Umjetnica čudesnog i rijetkog dramskog soprana
In memoriam: Mila Kirinčić-Degan (Dobrinj na Krku, 3. ožujka 1931. – Crikvenica, 15. kolovoza 2021.)
-
Zauvijek je utihnuo posljednji pravi veliki dramski sopran zagrebačke Opere. U Crikvenici je u 91. godini umrla Mila Kirinčić-Degan, nezaboravna Santuzza, Senta, Tosca, Aida, Leonora, Eva. Njezin je glas bio čudesan glas pravog, toliko rijetkog dramskog soprana, ujednačenog u cijelom velikom opsegu, jednako snažnog u dubokim i srednjim položajima kao i u visinama, u kojima je mogla ostvariti neke od najljepših piano tonova koji su se čuli na zagrebačkoj sceni.Mila Kirinčić rođena je 3. ožujka 1931. u drevnom gradu Dobrinju na Krku, jednom od središta glagoljaštva, odakle potječu neki od najstarijih pisanih dokumenata hrvatske kulturne baštine. I to podrijetlo uvelike je utjecalo na oblikovanje ponosne osobnosti hrvatske operne prvakinje. Završila je u Rijeci Učiteljsku školu. Pjevanje je počela učiti kod nekadašnje mezzosopranistice Opere Narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci – Blanke Zec (1924-2012). Državnu muzičku školu završila je u Zagrebu kod profesora Zlatka Šira (1911-1997). Usavršavala se na Accademia Musicale Chigiana u Sieni kod slavnog talijanskog baritona Gina Bechija (1913-1993) i dobila Diploma dimerito, te u Sofiji kod Hrista Brmbarova.
Debitirala je 1961. u Rijeci u mezzosopranskoj ulozi Mercedes u Bizetovoj Carmen. U repertoar dramskog soprana uputio ju je pijanist i korepetitor Alessandro Petterin (1902-1967). Odmah je postala solistica riječke Opere i nakon godinu dana pjevala je svoju prvu veliku ulogu – Santuzzu u premijernoj realizaciji Mascagnijeve Cavallerije rusticane koja je na određen način postala simbolom njezine umjetničke osobnosti. Likom, glasom, pjevanjem, glumom bila je gotovo idealno oličenje lika napuštene sicilijanske djevojke.Već prvih godina svojega riječkog angažmana pjevala je 1963. Toscu na premijeri istoimene Puccinijeve opere. Tosca je postala jedna od ključnih uloga u njezinu repertoaru, koju je pjevala na mnogim pozornicama. U premijernoj realizaciji Nikole Šubića Zrinjskog 1964. bila je Eva, a u Rijeci je pjevala i dvije Verdijeve Leonore – u operama Trubadur i Moć sudbine, te pri kraju angažmana Kneginju u Rusalki Antonina Dvořâka..jpg)
U sezoni 1968/1969. Mila Kirinčić otišla je u angažman u Operu u Novom Sadu i repertoaru dodala Tatjanu u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog. 1969. došla je u Operu HNK-a u Zagrebu i ostala do odlaska u mirovinu 1991., s izuzetkom sezone 1972/1973., koju je provela u Kielu. Repertoaru je dodala Ameliju u Simonu Boccanegri i oduševila njemačku publiku glasom „koji svojim metalnim sjajem bez muke blista nad pjevačkim ansamblom i orkestrom“, kako je njezine nastupe ocijenio kritičar časopisa Opernwelt.
No, prvi nastupi Mile Kirinčić u zagrebačkom angažmanu nisu joj donijeli priznanje. Nastupivši u Aidi, Giocondi i Fideliju bez prethodnog orkestralnog pokusa, tek je mogla dati naslutiti svoje mogućnosti, ali nikako ne i domete. Tek su, najprije Santuzza a zatim Senta u Ukletom Holandezu, potvrdile iznimnost njezinoga snažnoga glasa koji je svojim metalnim sjajem bez muke blistao u gustoj Wagnerovoj partituri. Jagoda Martinčević naglasila je u Vjesniku 25. veljače 1975. da je „i Sentu ova darovita umjetnica doživjela kao i sve svoje uloge nekonvencionalno, s mnogo ekspresije i nijansiranja." Ukleti Holandez definitivno ju je afirmirao i potvrdio da u njoj zagrebačka Opera ima pravi dramski sopran s čvrstim i prirodno tamno obojenim srednjim i dubokim položajima, čistih i sigurnih visina u kojima pjevačica s urođenom lakoćom raspolaže širokom skalom dinamičkih gradacija. Izgledalo je da se njezina budućnost krije upravo u tom repertoaru, ali ona je ostala vjerna belkantu..jpg)
Za njezinu Aidu u lipnju 1976. Jagoda Martinčević napisala je da je „topla, neodoljiva, iskrena i u pjevačkom pogledu neobično vrijedna Aida", i dodala: „Ova u punom smislu riječi antioperna zvijezda, s manirama, gestama i mimikom posve oprečnima ustaljenoj opernoj tradiciji, kleše svoje uloge intuicijom i logikom oštroumnog majstora detalja, a kao pjevačica sve se više razvija u pravi dramski sopran dalekosežnih mogućnosti.“ Za Aidu je 1982. dobila Nagradu Milke Trnine. A doprla je 1981. do vrhunca belkanta – Bellinijeve Norme. Njezin sugestivan dramski sopran goleme nosivosti bio je upravo idealan za Normine dramske situacije. Ukus i muzička inteligencija kojima je oblikovala ovu iznimno tešku ulogu krasila je i vrlo moderna, a time i nadahnuta scenska igra i sjajan scenski izgled.
Mila Kirinčić ostvarila je i nekoliko likova u operama hrvatskih autora. Osobito su joj drage bile tri: Irmengarda u Porinu Vatroslava Lisinskog, koju je tumačila u riječkoj Operi, Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca, koju je pjevala bezbroj puta u raznim produkcijama u svim hrvatskim opernim kućama i kojoj je raskošnim dramskim sopranom dala toliko potrebne herojske akcente, te lik ilirske kneginje Dalmaro Jakova Gotovca, koju je ostvarila na premijeri opere u Zagrebu 1983. godine. Lijepe pojave i adekvatnoga dramskog glasa, udovoljila je svim zahtjevima lika. S mjerom i ukusom ostvarila je cijeli niz nijansi u njegovu razvoju. Suvereno je pjevački izgradila tu veoma zahtjevnu ulogu, a prelijepim pianima i mezzavoce dala joj je traženi kolorit.
Na zagrebačkoj sceni Mila Kirinčić ostvarila je uz spomenute još nekoliko uloga: Ameliju na premijeri Krabuljnog plesa, Prvu damu Kraljice noći u Čarobnoj fruli, Desdemonu u Otellu, Elizabetu u Don Carlosu i Madeleine u Andréu Chénieru.
Mila Kirinčić nastupala je i na koncertima u zemlji i inozemstvu, poglavito u talijanskim gradovima. Na manifestaciji Serate Musicali u Milanu nastupila je na koncertu u čast Giulietti Simionato. Pjevala je u Rimu, Perugiji, Sieni, Bologni, Reggiu Emiliji, Gorici, zatim u Segedinu u Mađarskoj, s ansamblom riječke, novosadske i zagrebačke Opere u Luksemburgu, Pečuhu i Pragu te individualno u gradovima bivše Jugoslavije i u Donjecku u bivšem Sovjetskom Savezu. Mila Kirinčić, udana za stručnjaka za međunarodno pravo profesora Vladimira Degana, bila je posljednji pravi hrvatski dramski sopran. Svojim bogatim i snažnim sugestivnim dramskim sopranom s osobito lijepim pianima u visokim položajima, s belkantistički zasvođenim lukovima fraze, s istančanom muzikalnošću i ukusom donosila je iskrenu i uvjerljivu vokalnu interpretaciju. Cjelovitosti glazbeno-scenskog djelovanja njezinih interpretacija pridonosila je neposredna i uvjerljiva scenska igra te stasita scenska pojava.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 18. kolovoza 2021.
