Veristička promjena u opernoj arhitekturi
125. obljetnica praizvedbe opere La Bohéme Giacoma Puccinija; Praizvedba i odjeci opere (3. dio)
-
Operom La Bohème počela je Puccinijeva suradnja s 29. godišnjim dirigentom Arturom Toscaninijem (1867-1957), od njega devet godina mlađim, često prekidana, ali neovisno o tome vrlo čvrsta i plodna. Toscanini je 1895. dobio stalni angažman u Teatru Regiu u Torinu i najprije je osigurao solidan orkestar za zahtjevnije projekte kakav je bio Wagnerov Sumrak bogova, kojim je, naravno, dirigirao. Slijedila je La Bohème, praizvedena 1. veljače 1896. Naslovnu ulogu tumačila je 33-godišnja Cesira Ferrani (1863-1943) koja je bila i prva interpretkinja Puccinijeve Manon Lescaut. Za razliku od više dramatski nastrojene slavne Gemme Bellincioni (1864-1950), ona je verizmu pristupala sa željom da u njemu naglasi i lirske trenutke. Nakon premijere Puccini joj se zahvalio riječima Alla mia vera e splendida Mimì, signorina Cesira Ferrani, con gratitudine Giacomo Puccini (Mojoj istinskoj i sjajnoj Mimì, sa zahvalnošću Giacomo Puccini.). Od nje dvije godine mlađi tenor Evangelista Gennaro Gorga (1865-1957), skraćenog imena Evan Gorga, upravo je stvarao karijeru i počeo nizati uspjehe. Godinu dana kasnije, na premijeri Leoncavallove La Bohème u venecijanskom Teatru La Fenice pjevao je Marcella. A onda je u tridesetčetvrtoj godini odustao od pjevačke karijere i posve se posvetio stvaranju iznimno vrijedne kolekcije glazbenih instrumenata koju je darovao Muzeju Borghese u Rimu. Musetta je bila Camilla Pasini (1875-1935), Marcella je pjevao baritonTieste Wilmant (1859-1937), Collinea bas Michele Mariani a Schaunarda bariton Zadranin Antonio Pini Corsi 1859-1937) što je za nas najzanimljivije.
Antonio Pini Corsi bio je jedan od najprofinjenijih buffo pjevača svojega vremena. Njegov brat Gaetano bio je vrstan karakterni tenor. Oba brata nastupala su na brojnim praizvedbama. Antonio Pini-Corsi je karijeru počeo u komičnim operama Rossinija i Donizettija no 1891. u Genovi je pjevao Don Carla u Ernaniju. Prvi put nastupio je u Scali 1893. kao Rigoletto uz veliku australsku sopranisticu, jednu od najslavnijih pjevačica svih vremena, Damu Nellie Melbu (1861-1931) u ulozi Gilde.
Svojim vokalnim i scenskim umijećem toliko se svidio Verdiju da mu je povjerio ulogu Forda na praizvedbi Falstaffa 1893. Forda je pjevao 1894. i na prvoj izvedbi Falstaffa u Covent Gardenu. U Covent Gardenu, Scali i Metropolitanu pjevao je nekoliko desetljeća. Glas mu je ostao netaknut i pokretan i nakon četrdeset godina karijere zahvaljujući ponajprije oštroumnoj inteligenciji kojom su se odlikovali svi njegovi nastupi. Sačuvani su brojni tonski zapisi njegova glasa za gramofonske tvrtke HMV, Pathé i Columbia, Milano. Skladao je pjesmu Tu non mi vuoi più bene (Ne voliš me više), koju je snimio veliki Caruso.
Kritičari su na praizvedbi La Bohème bili zbunjeni. Zbunjivala ih je i Puccinijeva harmonijska smjelost, zbunjivale su ih silazne paralelne kvinte na početku trećeg čina. Što su pisali? Kritičar E. A. Berta pisao je u novinama La Gazzetta del popolo: „Tri srdačna aplauza dočekuju maestra Toscaninija dok podiže ruke da znak za početak predstave. Prema običaju, partitura leži zatvorena na dirigentskom pultu. Prvi čin završava u 21.15“. Tri srdačna pljeska dočekuju Puccinija i pjevače. Za Puccinija je i četvrti ovacija. U 21.35“ počinje drugi čin i završava u 21.50“. Nema prekida s pljeskom osim u velikom ansamblu poslije Musettine pjesme. Nakon završetka čina, dva poziva za maestra i pjevače.
Po hodnicima se živo raspravlja. Ne manjkaju fanatici, ali mnogi ističu da finale s bubnjevima i sav onaj metež koji podsjeća na operetu ne djeluju baš uvjerljivo. Priznaje se, pak, da djelo obiluje simpatičnom genijalnošću čak i onda kad nadahnuće drijema. Dvadeset dva i petnaest. Treći čin. Diže se zastor nad prelijepom slikom carinske granice. U 22.40” publika oduševljeno plješće, i četiri puta Puccini i pjevači izlaze pred zastor. Želi se da Puccini peti put sam izađe. Pri kraju smo. U 22 i 55 počinje četvrti čin i prolazi u napetoj šutnji. Nakon završetka, publika poziva pjevače i maestra četiri puta pred zastor. Dakle, poziva pred zastor bilo je ukupno petnaest.“Carlo Bersezio završio je svoj članak u novinama La Stampa čudnim savjetima: „Kao što La Bohème ne ostavlja velik dojam kod slušatelja, tako neće ostaviti dublji trag u povijesti naše opere i bilo bi dobro kad bi autor, smatrajući je pogreškom trenutka, hrabro nastavio dobrim putem i shvatio da je nakratko skrenuo sa staze umjetnosti. Završio sam i sretan sam jer je neke istine ponekad teže čuti nego reći.“
Puccinijeva pastorka Fosca Crespi, kći njegove žene Elvire iz prvog braka, poslije je opisala praizvedbu: „Izvedba je bila besprijekorna, iako su protagonisti bili mladi umjetnici. Tenor Evan Gorga bio je početnik. Cesira Ferrani, koja je s golemim uspjehom tri godine prije pjevala Manon Lescaut, doista je bila izvanredna. Uz njih je Camilla Pasini pjevala Musettu i Tieste Wilmant Marcella. Publika je bila birana. Bila je nazočna princeza Letizia, mnogi uglednici iz Milana, najvažniji onodobni kritičari. Puccini je već bio priznat, ali kritičari su bili spremni da ga dohvate. Bilo je strašno. Sama sebi ne mogu objasniti zašto je to tako bilo. Danas je publika razvijenijih shvaćanja, ali tada je njezin ukus tražio tradicionalnu, veliku operu. La Bohème je bila verističko djelo, donosila je nešto novo, promjenu u opernoj arhitekturi. Sjećam se da su o njoj najlošije pisali kritičari novina La Gazzetta del popolo. Pisali su da operu ne čeka dug život i da neće ostaviti traga u opernoj povijesti. A, kako se zna, uspjeh La Bohème potvrđen je dva mjeseca poslije, 8. travnja u Palermu, pod ravnanjem Leopolda Mugnonea (1858-1941) s Angelicom Pandolfini (1871-1959) kao Mimì, kad su pjevači morali ponoviti gotovo sve prizore, čak i prizor smrti Mimì.“A kakav je bio ishod? La Bohème se u Torinu od 1. veljače do 22. ožujka izvela 24 puta pred rasprodanim gledalištem. Počela je osvajati svjetske pozornice, najprije u Buenos Airesu, zatim u Manchesteru, godine 1897. u Covent Gardenu u engleskom prijevodu i u Los Angelesu, 1898. u New Yorku, 1899. ponovno u Covent Gardenu, ali na talijanskom s glasovitom Melbom (1861-1931), u ulozi Mimi i Fernandom de Luciom (1860-1925) kao Rodolfom. U godini Puccinijeve smrti, 1924., Toscanini je dirigirao izvedbom u milanskoj Scali s Marijom Zamboni (1895-1976) i Aurelianom Pertileom (1885-1952) u glavnim ulogama.
Ansambl Metropolitana prvi put je izveo La Bohème 9. studenoga 1900. u Hazard's Pavillionu u Los Angelesu, a tek je sedma izvedba 26. prosinca bila u zgradi Meta. Dirigirao je prvi veliki talijanski dirigent, skladatelj Luigi Mancinelli (1848-1921), a Mimì je pjevala slavna Melba. Rodolfo je bio talijanski tenor Giuseppe Cremonini (1866-1903). Rođen kao Giuseppe Bianchi, umjetničko prezime uzeo je prema rodnoj Cremoni. Bio je prvi Puccinijev Des Grieux u Manon Lescaut i partner Milki Ternini u prvoj izvedbi Tosce u Metropolitanu. Smrt u 37. godini prekinula je njegovu vrlo uspješnu karijeru neuobičajeno širokog repertoara. Američka sopranistica austrijskog podrijetla Fritzi Scheff (1879-1954) pjevala je Musettu, a talijanski bariton koji je karijeru počeo kao virtuoz violončela Giuseppe Campanari (1855-1927) bio je Marcello. Slavni francuski bas Marcel Journet (1868-1933) u ulozi Collinea prvi je put nastupio u Metropolitanu. Zanimljivo, uz La Bohème izvodio se prizor ludila iz Lucije di Lammermoor, naravno, s Nellie Melbom.Teško je naći sopranisticu koja nije pjevala Mimì, a ni boljeg lirskog tenora koji nije pjevao Rodolfa, no, nedvojbeno, pojam za te uloge u drugoj polovici 20. stoljeća bili su Mirella Freni i Luciano Pavarotti.
Nastavlja se...© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 22. veljače 2021.
