Potpuna kazališna ličnost
Ivo Tijardović: 125. obljetnica rođenja, (2. dio)
-
Pola godine poslije praizvedbe Male Floramye, 28. kolovoza 1926. u izvedbi Narodnog pozorišta za Dalmaciju – Split Ivo Tijardović predstavio je na Hajdukovu igralištu novu operetu, Kraljicu lopte, koju je skladao prigodom proslave petnaestogodišnjice nogometnog kluba Hajduk. Izvedba je bila raskošna, u zboru je bilo više od stotinu pjevača. Zlatka Radica nastupila je u naslovnoj ulozi hazenašice Mile. Tada je hazena bila vrlo popularan ženski sport. Noe Matošić pjevao je nogometnog asa Slavka. Kraljica lopte pala je u zaborav i ostala zabilježena tek prema tome što je u njoj prvi put zabljesnuo talent petnaestogodišnje djevojke koja će kasnije postati velika hrvatska balerina Ana Roje (1909-1991). I neko vrijeme pjevao se odlomak To nenji knedla.Kad je Split ostao bez stalnog kazališta, Tijardović je bio jedan od utemeljitelja "Splitskog kazališnog društva", koje je od 1928. do 1932. izvodilo opere, operete i drame. Iz njega su potekli i poslije poznati operni pjevači Elza Karlovac, Bianka Dežman i Ante Marušić. Društvo se predstavilo općinstvu četvrtim Tijardovićevim glazbeno-scenskim djelom, operetom Splitski akvarel, praizvedenom 5. ožujka 1928. godine. Autor je u njoj iskazao zanimanje za mali splitski puk Velog Varoša, skromne, čestite, siromašne ribare, mornare, težake i zanatlije koji jedva vežu kraj s krajem, ali se vesele malim svakodnevnim radostima.
Tu su stari batelant Toma Sale, žena mu Jovana, koju će "izliječiti" liječnik-čudotvorac Salko Saliković, kći im jedinica Marica, zaljubljena u postolara Tončija Morovicu, vozač Lešandro Pampan, simpatična "laka" djevojka Perina Štrambera, američki dočasnici Johny i Willy, bogati gazda Pera iz Srijema, cijela plejada živopisnih likova koje je Tijardović reljefno glazbeno i scenski prikazao, s posebnim uspjehom u prvome činu. Izvorna glazba svježih suzvučja pravi je tonski akvarel staroga Splita. Protagonisti su bili Francy Strelio i Ivo Batistić. Autor je bio dirigent, redatelj, koreograf i scenograf. Početkom tridesetih Noe Matošić nastupao je kao Tonči. Opereta je izvedena u Zagrebu 1930., Osijeku 1949. i Rijeci 1952. U godini praizvedbe Akvarela Tijardović se vjenčao s Nilom Ivanda koja je također djelovala u „Splitskom kazališnom društvu“.
Drugi čin operete njezin je slabiji dio a 1991. u Splitu redatelj Krešimir Dolenčić postavio je vrlo zanimljivu režiju koja je taj nedostatak potpuno uklonila novim idejama i duhovitom realizacijom. Zajedno s dirigentom Ivom Lipanovićem prikazali su vrlo uspješnu predstavu u kojoj se, uz već poznate interprete, među njima i Ratomira Kliškića, potvrdilo i dvoje mladih pjevača Ante Ivić i Božena Svalina.
Nakon Akvarela Tijardović je godine 1929. skladao operetu Zapovijed Maršala Marmonta, sličicu iz Napoleonova doba u Dalmaciji. Radnja se događa 1807. i priča o ljubavi poljičke kneginje Mire Dražoević i francuskog časnika De Lecestra. U scenskoj opremi, režiji i interpretaciji autora u Splitu je 30. travnja doživjela velik uspjeh pod naslovom Mira i Marmont poglavito zahvaljujući sudjelovanju renomiranih splitskih izvođača Cvjete Cindro, Ive Batistića i Uga Nonveillera. U Narodnom kazalištu u Zagrebu prvi put je izvedena 19. listopada 1935. s naslovom Maršal Marmont s operetnim prvacima Erikom Druzović i Slobodanom Živojnovićem.
Dana 24. lipnja 1931. Tijardović je predstavio zagrebačkoj publici operetu-reviju Jurek i Štefek o dvama zagrebačkim purgerima koji odlaze u širok svijet u lov za srećom. Uspjehu djela mnogo su pridonijela tri izvrsna komičara August Cilić (Jurek), Dejan Dubajić (Štefek) i Aca Binički (Njihova savjest).
Tijardović je zatim krenuo u Berlin. U Berlinu je za tvrtke UFA i TOBIS skladao glazbu za filmove Princeza koralja (Korallenprinzessin), U progonstvu cara Dioklecijana i Mali Ivica. U Berlinu je 1936. skladao i glazbenu komediju Doživljaji u Šangaju, koja je poslije koncertno izvedena u Zagrebu. Na povratku u Split godine 1940., za ponovno otvorenje Hrvatskoga narodnog kazališta, skladao je scensku glazbu za Marulićevu Juditu, koju je poslije doradio i preradio u kantatu. Judita je praizvedena 5. listopada 1940. u najstarijem hrvatskom kazalištu, u Hvaru, a zatim je s njom 5. prosinca svečano otvoreno kazalište u Splitu. Režirao je Marko Fotez a plesali su Ana Roje i Oskar Harmoš. Tijekom Drugoga svjetskog rata koji je proveo u partizanima, Tijardović nije prestajao skladati i obradio je niz narodnih pjesama, od kojih je posebnu popularnost stekla Marjane, Marjane.
Poslije Drugoga svjetskog rata Tijardović je odabrao Zagreb za mjesto stalnog boravka, postavljen je 1945. za intendanta HNK-a, a od 1949. do 1954. bio je ravnatelj Državnoga simfonijskog orkestra, kasnije Zagrebačke filharmonije. Skladao je glazbu za dokumentarne i umjetničke filmove Ciguli, miguli, Sinji galeb i skladbe za komorne sastave. Lokalizirao je na dalmatinsku čakavštinu komediju Ribarske svađe Carla Goldonija za koju je napisao i scensku glazbu iz koje se ističe uvertira.
Dotaknuo se i opere ali s daleko manje uspjeha nego operete. Godine 1951. u HNK-u u Zagrebu praizvedeni su Dimnjaci uz Jadran sa suvremenom tematikom,za koje je napisao libreto i glazbu i bio kostimograf. Dirigirao je Berislav Klobučar, režirala Margareta Froman. Godine 1960. skladao je Marka Pola u stilu "velike opere" u tri čina s prologom i epilogom. Dirigirao je Boris Papandopulo, režirao Tito Strozzi, scenograf je bio Vladimir Žedrinski a kostimograf Inge Kostinčer-Bregovac. Dakle, u postavljanju opere na scenu nije djelatno sudjelovao. Unatoč izvrsnim kreacijama Pieta Filippija u naslovnoj ulozi i Mirke Klarić u peterostrukoj ulozi njegove ljubavi opera nije uspjela. Godine 1969. skladan Dioklecijan ostao je neizveden. Raniji uspjeh njegova splitskog diptiha nije se ponovio!
Ivo Tijardović bio je potpuna kazališna ličnost: dirigent, redatelj, scenograf, kostimograf, pa čak i koreograf. Kao dirigent u Splitu je ravnao i drugim djelima osim vlastitih. Bio je i društveno aktivan. Zbog zasluga u radu Hrvatskoga glazbenog zavoda uvršten je o njegovoj 150. godišnjici među četrnaest najzaslužnijih osoba u povijesti HGZ-a. Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Umro je u Zagrebu 18. rujna 1976. godine.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 16. prosinca 2020.
