Umjetnica savršene muzikalnosti i interpretativne izražajnosti

In memoriam: Cynthia Hansell-Bakić (Arlington, Virginia, SAD, 7. lipnja 1949. – Zagreb, 12. rujna 2021.)

• Blaženka Milić još nije ni pokopana, a iz naše sredine zauvijek je otišla još jedna velika primadona hrvatske opere – Cynthia Hansell-Bakić. Otišla je Amerikanka koja je 1971. došla u Split, i sebe i svoju umjetnost trajno utkala u hrvatsko nacionalno biće. Otišla je umjetnica lijepa bogata glasa, savršene muzikalnosti i interpretativne izražajnosti, cjelovita glazbeno-scenska osobnost. Njezinu Toscu, Cio-Cio-San, Mimì, Neddu, Ameliju, Madeleine de Coigny – da spomenemo samo neke operne likove, kao i interpretacije djela američkih skladatelja, šarmantan nastup i atraktivnost scenske pojave uvijek ćemo pamtiti. A i doprinos Domovinskom ratu u Hrvatskoj.

  Cynthia Hansell-Bakić rođena je 7. lipnja 1949. u Arlingtonu, Virginia, Sjedinjene Američke Države. Od najranije mladosti bila je u doticaju s glazbom, školovala se u New Jerseyju i izabrana za Miss New Jerseyja. Ta joj je pobjeda donijela tri tisuće dolara stipendije, pa je mogla nastaviti studij na Konzervatoriju Nove Engleske (The New England Conservatory of Music – NEC) u Bostonu, Massachusetts, kod profesora Lava Vrbanića iz Zagreba. U vrijeme studija bila je solistica u zboru Konzervatorija koji je nastupao s Bostonskim simfonijskim orkestrom, a njime su dirigirali poznati svjetski dirigenti, kao što su Erich Leinsdorf, Seiji Ozawa ili Zubin Mehta. U vrijeme školovanja upisala je i tečaj jazz-baleta i već je na drugoj godini studija počela nastupati u mjuziklima. S dvadeset godina diplomirala je pjevanje i krenula na usavršavanje u Mozarteum u Salzburgu. Ponovno je radila s profesorom Vrbanićem, s kojim će ostati povezana do njegove smrti. Ljeti 1971. došla je u Split, položila audiciju u Operi Hrvatskog narodnog kazališta i 20. siječnja 1972. debitirala u vrlo zahtjevnoj ulozi Leonore u Verdijevu Trubaduru. Odmah je skrenula na sebe pozornost raskošnim, senzualnim glasom, naglašenom muzikalnošću, ljepotom scenske pojave i već tada iznimnim smislom za interpretaciju. Splitski operni ansambl dobio je umjetnicu kojoj se, unatoč mladosti i neiskustvu, mogla povjeriti svaka zadaća. Ostala je u Splitu i udajom za Antu Bakića 1973.  Hrvatska  je postala njezina domovina.
  
  
  
  
  Nizale su se uloge – Adina u Ljubavnom napitku i Cio-Cio-San u Madame Butterfly,  kojom je počela njezina dugogodišnja suradnja s Borisom Papandopulom. On će za nju skladati nekoliko djela. Slijedile su Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskom i Mimì u La Bohème. U sezoni 1976/1977. bila je članica Opere SNG-a u Ljubljani i proširila repertoar. A onda se vratila u Split, kojemu je darovala sav svoj golemi ljudski i umjetnički potencijal.
  
  Veliki trenuci karijere Cynthije Hansell-Bakić počeli su potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća Amelijom u Verdijevu Simonu Boccanegri u antologijskoj predstavi opere 1979. na Peristilu u sklopu Splitskog ljeta. Kao Madeleine u Giordanovu Andréu Chénieru sudjelovala je u svibnju 1980. u prvoj opernoj premijeri u obnovljenoj zgradi Kazališta. Slijedile su u ljeto Kate Mučenica u pasticheu prema Ivanu Mani Jarnoviću i drugim autorima Doma i u buži koji je priredio Igor Kuljerić na Osorskim glazbenim večerima i Dubrovačkim ljetnim igrama te Muzika i Nada na premijeri Monteverdijeva Orfeja na Peristilu. Cjelovita glazbeno-scenska umjetnica visoke naobrazbe i široke kulture, usvajala je lik u mnogostrukosti njegovih značajki i profinjenošću interpretacije podastirala ga slušatelju i gledatelju. To je uočio veliki redatelj Kosta Spaić i povjerio joj ulogu Tosce na premijeri istoimene opere 1981. u Splitu pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja. Odjek te predstave i Cynthijine kreacije naslovnog lika daleko su nadišli splitske okvire.
  
  
  
  Nakon Tosce došla je Nedda u Leoncavallovim Pagliaccima, još jedna njezina antologijska kreacija. Slijedile su uloge u premijernim izvedbama: Marica u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Donna Anna u Mozartovu Don Giovanniju, Rosalinda u Šišmišu Johanna Straussa, Tatjana u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog, koju je već pjevala u Ljubljani, i sve to vrijeme i Puccinijeve jedinstvena, topla Mimì u La Bohème i iskreno potresna Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Zatim su došle Margareta u Gounodovu Faustu, Verdijeve Desdemona u Otellu i Elizabeta u Don Carlu, Giulietta u Offenbachovim Hoffmannovim pričama te opet Verdijeva Alice Ford u Falstaffu. Silvije Bombardelli za nju je skladao ulogu Jele u operi Bakonja fra Brne, praizvedenoj u travnju 1988. Gostovanja u zemlji i inozemstvu, širok spektar ostvarenih uloga – u rasponu od glavnog ženskog lika u Orfeju Claudija Monteverdija do Nje u Ljudskom glasu Francisa Poulenca, za koju je 2006. dobila Nagradu Milke Trnine, dostignuća su koja oblikuju njezinu umjetničku osobnost.
  
  
  
  
  Valja spomenuti i doprinos Cynthije Hansell-Bakić hrvatskoj glazbi. Osim Eve u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca, ostvarila je uloge Đule u Gotovčevu Eri s onoga svijeta i Jele u Povratku Josipa Hatzea, a na koncertima je izvodila popijevke hrvatskih autora. Na koncertima je i hrvatskoj publici predstavljala djela američkih skladatelja.
  
  Iznimno je značenje Cynthije Hansell-Bakić u Domovinskom ratu. Ne samo da je odbila poziv američkog tada konzulata da se iseli iz Hrvatske i očev poziv da se vrati u domovinu, nego se istaknula kao promicateljica Hrvatske u svijetu, šireći istinu o ratu u Hrvatskoj. Objašnjavala je da je Hrvatska izvrgnuta agresiji i žrtva nasilja. Nastupala je na mnogim dobrotvornim koncertima i potaknula niz dobrotvornih akcija. U naponu umjetničke karijere podredila se višem cilju!
  
  Cynthia Hansell-Bakić dobitnica je više nagrada i priznanja, među kojima valja izdvojiti: Nagradu publike HNK-a Split 1980-1981. za najgledaniju i najbolju opernu ulogu u sezoni (Tosca), Nagradu grada Splita 1992. za zapažena umjetnička postignuća i humanitarni rad te 2012. Nagradu grada Splita za životno djelo za umjetničko-pedagoški rad i odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimna dostignuća u kulturi.

  Cynthia Hansell-Bakić inicirala je osnivanje Odsjeka za solo pjevanje na područnom odjeljenju zagrebačke Muzičke akademije u Splitu, a od 2000. kontinuirano je djelovala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i 2013. promaknuta je u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Održavala je majstorske tečajeve i pripremala studentske produkcije. Živjela je puna energije i osvajala životnom radošću. Ali, nije uspjela pobijediti tešku bolest i podlegla joj je 12. rujna u Zagrebu.

  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. kolovoza 2021.

Piše:

Marija
Barbieri