Izvrsni solisti u atraktivnoj mizansceni

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Lastavica, dir. Lorenzo Passerini, Matija Fortuna, red. Hugo de Ana, 21. listopada 2021.

• 
  
  Nova operna sezona zagrebačkog HNK počela je postavljanjem djela koje dosad nikad nije bilo postavljeno u Zagrebu: radi se Lastavici Giacoma Puccinija, jedinoj njegovoj, ako se izuzmu dva operna prvijenca, slabije izvođenoj operi. Osim Edgara i Vila, koje su prethodile dobro poznatim opernim naslovima, Lastavica je jedina koja nije dio čvrstog repertoara. Pomalo antiklimaks Puccinijeva opusa, dovršena i praizvedena 1917. godine u Monte Carlu, nakon nekoliko godina rada na njoj, Lastavica je bila skladateljev svojevrstan eksperiment, u kojem međutim nije pronašao dovoljno prirodan okoliš da u punini izrazi snagu svog talenta. Ipak, taj Puccinijev eksperiment otkriva se u nizu relevantnih izvedbi kroz posljednjih petnaestak godina, kao izazov i poticaj na istraživanje Puccinijevih raznolikih nadahnuća. Isprva – s obzirom na to da je prvotna narudžba došla iz Beča, Puccini planira napisati bečku opernu komediju, nalik Straussovom Kavaliru s ružom. Zajedno s Giuseppeom Adamijem adaptirao je priču poznatih bečkih libretista Wilnera i Reicharta, o mladoj Parižanki Magdi, dobro uzdržavanoj ljubavnici bogatog postarijeg bankara Rambalda. U središtu Puccinijeve imaginacije opet je žena, moderna ali ranjiva, koja snatri o romantičnoj ljubavi, da bi se i zaljubila u Ruggera, mladića iz ugledne obitelji s juga Francuske. Na kraju, to je razlog zbog kojeg ona odustaje od te ljubavi i vraća se svom životu – priča nalik onoj iz Verdijeve Traviate.

  Prvi svjetski rat promijenio je Puccinijeve planove i opera je na kraju izvedena u Monte Carlu. Puccini je ostao na tragu bečkog operetnog komičnog žanra, prilagođavajući svoj način glazbene organizacije, motivičkog rada i melodije, takvoj vrsti dijaloškog pjeva, koji posebno dolazi do izražaja u prvom činu. Natruhe salonske glazbe, sladunjavog sentimentalizma, isprazni ali dosjetljivi dijalozi, nalik wildeovskim komedijama, odjeci plesova poput valcera ili foxtrota, govore o Puccinijevoj namjeri skretanja u lakši žanr. U tom okruženju i njegov vlastiti stil, prepoznatljivi motivički rad, bogata harmonija, briljantna orkestracija, uklopljeni s koketiranjem drugim manirizmima, u ovoj operi dobivaju prizvuk artificijelnosti.

  Ipak, reklo bi se da je ovakvu hibridnost stila, koja kao da razvodnjava Puccinijevu talijansku punokrvnost, redatelj nove zagrebačke predstave Hugo de Ana analitički razložio i razradio u korist svoje režije. Iskusni argentinski redatelj prepoznao je skup Puccinijevih nadahnuća i pretočio ih u pitku dramu, koja posebno u prvom činu počiva na bogatstvu glazbenih gesti kojima Puccini ispunjava svoj novi hibridni stil skladanja dijaloške glazbene lirske komedije à la Strauss. Ugodnu dokolicu rasprave o ljubavi i umjetnosti društvanca okupljenog u Magdinom stanu, koje predvode Magda i pjesnik Prunier, redatelj ispunjava stalnim kretanjem, blago izvještačenim gestama i čak koreografijom, kojoj je autor Michele Cosentino. I scenografija, koju kao i kostime osmišljava sam De Ana, uvelike pridonosi efektnosti cijele scene. Secesijski interijer, bogato uređen i ispunjen stiliziranim viticama, kao da preslikava šarmantne razgovore likova, odjevene u glamurozne kostime s početka prošlog stoljeća.
  
  
  
  Drugi čin s blještavom scenografijom – staklenim paviljonima koji ispunjavaju scenu, bio je najefektniji, sa šarolikim ansamblom zbora, baleta i  plesačica burleske, gusto postavljenima na rotirajuću scenu, ispunjavajući prostor razrađenim scenskim pokretom i stiliziranom koreografijom, u čijoj prizmi prigušenog svjetlucanja noćnog pariškog života Magda otkriva slobodu i novu ljubav s Ruggerom. Posljednji čin možda je najslabiji u Puccinijevoj dramaturgiji, a i u samom libretu; ponešto neargumentiran i nedovoljno razrađen kraj, nakon završnog ljubavnog dueta Magde i Ruggera, ostaje takav i u De Aninoj režiji, kada Magda govori Ruggeru istinu o svojoj prošlosti i napušta ga. Puccini, slično kao u Turandot, ne uspijeva – iako piše čak tri verzije kraja, pronaći snažan epilog ili barem kratki zaključak, tako da opera završava pomalo blijedo.

  Glazbena izvedba pratila je kvalitetom režiju, možda se pomalo zagrijavajući u prvom činu, gdje je ponegdje nedostajalo složnosti i finoće boja u orkestru, posebno u višim drvenim puhačima. Pod vodstvom mladog talijanskog gostujućeg dirigenta Lorenza Passerinija, kojega je dopalo dirigiranje premijerom (dok će mladi hrvatski dirigent Matija Fortuna imati priliku ravnati nekim kasnijim predstavama), neki su ulomci zvučali pomalo nedorađeno, ali sam tijek i energija izvedbe bili su pogođeni. Brojna solistička podjela u prvom činu pokazala se prilično ujednačenom u kvaliteti – niz glavnih uloga bio je gotovo besprijekoran.
  
  
  
  
  Uz Lanu Kos, uvjerljivu Magdu, čija uloga vrhunac doživljava već na početku opere u poznatoj ariji Ch'il bel sogno di Doretta, u živahnoj ulozi Lisette, Magdine sluškinje, čiji neispunjeni snovi također pridonose karakteru tipične puccinijanske ženske perspektive opere, od prvih taktova sjajna je sopranistica Marija Kuhar Šoša. Odličan je bio i njezin partner pjesnik Prunier, gostujući tenor Santiago Jose Ballerini, koji je pokazao pravi lirski karakter i dojmljivu muzikalnost. Njihove izvedbe će dodatno zasjati kad se pridruži i četvrti u kvartetu dramskog i lirskog ljubavnog para, Magdin partner Ruggero Lastouc, kojega pjeva još jedan odličan gostujući tenor – Alessandro Scotto di Luzio koji, premda u ovoj operi Puccini vodećem tenoru ne daje istaknutu ariju, oduševljava toplinom i čvrstinom glasa i načinom pjevanja koji otkriva starinsku kvalitetu talijanske corellijevske tradicije.

  U ulozi Rambalda prepoznatljive lijepe glasovne boje i suverene izvedbe bio je bariton Ljubomir Puškarić. Tumači manjih uloga – Benjamin Šuran, Nikša Radovanović, Marin Čargo, Nina Franulović, Josipa Gvozdanić i Helena Lucić Šego, bili su uglavnom na zadovoljavajućem nivou, ali posebno su se istaknuli Josipa Gvozdanić i Marin Čargo, koji je u ovoj izvedbi izazvao divljenje i izvevši zviždanje melodije koju pjeva glas soprana, Anabela Barić, u drugom činu. U drugom činu i Zbor HNK pridružio se izvrsnom izvedbom, s posebno istaknutom dionicom tenora, ali i cjelokupno uspjelom izvedbom zajedničkog valcera i concertata sa solistima. Solistički parovi zasjali su još jednom u završnom činu, koji je de facto dugi duet Magde i Ruggera, prošaran kontrastnim komičnim pojavljivanjem drugog para, Lisette i Pruniera, pri čemu je u ovom činu orkestar zasjao u nizu odlično odsviranih detalja kompleksne orkestralne potke.
  
   
  
  Mnogo rada na detaljima, efektna i učinkovita režija, scenografija, kostimi, odlične solističke izvedbe glavnih uloga kao i zbora i orkestra te muzikalna, energična izvedba, dopustili su nam da otkrijemo kvalitete ove manje poznate Puccinijeve opere i osluhnemo prisutnost majstorskog rukopisa i u ovom djelu, u kojem je eksperimentirao, otvarajući se novom žanru i koketirajući s popularnim, trivijalnim stilovima, izlazeći iz svoje zone komfora i osjećajući potrebu za iskorakom iz tradicije prema modernijem poimanju žanra. Lastavica u novoj izvedbi zagrebačkog HNK nije samo kuriozitet u odnosu na poznati dio Puccinijevog opusa, nego i atraktivno djelo koje se otkriva u izvedbi koju svakako vrijedi pogledati.

  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 25. listopada 2021.
  
  Zbor i Orkestar Opere HNK-a u Zagrebu
  Giacomo Puccini: Lastavica
  Dirigenti: Lorenzo Passerini, Matija Fortuna
  Redatelj, kostimograf i scenograf: Hugo de Ana
  Premijera: 21. listopada 2021.
  Oblikovatelj svjetla: Valerio Alfieri
  Zborovođa: Luka Vukšić
  Koreograf i asistent redatelja: Michele Cosentino
  Asistent dirigenta: Matija Fortuna
  Asistentice kostimografa: Cristina Aceti, Mia Rejc Prajninger
  Asistentica scenografa: Nathalie Deana
  Inspicijentice: Aleksandra Ćorluka, Zrinka Petrušanec
  Šaptačica: Marija Dražančić
  Koncertne majstorice: Vlatka Peljhan, Mojca Ramušćak
  Umjetnička voditeljica opernog studija: Nina Cossetto
  Korepetitori: Vjekoslav Babić, Helena Borović, Silvana Čuljak
  Orkestralni aranžman: Francis Griffin

  Ansambl:
  
  Lana Kos, Martina Zadro (Magda De Civry), Marija Kuhar Šoša, Nina Franulović (Lisette), Stjepan Franetović, Alessandro Scotto Di Luzio (Ruggero Lastouc), Santiago José Ballerini (Prunier), Ljubomir Puškarić, Giorgio Surian (Rambaldo Fernandez), Marin Čargo (Périchaud), Nikša Radovanović, Tvrtko Stipić (Gobin), Benjamin Šuran (Crébillon), Nina Franulović, Tanja Ruždjak (Yvette), Josipa Gvozdanić, Marija Lešaja (Bianca), Helena Lucić Šego, Melis Vlahović (Suzy), Barbara Pijetlović (Georgette), Dea Qivlaku (Gabriella), Nela Katalenić Klinar (Lolette), Jurica Jurasić Kapun (Butler), Anabela Barić (La Voce)
  

Piše:

Zrinka
Matić