Kvalitetna glazbena izvedba usprkos redateljskoj uzurpaciji djela

Teatro alla Scala u Milanu: Richard Strauss, Saloma, dir. Riccardo Chailly, red. Damiano Michieletto, posebna izvedba prenošena 20. veljače 2021., (2. dio)

• 
  
  Glazbeni dio izvedbe sasvim je druga priča. Glazbeno vodstvo Riccarda Chaillyja ničim nije odavalo da je uskočio u ovu produkciju (kojom je baš on trebao dirigirati prije godinu dana). To što je s tehničkom realizacijom partiture od strane orkestra sve bilo u redu i očekivali bismo od tako profesionalnoga ansambla kakav je onaj milanske Scale, no Chaillyjeva izvedba bila je odlična i u interpretacijskom smislu. Slijedeći s poštovanjem Straussove oznake i namjere, Chailly je uspio uzorno dozirati i kreativni element u vođenju izvedbe. Partituru je realizirao metrički čvrsto, ali i s dozom potrebne agogičke fluidnosti. Strastven mu je i uzbudljiv bio orkestralni interludij između treće i četvrte slike, a Salomin ples sedam velova bio je, zahvaljujući vrsnoj gradnji dramaturgije odabirom tempâ i trudu oko iznošenja orkestracijskih detalja, odličan, a i posve u duhu jedne uzavrele orijentalne noći, čega nažalost na pozornici nije bilo ni u tragovima.
  
  Za pohvalu je uspjelo postizanje ravnoteže unutar pojedinih grupacija golema orkestralnog aparata, koji je inače bio raspoređen u gledalištu zbog protupandemijskih mjerâ. Kako se to akustički doimalo u samom kazalištu lišenom publike, ne znamo, ali na snimci su akustički odnosi uravnoteženi. Uobičajeno isticanje pojedinih solâ u orkestru (npr. limenih puhača, kontrafagota itd.) moglo bi ovdje biti samo nasumično: opći je dojam da je sve funkcioniralo.

  
  
  Teško je pretpostaviti koliko je pjevačima bila izazovna promjena dirigenta niti tjedan dana prije izvedbe, ali čini se da je Chaillyjev autoritet bio poticajan. U kvartetu najvećih uloga (Saloma, Herod, Jochanaan, Herodijada) nije bilo, unatoč očekivanim nesavršenostima, slabe točke. Odabrani tumači svih četiriju uloga već su ih pjevali ranije, neki i u više produkcija. Kako su redateljski zahtjevi išli najčešće u smjeru poništavanja nekih važnih odrednica Straussovih likova, teško je procijeniti doprinos pjevačâ konačnom emocionalnom habitusu tih likova. Humorni elementi vezani uz svađu pet Židova, Herodijadu i osobito Heroda, nisu mogli doći do izražaja, ali ni Salomina početna žudnja ni završna bizarna nekrofilija.

  Bas-bariton Wolfgang Koch donio je lik Ivana Krstitelja snažno. Njegov ton je prodoran i taman, uspjelo prilagođen svečanim trenucima vjerskog zanosa, eksponiranije visine snažne su mu, ali i povremeno obilježene sporijim vibratom. Linda Watson iskoristila je adute karakterne uloge Herodijade upečatljivom pojavom i odrješitom karakterizacijom teksta.

  
  
  Veliku ulogu Heroda tenor Gerhard Siegel donio je snažnim tonom (i u visinama), ritamski precizno i nadasve vrlo pouzdano. Način na koji je tu vrlo zahvalnu, ali djelomično i iscrpljujuću ulogu morao odigrati u ovoj inscenaciji, usmjeren više na mračne obiteljske tajne negoli na brojne zgodne detalje u tekstu, oduzeo mu je priliku da stvori potpun lik neobičnoga tetrarha.

  Lijepo je tenor Attilio Glaser pjevao svoga Narabota, ali opet inkomodiran nepotrebnim redateljskim uputama koje nisu u skladu sa Straussovim izvornim likom. Odabir iskusne wagnerijanke Liobe Braun za ulogu vrlo mladoga Paža neobičan je, ali u skladu s redateljevim odnosom prema originalu. Ova uloga u hlačama prikazana je ovdje kao zrela ženska osoba.

  Ruska sopranistica Elena Stihina (Stikhina), rođena 1986. a od 2017. solistica u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu, svojim je debijem u Scali ponovila neobično zahtjevnu ulogu Salome. Meni je, moram priznati, njezina Saloma zaista ugodno iznenađenje! Premda je njezino predavanje lika slijeđenjem redateljevih ideja bilo u suprotnosti s izvornim habitusom Salome, pa nije bilo u glumačkom smislu ni zanosne žudnje ni nekrofilnih apetita, a plesa tek u tragovima i nikako orijentalnog, njezino je pjevanje bilo u najvećoj mjeri odlično.
  
  
  
  Ono što se posebno doima u ovoj izvedbi jest što njezin glas nije ni lirski sopran koji bi mogao dočarati mladu djevojku, što Saloma jest, ni dramski sopran Izoldina kova, kakav Straussov orkestar često zahtijeva, nego mladodramski (lirico-spinto) glas koji je istovremeno i svijetao, po potrebi nježan, i snažan i prodoran kad treba. Sve su joj visine, a Salomi ne manjka zahtjevnih b-ova i h-ova (b2 i h2), bile jako dobre i pretežno čiste, bez onoga nepoželjnog, neurednog i sporog vibrata (u nas obično nazivan tremolom) kakav se neopreznim pjevanjem takvih uloga često razvija i u mlađih sopranistica. Ali i dubine su joj pouzdane i mahom čujne i uvjerljive. Njezin prsni registar nije doduše impresivan, ali je svakako postojeći, pa je i onaj glasoviti ges mali na posljednjem slogu u das Geheimnis des Todes u Salominu veličanstvenom završnom pjevu bio ako ne besprijekoran a ono svakako čujan, solidan i u službi Salomina psihološkoga stanja. 

  Stihina je, doduše lišena zadatka da otpleše aktivnije zahtjevan ples sedam velova (još od Straussova vremena postoji mogućnost da pleše umjesto sopranistice netko drugi), dočekala nezaboravni Salomin završni pjev (Ah! Du wollest mich nicht deinem Mund küssen lassen, Jochanaan) glasom svježa i u punoj kondiciji i u njoj je ostala do kraja, iako je čak morala okusiti tekućinu što predstavlja krv i cijedi se od instalacije s Jochanaanovom glavom niz konopac u veliku zdjelu. Otpjevavši strasno i posljednje taktove (u Cis-duru), kojima zadovoljno utvrđuje da je poljubila usta na odrubljenoj glavi Ivana Krstitelja, Stihina je mogla mirno čekati spuštanje zastora, prije kojega se nije dogodilo ono što libreto traži: njezina smrt između štitova vojnika, koji izvršavaju naredbu zgroženoga Heroda.

  
  
  Ako je redatelj pokušao uzurpirati Straussovo djelo, pobjedu su odnijeli glazbenici: pjevački solisti, Scalin orkestar i dirigent Riccardo Chailly. Predstave ovakvih inscenacija obično se ne zadržavaju dugo u repertoaru, ali kvalitetna glazbena izvedba jamči da će barem radijska snimka i u budućnosti imati svoje slušatelje. Kada se nova Saloma može očekivati u Hrvatskoj, nije zahvalno prognozirati: ona koja je bila dogovarana između riječke i zagrebačke Opere prije nekoliko godina otpala je, ali je u Rijeci zato postavljena Elektra, što se pokazalo isplativim rizikom, ali, nažalost, i kratkotrajnom repertoarnom pojavom.
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 19. ožujka 2021.

  Richard Strauss: Saloma (Salome), 1905.
  Posebna premijerna izvedba u milanskom Teatro alla Scala
  
  Dirigent: Riccardo Chailly
  Redatelj: Damiano Michieletto
  Scenograf: Paolo Fantin
  Kostimografkinja: Carla Teti
  
  Važnije uloge:
  Saloma: Elena Stihina (Stikhina)
  Herod: Gerhard Siegel
  Herodijada: Linda Watson
  Jochanaan (Ivan Krstitelj): Wolfgang Koch
  Narabot: Attilio Glaser
  Paž: Lioba Braun
  
  Orkestar milanske Scale

Piše:

Karlo
Radečić