Nastanak libreta jedne od najpoznatijih i najomiljenijih opera

125. obljetnica praizvedbe opere La Bohéme Giacoma Puccinija; Nastanak libreta (1. dio)

• Dana 1. veljače 1896. u Teatru Regio u Torinu praizvedena je jedna od najpoznatijih i najomiljenijih opera – La Bohéme Giacoma Puccinija (1858-1924). Bila je to četvrta opera 35-godišnjeg skladatelja. Iza njega su bili Le villi, Edgar i Manon Lescaut. Prva opera Le Villi nije bila primljena na natječaju izdavačke kuće Sonzogno, ali zahvaljujući prijateljima djelo je uspješno praizvedeno 1884. u Teatro del Verme u Milanu, što je navelo drugog izdavača, Giulija Ricordija (1840-1912), da je otkupi i od mladog skladatelja naruči drugu operu. Neuspjeh Edgara na praizvedbi 1889. u Scali zamalo je obeshrabrio Ricordija. Ipak mu je dao još jednu priliku. Nastala je tako Manon Lescaut prema romanu opata Prévosta i već se počeo oblikovati Puccinijev stil. Oštroumni irski dramatičar George Bernard Shaw (1856-1950), tada mladi glazbeni kritičar, godinu dana poslije, 1894., nakon što je bio na prvoj izvedbi Manon Lescaut izvan Italije, u Londonu, izjavio je: „Puccini mi se više nego itko od njegovih suparnika čini pravim Verdijevim nasljednikom.“

  No dok je na libretu Manon Lescaut radilo petero libretista i nitko nije preuzeo autorstvo, s La Bohème Puccini je bio puno bolje sreće. Libreto su napisali Luigi Illica (1857-1919) i Giuseppe Giacosa (1847-1906) prema romanu i drami Henryja Murgera (1822-1861). Prema običaju, mlađi Illica, čiji je život nalikovao onome opernih junaka – izgubio je, naime, desno uho u dvoboju zbog neke žene – sastavio je prozni tekst. Deset godina stariji Giuseppe Giacosa, najvažniji talijanski komediograf posljednjih desetljeća devetnaestoga stoljeća, prema njemu je pisao stihove. Puccini je Giacosu nazivao Budom, jer je smirivao njega i Illicu kad bi se zbog nečega posvađali. Giacosinom smrću 1906. prestala je ova dragocjena suradnja skladatelja i libretista iz koje su potekla tri izvrsna libreta – La Bohème, Tosce i Madame Butterfly. 

  
  
  
  Henry Murger, prema čijem je romanu i drami nastala opera, u bogatoj francuskoj književnosti nema osobito istaknuto mjesto, no svi mu priznaju šarm, duhovitost, moć zapažanja i sposobnost da s lakoćom prijeđe iz svijeta komedije u onaj patosa i tragedije. Rođen 1822. u Parizu, sin je njemačkog emigranta koji je radio kao krojač i vratar u jednoj zgradi u Rue Saint Georges. S petnaest godina napustio je školu i radio najniže poslove dok nije naposljetku dospio u advokatsku kancelariju. Istodobno je pisao pjesme koje su zapele za oko i uho dramskog pisca Étiennea de Jouyja (1764-1846), koji je napustio vojnu službu da bi se posvetio književnosti. Jouy mu je svojim vezama pribavio mjesto tajnika grofa Tolstoja, ruskog plemića koji je živio u Parizu.

  Murger je književnu karijeru počeo kao devetnaestogodišnjak, oko 1841. Kako je trebao zarađivati za život, prihvaćao je sve književne ponude koje su mu mogle donijeti neku zaradu. Neko je vrijeme bio urednik modnog žurnala a potom kitničarskih novina. Stanje mu se novčano poboljšalo kad je na poticaj kritičara i romanopisca Champfleuryja (1821-1889) počeo pisati romane. Prvi veliki uspjeh bili su mu Prizori iz boemskog života – Scènes de la vie de bohème. Objavljivao ih je od 1845. do 1849., s većim prekidom za vrijeme revolucije 1848. Godine 1851. objavio je Scènes de la vie de jeunesse (Prizore iz života mladeži), i zatim još nekoliko djela, ali nijedno mu nije donijelo isti uspjeh.

  
  
  Desetak godina Murger je proveo na selu mučen novčanim problemima i lošim zdravljem. Godine 1859. dobio je odličje Legije časti ali je ubrzo, u siječnju 1861., umro u jednoj pariškoj bolnici siromašan kao crkveni miš. Grof Aleksandar Walewski (1810-1868), sin Napoleona Bonapartea i poljske grofice Marije Walewske, ministar u vladi Napoleona Trećega (1808-1873), poslao mu je pet stotina franaka kao pomoć za liječenje, ali bilo je prekasno. Francuska vlada platila je njegov pogreb koji je, prema pisanju uglednih novina Le Figaro, bio velik društveni događaj koji je okupio poznata imena iz svijeta novinarstva, književnosti, kazališta i umjetnosti. Le Figaro je zatim pokrenuo inicijativu da mu se podigne spomenik i skupio za one prilike vrlo mnogo novca – više od 6500 franaka. Spomenik Henryju Murgeru nalazi se u Jardin de Luxembourg.

  
  
  U predgovoru tiskanom libretu Giacosa i Illica naveli su da su svoju junakinju satkali od dviju Murgerovih – Mimì i Francine. Ustvari, ona je potpuno slična Francine, sporednom liku u romanu, koji se pojavljuje samo u jednom poglavlju – Francinenom mufu. Mimì Pinson bila je stvarni lik, ali se razlikovala od romantične i nježne Francine. Neki povjesničari kažu da su u tom liku sadržana četiri lika Murgerovih ljubavi s predominantnom Lucille Louvet koju su zvali Mimì. Puccini je dvije grizete – Mimì i Musettu – oblikovao različitom glazbom i one se bitno razlikuju. To nije uspjelo Ruggeru Leoncavallu (1858-1919) u istoimenoj operi, kao što mu nije uspjelo ni da postigne savršenu ravnotežu između stvarnosti i romantike, komedije i patosa, što daje toliku privlačnost ali i visoku vrijednost Puccinijevu djelu.

  Što u stvari znači Prizori iz boemskog života – Scènes de la vie de bohème?

  Od šesnaestog stoljeća francuska riječ bohémien odnosila se na Rome. Temeljila se na pogrešnom vjerovanju da oni dolaze iz Češke – Bohemie. Kako je pojam Roma povezan sa slobodnim životom izvan svih društvenih konvencija, tako se ta riječ počela povezivati s mladim umjetnicima i ostalim pobunjenicima koji su živjeli u Latinskoj četvrti u Parizu 19. stoljeća. To je bio kolokvijalni naziv i Murger ga je uporabio u svojim Prizorima. Tako je francuska riječ Bohème postala simbolom života koji je, prema Murgerovim riječima „postaja u umjetničkom životu; predgovor Akademiji, bolnici ili mrtvačnici”.

  Prizori iz boemskog života – Scènes de la vie de bohème nisu roman u pravom smislu riječi. To je ustvari zbirka priča koje se tek lagano isprepleću, a sve se odigravaju u Latinskoj četvrti Pariza četrdesetih godina 19. stoljeća. U njima je Murger zadivljujućom lakoćom smjenjivanja romantizma i realizma opisao veseo i bezbrižan život polugladnih siromašnih studenata i njihovih isto takvih prijateljica. Mnoge je priče Murger pojedinačno objavljivao u književnom magazinu Le Corsaire. Mnoge su autobiografskog karaktera, jer je Murger i sam tako živio, što je po svoj prilici i uzrok njegove rane smrti u trideset i devetoj godini. Čitateljska je publika u njima prepoznavala osobe koje je susretala u životu. Priče su postigle velik uspjeh.
  
  Kao što je tada bio običaj, Murger je u suradnji s piscem kazališnih komada Theodoreom Barrièreom (1823-1877) na njegov nagovor svoje Prizore preradio u dramu u pet činova s istim naslovom, koja je postigla velik uspjeh. Duhoviti Murger pisao je: „Usnuo sam da sam marokanski car i da sam se oženio francuskom bankom”, toliko je bio sretan i iznenađen.
  
  I tako je La Vie de la bohème s velikim uspjehom predstavljena u Théâtre des Variétés. Popularnost drame navela je Murgera da priče oblikuje u prizore, da se usredotoči na glavne likove, da poveže radnju. I takav roman objavljen je u tisku u siječnju 1851. godine. Iste je godine objavljeno i novo nadopunjeno izdanje.

  Puccinijevi libretisti držali su se drame. Četvrti čin je gotovo istovjetan s njom, ali skladatelju je roman dao nadahnuće. Illica i Giacosa spretno su izbjegli mnoštvo przora i ostavili one glavne kako se ne bi izgubila nit glavne radnje. Tako su ispunili Puccinijeve zahtjeve da libreto treba biti „logičan, sažet, zanimljiv i uravnotežen”.
  
  Nastavlja se...
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 10. veljače 2021.

Piše:

Marija
Barbieri