Maestralna solistica i vrhunski dirigent

Koncert Simfonijskog orkestra Opere HNK-a u Zagrebu, Aleksandar Kalajdžić, dirigent, Ivana Lazar, sopran, HNK u Zagrebu, 26. ožujka 2021.



  • Umjetnici, u konkretnom slučaju glazbenici, posebna su bića. U početku im je potrebna nadarenost, zatim dobro školovanje, a onda kada su spremni za izlazak u javnost, neophodno im je slušateljstvo, mogućnost da pokažu, iskažu i dokažu svoju nadarenost, dobro obrazovanje i ono što ih ispunjava, a to prenose preko odabranog glazbenog repertoara. U slučaju dirigenata, potrebni su im orkestri, a u slučaju opernih pjevača, pozornica. Trijada, to temeljno trojstvo koje određuje i usmjerava profesionalni život glazbe, dobro je poznata. Dakle, prvo glazbeno djelo, pa njegova izvođačica/izvođač i onda publika, ono željeno mnoštvo koje će znati primiti i uživati u umjetničkoj, glazbenoj poruci. No za sve to su se povijesno razvile i neophodne institucije, čiji je zadatak logistička priprema i stvaranje uvjeta za ispunjenje spomenute trijade.

    Kako je ovdje riječ o glazbenom događaju koji se zbio 26. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a upravo je tog dana u jutarnjim satima pred zgradom održan protestni skup kojim su neki od glazbenika, solista i članova orkestralnog i zborskog ansambla, glasno i za njih nedvojbeno opravdano, tražili promjenu aktualne uprave, okomivši se na prvome mjestu na intendanticu – gospođu Dubravku Vrgoč kao na prvu uz trojstvo ravnatelja Drame, Opere i Baleta, da bi tek nešto kasnije izjavama za medije ravnatelji Drame – gospodin Ivica Buljan i ravnatelj Baleta – gospodin Leonard Jakovina pokušali opovrgnuti zahtjeve umjetnika, moguće je zaključiti da je prije podne 26. ožujka bilo za HNK u Zagrebu burno i neosporno intrigantno. Ravnatelja Opere – maestra Marcella Motadellija, nije bilo moguće ni vidjeti niti čuti, a u međuvremenu je otkazom zaključio svoje djelovanje u Operi HNK u Zagrebu.

    Ali, nije mi namjera baviti se unutarnjim problemima glavne nacionalne kazalište kuće. Rješavanje problema unutarnja je stvar institucije te dakako njezinih financijera. Naprotiv, želja mi je naglasiti sve ono prije rečeno, a to je temeljna želja glazbenika da sviraju i pjevaju za publiku. A to se dogodilo uvečer, na koncertu Simfonijskog orkestra HNK u Zagrebu i sa sudjelovanjem jedne od prvakinja kuće, sopranistice Ivane Lazar. Naime, upravo u tome vidim veličinu umjetničkog poziva, odgovornost i profesionalnost umjetnika okupljenih u HNK u Zagrebu. Jer, jedno je tražiti dostojanstvene uvjete rada a drugo je, čak i usprkos svemu, nastupiti i dati ono najbolje što umiju i čemu su se posvetili.

    Za dirigentski je pult bio pozvan maestro Aleksandar Kalajdžić, Zagrepčanin sa zavidnom međunarodnom karijerom, a čini se i dirigent koji nasljeđuje, barem u savjetničkoj funkciji, talijanskog prethodnika. Naime, dirigent Aleksandar Kalajdžić, rođen 1961. u Zagrebu, razvio je uspješnu karijeru u inozemstvu a sada je, bilo bi to lijepo, došao trenutak da se trajnije posveti glazbenom životu rodnoga grada. O njemu čitamo da je bio đak Glazbene škole Vatroslav Lisinski, dvije godine privatno je učio glasovir i kod profesora Ladislava Šabana, maturirao je na Drugoj gimnaziji, a potom je nastavio studij dirigiranja, operne korepeticije, glasovira, viole i barokne interpretacije u Beču.

    Bio je prvi dirigent Simfonijskog orkestra hrvatske glazbene mladeži, a zatim je u Njemačkoj postupno prošao put od korepetitora i dirigenta u opernim kućama u Krefeldu i Mönchengladbachu, bio je stalni dirigent Bavarske državne opere od 1990. do 1995, zatim prvi dirigent Državnog orkestra i Opere u Weimaru, a od godine 2000. bio je slobodni je umjetnik, redoviti gost poznatih orkestara u Europi, Sjedinjenim Državama, Meksiku i Južnoafričkoj Republici, gdje je djelovao kao stalni gost-dirigent Filharmonije u Cape Townu. Aktivan kao pijanist, pratitelj popijevki i komorni glazbenik, Aleksandar Kalajdžić prvenstveno je trajno tražen kao dirigent te je tako bio Kapellmeiter u Münchenu, prvi dirigent Nacionalnog kazališta u Weimaru, 2008-2010. prvi dirigent u Nacionalnom kazalištu u Mannheimu, a od sezone 2010/2011. je generalni glazbeni direktor, GMD, kazališta u Bielefeldu i Bielefeldske filharmonije. Raspolaže velikim opernim i orkestralnim repertoarom i to od baroka do suvremene glazbe, a osobita je priznanja stekao kao interpret francuske glazbe i to prvenstveno Mauricea Ravela i Claudea Debusssya.

    Zagrebačka publika poznaje Aleksandra Kalajdžića i sigurno je, da nismo pod diktatom epidemioloških mjera zbor korona-zaraze, da bi zagrebački HNK bio popunjen do posljednjeg mjesta. Program koji je maestro Kalajdžić odabrao za koncert 26. ožujka odaje ne samo njegovu profesionalnu ozbiljnost i očite osobne afinitete, nego je bio i posebno obogaćenje za dakako reducirani broj slušatelja, ali i za publiku koja je s velikim zadovoljstvom primila ponuđeni „glazbeni menu“.

    Trittico Botticelliano Ottorina Respighia nije često izvođeno djelo, barem ne u Hrvatskoj. Riječ je o ciklusu skladanom 1927. godine i to je evokacija triju slavnih slika Sandra Botticellija (rođenog kao Alessandro di Marianodi Vanni Filipepi u Firenci oko 1445. i preminulog 1510. godine), izloženih u firentinskoj Galeriji Uffizzi. Respighi je posjetio tu galeriju i slike su ga inspirirale na tri stavka, od kojih je prvi La Primavera (Proljeće), drugi L'adorazione dei Magi (Poklonstvo Svetih triju kraljeva) i Lanascita di Venere (Rođenje Venere). Maestro Kalajdžić izrazito je suptilno, s mnogo piana i razrađenih nijansi izveo taj 20-minutni triptih, ističući orkestralna sola na način tipično Respighieve zvučne imaginacije.

    Niti Siegried-Idilu, simfonijsku pjesmu WWV 103 Richarda Wagnera ne čujemo suviše često. A glazba je to koja opaja puninom harmonija, ljepotom melodija i wagnerijanskom mistikom, koju je Orkestar HNK dokučio i tu antologijsku simfonijsku pjesmu ozvučio u disciplinirano uvježbanim orkestralnim dionicama i tuttiju pune zvukovnosti.

    A niti treće djelo na programu ne pripada učestalom repertoaru. Jer, neophodan je sopran s intonacijski sigurnim koloraturnim visinama i koncentracijom kojom je neophodno izvesti vokalize tog za glas nadasve zahtjevnog Koncerta za koloraturni sopran i orkestar u f-molu, op. 82 iz 1943. godine ukrajinskog skladatelja njemačko-poljskog podrijetla  Reinholda Moritzeviča Glièrea. Jer, glas je tretiran gotovo instrumentalno, pjeva se samo na vokale, a od pjevačice se traži nadasve naglašena koncentriranost i sigurnost.

    Glière je rođen 1875. u Kijevu – jednom od kulturnih središta tadašnjeg Ruskog carstva, otac mu je bio doseljenik iz njemačke Saske a majka kćerka njegova učitelja, doseljenika iz Varšave. Kako je u svoje prezime ubacio akcent, accent grave na e, dakle è, Glière, neki su ga smatrali Francuzom ili Belgijancem, što još i danas izaziva zabune. Sam Glière nije nikada napustio Moskvu, gdje je kao student Sergeja Taneyeva diplomirao na Konzervatoriju, a on je opet podučavao Sergeja Prokofjeva te bio profesor mnogim sovjetskim skladateljima, među njima i Aramu Hačaturjanu. Za Koncert za koloraturni sopran i orkestar, u kojemu solističku dionicu može izvoditi i violina ili flauta, dobio je 1946. Staljinovu nagradu, a preminuo je u Moskvi 1956. godine.

    Iako nije prigoda za još opširnije biografske podatke o skladatelju kojega slabo poznajemo, ipak valja naglasiti kako se Glière često udubljivao u različita narodna glazbena nasljeđa i taj je folklorizirajući ugođaj moguće osluškivati i u njegovom Koncertu za koloraturni sopran i orkestar u f–molu, op. 82 koji je prvakinja Opere HNK u Zagrebu Ivana Lazar izvela doista maestralno. Njezin čisti, u visinama siguran i intonacijski pouzdan glas izmjenjivao se s orkestrom i pojedinim dionicama u glazbenom protoku naglašene bravure i virtuoziteta. Bio je to nedvojbeni izuzetni glazbeni doživljaj i svakako treba zahvaliti maestru Kalajdžiću što je Ivani Lazar dao priliku da briljira svima na radost.

    Životopis 89-godišnjeg Rodiona Konstantinoviča Ščedrina svojevrsna je ne samo povijest Rusije nego i ljubavna bajka. Sa suprugom, zacijelo najpoznatijom ruskom balerinom Majom Pliseckajom, živio je više od pola stoljeća do njezine smrti 2015., u braku koji je očito bio ne samo sretan spoj dvoje izuzetnih umjetnika nego i povod za nastanak brojnih skladateljevih antologijskih djela koja sve više privlače pozornost svjetske javnosti. Nakon pada komunizma preselili su se u München, a nakon suprugine smrti Ščedrin rado posjećuje i rodnu Moskvu.

    U bogatom opusu Rodiona Ščedrina djelo koje ga je osobito proslavilo je njegova Carmen suita, op. 37. Orkestrirati i instrumentalizirati Bizetove hitove iz opere Carmen na način na koji je to učio Ščedrin neosporno je majstorstvo koje proslavljuje njega kao orkestratora, jer arije iz Carmen i nije potrebno popularizirati. Simfonijski orkestar HNK u Zagrebu pod ravnanjem Aleksandra Kalajdžića muziciriao je nadahnuto, svi su njegovi članovi i članice svirali bravurozno i ostavili dojam uglednog orkestralnog tijela koje i samostalno može ostvariti vrhunsku izvedbu. Ali, ne želimo li ih konačno više i češće slušati u njihovoj temeljnoj funkciji opernog i baletnog sudionika??? Bit će, bit će!

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 9. travnja 2021.

    Simfonijski orkestar Opere HNK-a u Zagrebu

    Aleksandar Kalajdžić, dirigent
    Ivana Lazar, sopran

    Program:

    Ottorino Respighi: Trittico Botticelliano
    Richard Wagner: Siegfried-Idylle WWV 103
    Reinhold Glière: Koncert za koloraturni sopran i orkestar u f-molu, op. 82
    Rodion Ščedrin: Carmen suite

Piše:

Zdenka
Weber

kritike