Jedinstvena i neponovljiva umjetnica
In memoriam: Biserka Cvejić (Krilo Jesenice pokraj Omiša, 5. studenog 1923. – Beograd, 7. siječnja 2021.)
-
Prorjeđuje se niz velikih hrvatskih umjetnika, točnije, umjetnica koje su pronosile ugled hrvatskog opernog umijeća velikim scenama Scale, Metropolitana, Bečke državne opere, Covent Gardena… Dana 7. siječnja umrla je Biserka Cvejić, nezaboravna Eboli, Amneris, Azucena, Carmen, Dalila kakvih više nema u nas, ali ni u svijetu. Imala je sve: prekrasan ujednačen glas velikog opsega i volumena, osobito sjajan visoki registar, savršenu muzikalnost, smisao za oblikovanje belkantističke fraze, uzoran legato, veliku dramatsku izražajnost, ljepotu scenske pojave. Bila je cjelovita glazbeno-scenska umjetnica, jedna od najvećih u našoj opernoj povijesti, jedinstvena i neponovljiva.Rođena je kao Biserka Katušić 5. studenoga 1923. u malome mjestu Krilu Jesenice pokraj Omiša u siromašnoj obitelji koja je krenula trbuhom za kruhom u Belgiju kad je ona bila četverogodišnja djevojčica. Otac joj je bio rudar u predgrađu Liègea, a majka je kuhala za rudare. Prvi jezik kojim je govorila bilo je čakavsko narječje, a naobrazbu je stekla na francuskom. Otac joj je poginuo za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a ona je nakon rata osjetila želju da vidi svoju domovinu. No umjesto u Dalmaciju, UNRINIM vagonom stigla je u Beograd. Susrela se s prijateljicom iz Belgije koja je pjevala u kulturno-umjetničkom društvu Ivo Lola Ribar. Ostala je kod prijateljice sedam godina, zaposlila se kao tumač francuskog jezika i upisala se na Muzičku akademiju.
Bez ikakvoga prethodnoga glazbenog školovanja, ali s lijepim glasom i visokom muzikalnošću upisala se u razred profesora Josipa Rijavca, bivšega višegodišnjeg prvaka zagrebačke, berlinske i praške Opere. Veliki pjevač i veliki pjevački znalac, Rijavec je na najljepši način razvio njezine prirođene kvalitete, usmjerio je ne samo pjevački nego i životno, razvijao njezin interpretativni dar i usadio joj umjetnički ukus. Stjecajem okolnosti kod njega je upoznala mladoga tenora, budućega poznatog otorinolaringologa Duška Cvejića i za njega se udala.
Na scenu je prvi put stupila u studenome 1950. kao Maša u Pikovoj dami, a pri kraju sezone pjevala je Svećenicu u Aidi. Članica beogradske Opere postala je 1951. Prva veća uloga bila joj je Mercedes u Carmen u siječnju 1952. Slijedilo je nekoliko srednjih uloga, među njima – Lola u Cavalleriji rusticani, Siebel u Faustu, Nicklausse u Hoffmannovim pričama, Olga u Evgeniju Onjeginu, Maddalena u Rigolettu, Bersi u Andréu Chénieru, Ksenija pa Fjodor u Borisu Godunovu i 12. ožujka 1954. službeni debi kao Charlotta u Wertheru na premijeri Massenetove opere – njezina diplomska predstava. Kad se u toj ulozi u ožujku 1956. predstavila zagrebačkoj opernoj publici.
Vjesnik je 1. travnja pisao: „Njezin glas ima ugodan baršunasti timbar koji njenom pjevanju daje veliku mekoću. Opseg glasa joj je velik, a dubokim položajima približava se skoro altovskom karakteru. Glumački je bila vrlo izražajna, osjećalo se kako živi s tom romantičnom ulogom.“ No njezin prvi pamtljiv nastup u Zagrebu bio je na koncertu u siječnju 1956. u Hrvatskome glazbenom zavodu. Pjevala je Didonu u operi Didona i Eneja Henryja Purcella. Bila je to antologijska izvedba ostvarena uz Komorni orkestar Radija Zagreb pod ravnanjem Antonija Janigra koja se izvela u kolovozu i na Dubrovačkim ljetnim igrama i radijski je snimljena. U međuvremenu je Biserka Cvejić sudjelovala na snimkama Evgenija Onjegina kao Olga, Pikove dame kao Paulina i Kneza Igora kao Polovjecka djevojka koje je beogradska Opera pod ravnanjem Oskara Danona i Krešimira Baranovića 1955. snimila za gramofonsku tvrtku DECCA. Kao Olgu nalazimo je i na živoj snimci Evgenija Onjegina iz Bečke državne opere iz 1961. pod ravnanjem Lovre pl. Matačića, sa Senom Jurinac, Dietrichom Fischer-Dieskauom i Antonom Dermotom. Veliki trenutak u karijeri Biserke Cvejić bila je princeza Eboli na premijeri Verdijeva Don Carlosa u beogradskoj Operi u prosincu 1955. Ta iznimno zahtjevna mezzosopranska uloga postat će takoreći njezin zaštitni znak, naravno, uz Carmen i Amneris. U Metropolitanu ju je pjevala pet puta, a u Bečkoj državnoj operi 27 puta. U siječnju 1957. prvi put pjevala je ulogu koja je obilježila njezinu karijeru – Amneris u Aidi. U veljači 1959. gostovala je kao Amneris u Narodnom kazalištu u Splitu. Kritičar novina Slobodna Dalmacija Željko Rapanić kratko je zaključio osvrt: „Ova Amneris je najbolja od svih koje smo u posljednje vrijeme čuli.“
S Amneris je započela svjetska karijera Biserke Cvejić. Na Splitskim ljetnim priredbama 1959 pjevala je Amneris i nastupila u Verdijevu Requiemu. Slušao ju je dirigent Kurt Adler, nazvao intendanta Metropolitana Rudolfa Binga i ugovorio nastup u Aidi u Metropolitanu. Audicija u Bečkoj državnoj operi pribavila joj je još prije, 4. listopada 1959., prvi nastup u njoj, naravno, u ulozi Amneris, kad je zamijenila oboljelu Giuliettu Simionato. Oba puta Aidu je pjevala Birgit Nilsson. Bečka državna opera pozvala ju je da u rujnu 1960. otpjeva Eboli. Bečka kritika ispratila je njezin nastup riječima:“Topli i tamni mezzosopran Biserke Cvejić sa sigurnim visinama, te iznimno lijepa pojava umjetnice, čine je upravo idealnim tumačem toga teškog Verdijeva lika. Bila je izvrsna Eboli i potpuno je dominirala scenom.” I tako je počelo je njezino dvadesetogodišnje članstvo u Bečkoj državnoj operi.
U Bečkoj državnoj operi Biserka Cvejić ostvarila je 25 uloga i 370 nastupa. Najviše je pjevala Preziosillu u operi Moć sudbine pa Ulricu u Krabuljnom plesu, Carmen i Azucenu u Trubaduru uz već spomenute. Godine 1979. dobila je naslov Komorne pjevačice – Kammersängerin. Godine 1964. snimila je za tadašnji Jugoton ploču s opernim arijama sa zborom i orkestrom Opere HNK-a u Zagrebu. Upravo s prikazom te ploče počelo je 30. srpnja 1964. emitiranje dugovječne emisije Operni solisti, tada još pod imenom “Znameniti solisti i ansambli” na tadašnjem Radiju Zagreb.
Kad se kao već afirmirana svjetska umjetnica na vrhuncu svih svojih glasovno-pjevačkih i interpretativnih sposobnosti Biserka Cvejić pojavila na sceni zagrebačke Opere 23. ožujka 1962. kao Eboli bila je to večer nezapamćenog slavlja. Kako je pisao ugledni kritičar Nenad Turkalj, „Briljirala je svojom izvanrednom scenskom pojavom raskošne ljepote, svojom suverenom ličnošću kojom ovladava scenskim zbivanjem, svojim unošenjem u dramatske kontraste uloge, čime je ostvarila idealnu scensku kreaciju te ćudljive Verdijeve heroine. No u osnovnoj liniji omogućuje joj to, dakako, njen bogat glasovni materijal velikog raspona, sa sigurnim, prodornim visokim tonovima, ujednačen i ugodno zasjenčen u boji. Pjevačka interpretacija tehnički joj je izrađena, dikcija odlična. Sve u svemu – umjetnica velikog formata. Nazvao bih je 'jugoslavenskom Giuliettom Simionato' – s toliko je umjetničkog autoriteta i poleta oblikovala tu tešku ulogu, pobravši iskrene ovacije zagrebačke publike.“Ako je to moguće, Turkalj je bio još više oduševljen njezinom Carmen, ulogom koju je u karijeri mnogo pjevala. Njegov dug osvrt bio je prepun superlativa. Njezina kreativnost dolazila je do punog izražaja, a poseban šarm davao je savršen francuski jezik. Koliko je to bila sjajna Carmen – potvrđuje i gostovanje ansambla zagrebačke Opere u svibnju 1962. u Berlinu. “Takvu Carmen Berlin još nije doživio”, pisala je njemačka kritika, a ovacijama razdragane publike nije bilo kraja. Bila su 62 poziva pred zastor.
Splitske ljetne priredbe 1961. donijele su još jednu veliku ulogu Biserke Cvejić kojom će se poslije potvrditi u hramu opere, milanskoj Scali – Dalilu u operi Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa. U siječnju 1970. sa Shirley Verrett dijelila je ulogu Dalile u premijernoj produkciji Samsona i Dalile pod ravnanjem Georgesa Prêtrea. U istoj je ulozi nastupala i sljedeće godine. Smatra se da su ona i Viorica Cortez bile najbolje Dalile sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Uz Metropolitan su vezani možda najveći uspjesi Biserke Cvejić. Prvi nastup u Metu u ulozi Amneris 14. travnja 1961. popratili su vrlo lijepi osvrti. Novine New York Journal pisale su: “Biserka Cvejić toliko se svidjela publici Metropolitana da je nakon prizora u sudnici sedam puta bila pozivana pred zastor. Ima bogat, dobro oblikovan glas, koji osobito lijepo zvuči u visokom i niskom registru. Osim toga veoma je lijepo izgledala i svojom je glumom dočarala pravu princezu. Odlična glumica i darovita pjevačica majstorski je interpretirala tu tešku i za debi opasnu ulogu.”
Ostala je povezana s Metropolitanom do kraja 1967. godine. Pjevala je samo glavne mezzosopranske uloge, najčešće Azucenu i Lauru u Ponchiellijevoj Giocondi. U njemu je ostvarila još šest uloga. Između ostalih Princezu de Bouillon u Adriani Lecouvreur Francesca Cilee i Giuliettu u Offenbachovim Hoffmannovim pričama. Nastupila je ukupno 53 puta. Jedan od tih je završni oproštajni koncert od stare zgrade Metropolitana 16. travnja 1966. Pjevala je s glasovitom francuskom sopranisticom Regine Crespin duet Gioconde i Laure. Nova zgrada Metropolitana službeno je otvorena 16. rujna 1966. praizvedbom opere Antonije i Kleopatra Samuela Barbera. Prva, repertoarna predstava, bila je 22. rujna – nova produkcija Gioconde. Biserka Cvejić pjevala je Lauru uz Renatu Tebaldi, Franca Corellija, Cornella McNeila i Cesarea Siepija pod ravnanjem Fausta Cleve. Ta je izvedba objavljena na CD-u.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dok se l978. nije povukla sa scene, Biserka Cvejić bila je vrlo traženi svjetski mezzosopran, pogotovo u operama njezina omiljenog skladatelja – Verdija. Amneris je pjevala redovito na Splitskim ljetnim priredbama i postala gotovo njihovim zaštitnim znakom. Gostovala je među ostalim u Teatru Massimo u Palermu, Münchenu i 1962. u Covent Gardenu. Nju je u karijeri najčešće pjevala – 150 puta, ona joj je donijela 1968. i 1969., kao prvoj strankinji, nastup u Aidi u Areni u Veroni. Pjevala ju je na jubilarnoj stotoj izvedbi opere 8. srpnja 1968. S njom je prokrčila sebi put u najslavnije operne kuće u kojima je nastupala – Bečkoj državnoj operi i Metropolitanu, s njom je u siječnju 1977. u Zagrebu proslavila 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja, nešto ranije s ansamblom Opere gostovala u Pragu, s njom se oprostila od pozornice dvije godine kasnije.
Kao Eboli u rujnu 1967. gostovala je u Tokiju na turneji ansambla Rimske opere. U Areni Sferisterio u Macerati bila je Azucena. Na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu i u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu te na gostovanjima s Ljiljanom Molnar-Talajić i Franjom Petrušancem pod ravnanjem Lovre Matačića pjevala je u Verdijevu Requiemu. U Teatru San Carlo u Napulju nastupala je kao Azucena i Amneris. U njemu je u travnju i svibnju 1963. pjevala i Brangänu u Tristanu i Izoldi uz Anju Silju, Wolfganga Windgassena i Josefa Greindla pod Matačićevim ravnanjem u režiji Wielanda Wagnera. Brangänu je pjevala i u Teatru Regio u Torinu. Carmen je bila u Théâtreu de la Monnaie u Bruxellesu i Marseillesu. U Teatru Colon u Buenos Airesu nastupala je kao Carmen, Dalila, Marina u Borisu Godunovu, Amneris, i Ottavija na premijeri Monteverdijeve opere Krunidba Popeje. Massenetovu Charlottu pjevala je u Teatru del Liceu u Barceloni, Carmen i Lauru u Teatru de las Bellas Artes u Meksiku, Dalilu i Amneris u Budimpešti.
Koncertni repertoar Biserke Cvejić nije bio osobito velik, ali uz Verdijev i Mozartov Requiem, u njemu su bile Beethovenova Missa solemnis i Deveta simfonija, Stabat mater Gioachina Rossinija, Bachova Muka po Ivanu, Ivan Grozni Sergeja Prokofjeva i mnogo solo-pjesama.
Biserka Cvejić ostala je povezana uz beogradsku Operu i s njom je odlazila na gostovanja kao Dulcineja u glasovitoj produkciju Massenetova Don Quichottea s Miroslavom Čangalovićem u naslovnoj ulozi. Kad je 1975. postala stalna članica zagrebačke Opere, mnogo je u njoj nastupala, ostala vjerna Splitu i Dubrovniku, ali je pjevala i u drugim hrvatskim gradovima. Nakon što se povukla sa scene, dvadeset godina bila je profesor pjevanja na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu i Novom Sadu. Njezin najpoznatiji učenik je danas vodeći svjetski verdijanski bariton Željko Lučić. Godine 2001. dobila je visoko francusko odličje Legije časti.Velika hrvatska umjetnica umrla je u dubokoj starosti 7. siječnja u Beogradu.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 11. siječnja 2021.
