigrirala je na zapad, postala članica Bečke državne opere i njezina komorna pjevačica, a 1974. stekla je austrijsko državljanstvo.

    Edita Gruberová kao Kraljica noći u Mozartovoj <em>Čarobnoj fruli</em>Edita Gruberová kao Zerbinetta u operi <em>Arijadna na Naxosu</em> Richarda Straussa

    Drugu senzaciju pobudila je Edita Gruberová svojom Zerbinetom u operi Arijadna na Naxosu Richarda Straussa. Tu iznimno tešku ulogu studirala je dvije godine i naposljetku ju je otpjevala u Beču. Premijera Arijadne na Naxosu u Bečkoj državnoj operi 20. studenoga 1976. pod ravnanjem Karla Böhma s Gundulom Janowitz u naslovnoj ulozi, Jamesom Kingom kao Bacchusom i Agnes Baltsa u ulozi Kompozitora doživjela je velik uspjeh. Bio je to i trijumf Edite Gruberove koja se potpuno dokazala. Postala je pojam za Zerbinettu. U Bečkoj državnoj operi pjevala ju je 97 puta, posljednji put 14. lipnja 1991. Još jedan zadivljujući podatak: imala je tada 45 godina. Zerbinettu je pjevala i na Salzburškim svečanim igrama i snimila 1977. u cijelosti za gramofonsku tvrtku DECCA, pod ravnanjem sir Georga Soltija. Postala je preko noći zvijezda.

    Edita Gruberová kao Elvira i Octavio Arévalo kao Arturo u Bellinijevoj operi <em>Puritanci</em>

    Već je 1981. nastupila na filmu. Pjevala je Gildu u Rigolettu s Ingvarom Wixellom i Lucianom Pavarottijem u režiji Jean-Pierrea Ponnellea. Postala je prvi svjetski koloraturni sopran, što znači savršenstvo pjevačkog umijeća. Lakoća kojom je izvodila i najvirtuoznije pasaže, snaga i čvrstina glasa u cijelom velikom opsegu do visokog „gis“, briljantan visoki registar učinili su je ne samo Kraljicom noći i Zerbinettom ovoga vremena nego i kraljicom koloraturnih soprana. No dok drugi koloraturni soprani s godinama prelaze u lirski repertoar Gruberová je ostala vjerna koloraturnom fahu, točnije ulogama koje zahtijevaju virtuozno vladanje koloraturama ali i snažan dramski izraz kao što je Bellinijeva Norma, Elvira u njegovim Puritancima ili kraljica Elizabeta u Donizettijevoj operi Roberto Devereux.

    Edita Gruberová kao Elizabeta u Donizettijevoj operi <em>Roberto Devereux</em>Edita Gruberová kao Norma u Belinijevoj operi <em>Norma</em>

    Normu je uvrstila u repertoar 2003. kad je imala 57 godina i osjetila se dovoljno zrelom za tumačenje toga lika koji uz virtuozno pjevanje traži i snažnu osobnost. Mnogi kritičari divili su se njezinu savršenom pjevačkom umijeću, opisujući ga kao vatromet ukrasa, ali nisu upućivali pretjerane riječi hvale za interpretativno umijeće. No kako je Edita Gruberová pjevala čuli smo vrlo dobro na njezinu koncertu u Zagrebu, 18. rujna 1997. Nitko od velikih svjetskih pjevača koji su nastupili u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nije otpjevao tako zahtjevan i dug program.

    U svojoj matičnoj kući Bečkoj državnoj operi Edita Gruberová nastupila je više od 700 puta. Zerbinetti i Kraljici noći, koje je najviše pjevala, približila se po broju nastupa – 88 – Donizettijeva Lucia di Lammermoor. Na njezinu želju Opera je operu uvrstila u program 1978. godine. Gruberová je pjevala Luciju do 2009., dakle do 63. godine života. Elizabetu u Robertu Devereuxu od 2000. do 2014. otpjevala je 30 puta, Annu Bolenu uvrstila  je u repertoar 2000.

    Edita Gruberová kao Lucia u Donizettijevoj operi <em>Lucia di Lammermore</em>

    Glas Edite Gruberove imao je kvalitete kakve se ne susreću često kod te vrste glasa – bio je neobično tople boje i razvijene sposobnosti oblikovanja piana. Zbog toga je i njezin operni repertoar bio vrlo bogat. No ona je majstorski izvodila i Mozartove koncertne arije, a u kasnijim godinama karijere sve se više posvećivala njemačkom Liedu, posebice Richardu Straussu.

    Edita Gruberová pjevala je, tako reći, do smrti, do 2020. godine. Umrla je od posljedica ozljede glave 18. listopada 2021. u Zürichu, u kojemu je provela posljednje godine života.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. studenog 2021.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji