Potpuna predanost djelu

125. obljetnica praizvedbe opere La Bohéme Giacoma Puccinija; Nastanak opere (2. dio)

  • Giacomo Puccini – poprsje u bronzi, rad: Francesco Messina, 1958. u Muzeju ScaleGovoreći o nastanku opere, ne može se ne spomenuti Ruggera Leoncavalla koji je prvi napisao libreto prema Murgerovu romanu i ponudio ga Pucciniju. Puccini ga je odbio, ali godinu dana poslije obavijestio je Leoncavalla da sklada operu na taj siže. Leoncavallo je bio bijesan i od tada su dva prijatelja postala doživotni neprijatelji. U tome su im pomagali njihovi nakladnici: Ricordi Pucciniju, a Edoardo Sonzogno (1836-1920) Leoncavallu. Tako su dvoje ugledne milanske novine istoga dana objavile vijest da Puccini i Leoncavallo skladaju operu La Bohème. Puccinijeva je opera obišla svijet, a Leoncavallova, praizvedena petnaest mjeseci poslije, 1897., u Veneciji, unatoč neprijepornim dramatskim kvalitetama, nije uspjela zasjeniti uspjeh Puccinijeve poetičnije i snažnije nadahnute partiture.

    Puccini je počeo razmišljati o Murgerovom romanu Scènes de la vie de bohème već zimi 1892./1893., ubrzo nakon praizvedbe Manon Lescaut. To ga je dovelo u oštar sukob u tisku s Ruggerom Leoncavallom koji je još prije počeo razmišljati o istom sižeu. Onda ga je zaokupila misao da sklada operu prema noveli La Lupa (Vučica) slavnog verističkog autora Giovannija Verge (1840-1922). Ali nju je ljeti 1894. napustio i prihvatio se La Bohème. Partitura je bila gotova 10. prosinca 1895. godine.

    Giacomo Puccini i Giulio Ricordi na Puccinijevu posjedu u Torre de LagoRuggero Leoncavallo (23. travnja 1857. – 9. kolovoza 1919.)

    Puccini se školovao na talijanskoj tradiciji koja se temelji na melodiji i predominantnosti glasa. No bio je izvrsno školovan i izvrstan poznavatelj orkestra. I kad je razvio svoj vlastiti jedinstveni stil, ostao je vjeran svojim talijanskim korijenima. Skladao je krasne melodije za glas, ali je i orkestru dao samosvojnost, satkanu od stotinu detalja. A oni se tako prirodno pretapaju da se teško može uočiti koliko je glazba kompleksna. Orkestar ravnopravno sudjeluje u drami. On prenosi vizualne detalje u zvuk, određuje ozračje i ugođaj svake scene. On otkriva karaktere – i kad riječ možda i ne može izraziti osjećaj, orkestar preuzima ulogu i izražava ono što se ne može izraziti glasom. Za njegov opis atmosfere Latinske četvrti u drugome činu  slavni francuski skladatelj Claude Debussy (1862-1818) rekao je da nitko nije bolje od Puccinija opisao Pariz onoga vremena.

    Kostim Adolfa Hohenteina za RodolfaKostim Adolfa Hohenteina za Mimì
    Kostimi Adolfa Hohenteina za Musettu, Marcella, Mimì i Rodolfa u 3. činuAdolf Hohenstein (1854-1928)

    Puccini je znao glazbom izraziti ne samo cijeli prizor nego i sitne pojedinosti. U tom je smislu posebno indikativan uvod u treći čin opere. Harfa i dvije flaute u staccatu opisuju snježno jutro. Polagano silaze u kvintama poput snježnih pahuljica, a pod njima je violončelo koji podcrtava hladnoću i neutješnost prizora.

    „Najteže mi je početi skladati“, govorio je Puccini. „Teško mi je pronaći glazbeno ozračje za operu, ali kad to uspijem, posao je gotov i opera ide svojim tokom. Ali kako mogu skladati bez dobrog libreta? Nisam simfoničar i jednostavno moram pred sobom vidjeti scensku sliku, moram vidjeti kako se moja živa bića kreću po pozornici.“ A ona su se u La Bohème kretala iskreno i spontano. Svaki je lik bio karakter.

    Kroničari pišu da je u vrijeme dok je skladao La Bohème Puccini sa svojim prijateljima kupio kućicu. Tamo su kartali, pili vino i razgovarali. Nazvali su je „Klub La Bohème“. Pridržavali su se nekoliko strogih pravila ponašanja. Šutnja je bila zabranjena, a mudrost dozvoljena samo u posebnim prigodama

    Riccardo Salvadori (1866-1927)Scenski nacrti Riccarda Salvadorija za 1. 2. i 4. čin

    Puccini je nedvojbeno posebno volio to svoje djelo. Četvrti čin, u kojemu se polagano gasi život mlade vezilje Mimì, četiri je puta prerađivao u težnji da postigne pravi omjer raspoloženja u njemu i potpunu vjerodostojnost. Pisao je svojemu biografu, novinaru i piscu Arnaldu Fraccaroliju (1882-1956) kako je nastao posljednji prizor: „Kad sam bio zaokupljen opisom smrti Mimì i pronašao one tmurne, duge akorde i svirao ih na klaviru, bio sam tako dirnut da sam usred sobe i sam u noćnoj tišini morao ustati i zaplakati poput djeteta. Imao sam osjećaj kao da je umrlo moje vlastito stvorenje.“

    Scenski nacrti Riccarda Salvadorija za 3. čin

    I počela se spremati praizvedba. Nacrte za scenu priredio je poznati slikar Riccardo Salvadori (1866-1927) a za kostime još poznatiji, njemački slikar rođen u Petrogradu, Adolf Hohenstein (1854-1928), Osobito je poznat kao priznati autor postera u talijanskoj likovnoj umjetnosti na prijelazu stoljeća.

    Nastavlja se...

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 18. veljače 2021.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji