Pogođen spoj glazbe, libreta i inscenacije

Muzički biennale Zagreb i HNK u Zagrebu: Berislav Šipuš, Posljednji intermezzo, praizvedba, 18. rujna 2021.

• 
  
  Točno deset godina otkada je Muzički Biennale Zagreb, u pedesetoj godini svoga postojanja iznjedrio tri hrvatske opere – Maršala Silvija Foretića, Kraljeve i konjušare Sanje Drakulić i Šumu Striborovu Ivana Josipa Skendera, Biennale je ove godine, o svojoj šezdesetoj obljetnici – unatoč pandemijskim poteškoćama, posebno u opernim izvedbama, doveo do rađanja još jednog vrijednog djela koje nastavlja život i osnažuje korpus hrvatske operne literature. Novo djelo jednog od vodećih suvremenih hrvatskih skladatelja – Berislava Šipuša, opera Posljednji intermezzo, nadahnuta je životom i djelom danas s jedne strane malo poznatog a s druge donekle mistificiranog prvog vjesnika avangardne književnosti u Hrvatskoj, Janka Polića Kamova. Berislav Šipuš udružio se s dvoje mladih ali već renomiranih umjetnika – redateljicom Marinom Pejnović i dramaturgom Ivanom Penovićem, koji su kao ko-libretisti stvorili snažan i uvjerljiv tekst, temeljen na motivima Kamovljevih tekstova, ali i tekstova srodnih i Šipušu također omiljenih pjesnika – Cesarea Pavesea, Paula Celana i Federica Garcíe Lorce.
  
  Dodajući na tekst slojeve glazbenog omotača, Šipuš stvara hibridnu žanrovsku tvorevinu, neku vrstu opernog intermezza, kao što to naziv djela može i sugerirati, ponirući glazbom na trenutke dovoljno duboko da ona postane temeljem karakterizacije ili protoka radnje, dok u drugima funkcionira na gotovo filmski način. Glavni lik, sam pisac Janko Polić Kamov, govorena uloga, čini se poput pripovjedača vlastitog života, jer mu se ostali likovi – čas istinske osobe, čas personifikacije ideja, poput halucinatornih jahača apokalipse koji u galopu vode Kamovljev život brzom i naglom kraju – zapravo ne pridružuju: skladani su kao pjevane uloge i smješteni na pozornici zajedno s orkestrom i zborom, iza paravana, odvojeni od Kamova.
  
  Predstava prati Kamova na njegovom putovanju kroz gradove, vodeći ga i figurativno i doslovno do kraja puta, odnosno do kraja života. Rijeka i Zagreb, Genova, Marseille i Barcelona – iako bi nam kao geografske odrednice trebali govoriti o mediteranskoj toplini za kojom je možda u svom odabiru Kamov tragao, izvor su kontrasta – njihova toplina, prikazana kroz nježnu habaneru tenora u ulomku Marseillea ili flamenco u Barceloni, kao i odabirom originalnih jezika u libretu, u suprotnosti je sa sve debljim velom hladnoće za koju osjećamo, kako opera protječe – bilo u bojama orkestra ili apartnosti vokalnih dionica, da sve više okružuje Kamova i izdvaja ga od realnog okruženja i udaljava od ishodišta, od pulsa života, dok se približava posljednjoj toploj mediteranskoj prijestolnici. Zvukovi željeznice i odlično ostvarene video-projekcije Ivana Lušičića Liika na jednostavnoj i uspjeloj scenografiji Liberte Mišan, dočaravaju ne samo hektičnost tih gradova u koje Kamov dolazi, nego i njegovo grozničavo postojanje.
  
  
  
  Predstava koja se prati u više planova – glumac u prednjem planu, stalni pokret i mijena kojom četvero solista preuzimaju nova lica i likove u Kamovljevom životu, i ponajviše orkestar i zbor koji postojano predu potku Kamovljevih misli i njegovih zapisa, snažno dočaravaju buran život i narav Kamova, koji srlja kroz gradove mučen žestinom svojih naizgled revolucionarnih, ali sasvim individualističkih htijenja i krajnjom i namjernom ili jednostavno mladenačkom neprilagođenošću svijetu, koja će na kraju izgorjeti sama u sebi.
  
  U izvedbenom smislu doneseno je puno od potencijala predstave. Berislav Šipuš bio je ujedno i dirigent praizvedbe. Orkestar i Zbor HNK Zagreb, u suradnji s kojim je predstava ostvarena, bili su dobro usmjereni ali tonski nedovoljno bogati, dijelom zbog smanjenog sastava ansambla koji je iz već poznatih razloga bio reduciran na sceni HNK, ali unatoč tome, u dinamičkom smislu i u smislu finoće i ljepote tona, kao i izgovora različitih jezika libreta, moglo se – pogotovo u zborskim dionicama, postići puno više. Solističku podjelu činili su uglavnom mladi pjevači, početnici u opernim izvedbama – istaknuo se bariton Jurica Jurasić Kapun, koji je u ulogama Drugog prijatelja, Prosvjednika, Vojnika i Ciganina pokazao zrelost u vladanju ulogom, lakoću interpretacije i ponajviše ljepotu i prirodnost fraze ispjevane glasom koji je bilo užitak slušati, što u operi nije naodmet.
  
  
  
  Jako solidna bila je u ulozi Kitty mlada sopranistica Stefani Pijetlović, dok tenor Matej Predojević Petrić, unatoč ugodnoj boji glasa, nije uspio iznijeti sve zahtjeve uloga Prvog prijatelja, Prosvjednika, Vojnika i Ciganina. Za basa Luku Ortara, solista Opere HNK u Rijeci, voljeli bismo da je s nešto više odrješitosti i čujnosti, pogotovo u dubljem registru, izveo svoje uloge Trećeg prijatelja, Prosvjednika, Vojnika i Ciganina. Kao sredstvo iznenađenja ili balansa, zlatnog reza u djelu, Šipuš uvodi lik Ciganke, fatalne personifikacije možda neke od Kamovljevih ideja, halucinacija, vidjelice budućnosti.
  
  
  
  Scenu Ciganke namijenio je opernoj prvakinji Dubravki Šeparović Mušović, koja je donijela kazališno efektan lik, dirnuvši u žicu publike – možda ne toliko glazbenu, ali dramsku svakako, te je osjetila i uvela onaj moment nečeg mističnog i očaranog koji je bio potreban da se izađe iz dotadašnjih okvira predstave i prijeđe prag, zaokret u atmosferi iz dotadašnjeg bunila, napredovanja, koliko god hektičnog, do zaustavljanja vlaka koji juri i prelaska u nepostojanje, u smrt. Šipuš ide još dalje i ostvaruje snove sada mrtvog Kamova o njegovu „nezakonskom djetetu“, kojem je dao ime Prevrat, skladajući na kraju dirljivu nježnu ariju – kojom završava opera, za lik djeteta, koje je u maniri sasvim drugačijoj od dotadašnje predstave otpjevala Mia Negovetić, pjevačica zabavne glazbe. Lik Kamova za kraj, glavni i noseći u cijeloj predstavi, interpretirao je mladi glumac Karlo Mrkša, sjajno razumijevajući, tumačeći i prenoseći tekst Kamova, čineći ga pitkim, sugestivnim i snažnim. Ipak, unatoč fizičkoj kompatibilnosti glumca s likom Kamova, voljeli bismo da je bio fizički opipljiviji, izraženiji u tjelesnom prikazu bunila, grča, spazma, grozničavog žara kojim odiše tekst, ali i fizičke gladi i iscrpljenosti kao neizostavnih karakteristika lika.
  
  
  
  Opera Posljednji intermezzo, kao pogođeni spoj glazbe, libreta i inscenacije djelo je koje treba održati na repertoaru, ne samo zato što obogaćuje suvremenu produkciju opere u Hrvatskoj, nego i zbog smislenog i relevantnog odabira sižea kojim se, bacajući svjetlo na lik i djelo Janka Polića Kamova, osvjetljuje poseban trenutak u prošlosti i povijesti i održava na vitalan način linija kontinuiteta u hrvatskoj umjetnosti i gotovo u renesansnom je smislu preporođuje kroz novo viđenje u novom umjetničkom trenutku.

  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 20. rujna 2021.

  Skladatelj: Berislav Šipuš
  Dirigent: Berislav Šipuš
  Praizvedba: 18. rujna 2021.
  Redateljica koncerta i kolibretistica: Marina Pejnović
  Dramaturg i kolibretist: Ivan Penović
  Scenografkinja: Liberta Mišan
  Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
  Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
  Oblikovatelj videa Ivan Lušičić – Liik
  Zborovođa: Luka Vukšić
  
  Ansambl
  
  Janko Polić Kamov: Karlo Mrkša, govorna uloga
  Kitty: Stefani Pijetlović
  Prvi prijatelj / prosvjednik / vojnik / Ciganin: Matej Predojević Petrić
  Drugi prijatelj / prosvjednik / vojnik / Ciganin: Jurica Jurasić Kapun
  Treći prijatelj / prosvjednik / vojnik / Ciganin:  Luka Ortar
  Ciganka: Dubravka Šeparović Mušović
  Nezakonito dijete: Mia Negovetić
  
  Orkestar i Zbor Opere HNK-a u Zagrebu
  
  Inspicijentice: Aleksandra Ćorluka, Zrinka Petrušanec   
  Šaptačica: Marija Dražančić
  Koncertne majstorice: Vlatka Peljhan, Mojca Ramušćak 
  Električna gitara: Elvis Stanić 
  Umjetnička voditeljica opernog studija: Nina Cossetto
  Korepetitori: Vjekoslav Babić, Helena Borović, Silvana Čuljak
  

Piše:

Zrinka
Matić