Nezapamćen uspjeh svestranog umjetnika

Ivo Tijardović: 125. obljetnica rođenja, (1. dio)

• Ivo Tijardović rodio se u Splitu 18. rujna 1895. Rodio se u Dioklecijanovu gradu, u blizini katedrale Sv Dujma, u okružju u kojem je odzvanjala pjesma mornara, ribara i lučkih radnika, čule se serenade zaljubljenih mladića pod prozorom njihovih odabranica i pjev žena uz kućne poslove, skladno se miješajući sa zvukom orgulja i crkvenog pjevanja. Pohađao je splitsku realku i družio se s mladim ljudima koje je zanimalo sve u svezi s umjetnošću. Crtao je, pjevao u crkvenom zboru pod upravom maestra Eligia Bonamicija (1847-1915), pijanista, orguljaša, dirigenta i skladatelja, kapelnika u katedrali koji je došao iz Ferrare kao dobro školovani glazbenik. Mladi Tijardović pomagao je maestru u radu s budućim poznatim baritonom Matom Ćulićem Dragunom (1884-1962) prepisujući za njega operne arije. Pohađao je predstave gostujućih talijanskih opernih družina i s vršnjakom Jakovom Gotovcem osnovao tamburaški zbor.
  
  Violinu, glasovir i teoriju učio je kod Armanda Meneghella-Dinčića (1873-1925), odličnoga violinista i teoretičara, školovanog u Milanu. Zajedno s Gotovcem i drugim Meneghellovim đacima osnovao je mali gimnazijski orkestar. U kazalište ga je uveo rođak Pompej, zaljubljenik u pozornicu. U šesnaestoj godini skladao je popijevku na tekst Ivana Kozarca (1885-1910) Milovô sam, koja mu je donijela znatan uspjeh i stekla toliku popularnost da se pjevala i ne znajući tko joj je autor.  Već su se u tom mladenačkom ostvarenju pokazale osnovne značajke Tijardovićeva izraza i stila: jednostavna, neposredna, lirski topla melodija, živ i raznolik ritam, te čvrsto stapanje riječi i glazbe. 

  
  
  Prvi svjetski rat odredio je mnoge živote, pa tako i Tijardovićev. Unovačen je u austro-ugarsku vojsku, pobjegao u Italiju i kao dragovoljac poslan na solunsko bojište. Prema očevoj želji otišao je 1918. u Beč da bi studirao arhitekturu, ali je ubrzo odustao. Beč, grad glazbe, bio je idealno mjesto za razvitak njegovih umjetničkih sklonosti. Uzdržavao se crtajući karikature za humorističke listove, zajedno s Gotovcem radio u Slavenskom izdavačkom zavodu – "Edition Slave", i upoznavao se s tehnikom instrumentacije kod skladatelja Adolfa Ischpolda. 
  
  
  
  
  Godine 1921. Tijardović je došao u Zagreb i upisao se u Dramsku školu, 1922. godine vratio se u rodni Split koji je dobio stalno kazalište, najprije dramu, a u sezoni 1922./23. i operu. Angažiran je kao scenograf i dirigent, pa je na staru godinu  1922.  pod glazbenim vodstvom Ćirila Metodeja Hrazdire (1868-1926), vrsnog češkog dirigenta, koji je 1904. u Brnu praizveo Jenůfu Leoša Janáčeka predstavio svoju prvu operetu u tri čina s epilogom  Pierrot Ilo. Opereta je zatim 1924. izvedena u Osijeku i prvi put u Zagrebu 24. travnja 1925. u Tuškancu pod ravnanjem Jakova Gotovca s Milanom Šepecom (1891-1989). Elvirom Faller (1898-1927) i Irmom Polak (1875-1931) u glavnim ulogama. Pierrot Ilo poslije je izveden 1928. u Brnu i Moravskoj Ostravi. U njemu se osjećaju tragovi bečkog utjecaja, ali i osnovne značajke Tijardovićeve glazbe, koja je ili lirski nježna i topla ili pak nošena nemirnim ritmom tada popularnog jazza, foxa, stepa i valcera. 
  
  
  
  
  Dana 14. siječnja 1926. praizvedena je druga Tijardovićeva opereta – Mala Floramye. Predstavivši se ne samo kao skladatelj i libretist, nego i kao dirigent, redatelj i scenograf, Tijardović je postigao nezapamćen uspjeh koji je premašio sva očekivanja. Mala Floramye postala je uz Gotovčeva Eru s onoga svijeta i Nikolu Šubića Zrinjskog Ivana pl. Zajca najizvođenije vokalno glazbeno-scensko djelo hrvatske glazbe. Do skladateljeva šezdesetog rođendana 1955. izvedena je oko osam stotina puta. Tijardović je imao sreću da su mu protagonisti bili Zlatka Radica (1904-1990) , koja je poslije postigla međunarodnu karijeru, i legendarni splitski tenor prekrasna glasa Noe Matošić (1880-1941). Nenadmašan Šjor Bepo Pegula bio je Branko Kovačić (1893-1976).
  
  
  
  Veselje lude pokladne večeri u predvečerje ratnih događanja, zanosna ljubavna pjesma, živi plesni ritmovi, a povrh svega sjetna i čežnjom za rodnim gradom prožeta arija protagonistice Daleko m'e biser mora postali su simbolom Splita, njegove mediteranske životnosti. Njezini likovi, tako živo i plastično ocrtani i tako uvjerljivo sentimentalni ili pak komični, daju sliku grada u kojemu uz uvijek prisutne mlade zaljubljene - djevojku nazvanu Floramye prema parfemu koji je rabila i studenta Mirka, nalazimo hvalisavca izmišljenim ljubavnim avanturama i junačkim djelima, šjor Bepa, te cijeli niz karakterističnih epizodnih likova šarolikoga mnoštva, kojima se pridružuje anglosaksonska usidjelica Miss Eveline Beauty Flower, popularno nazvana Misili Bisili. Tu su i stroga djevojčina majka šjora Petronila, stari ganci – neženje koji se okreću za suknjama – šjor Dane i šjor File, redarstvenik, picaferaj  – zapaljivač svjetiljaka, saveznički časnici, bolničarke, mornari. 
  
  
  
  
  U Slobodnoj Dalmaciji 2. siječnja 1953. Žarko Stilinović sjećao se praizvedbe Male Floramye. Napisao je: „Ako je itko bio oduševljen s ovim umjetničkim djelom, onda je to sigurno bio uvijek podrugljiv, vječno zakeralo i zajedljivac Noe Matošić. Tada se nalazio u svojoj drugoj eri pjevačkog i glumačkog uspona. On je svojim poletnim glasom osvojio, zajedno s tada blistavom Zlatkom Radica. [...] To je bilo slavlje ne samo Tijardovića i njegove operete, nego i ovog sjajnog pjevačkog para gdje se Noe isticao briljantnošću svog punog kristalnog glasa. Noe je tada bio već u godinama i uslijed bolesti nešto slab na nogama.“

  
  
  Prva izvedba Male Floramye u Zagrebu bila je 27. lipnja 1929. Dirigirao je Gotovac a glavne uloge pjevali su Marica Lubejeva (1902-1983) i Milan Šepec. Opereta je mnogo puta obnavljana, i teško je pronaći soprana koji nije pjevao ariju „Daleko m' e biser mora“, pa i velika Zinka Kunc Milanov. Mala Floramye traži velike operne glasove kakve su imali i njezini prvi interpreti. U tom je smislu najuspjelija radijska i televizijska izvedba operete 1976. pod ravnanjem Mire Belamarića uz zbor i orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu s nenadmašnom Gertrudom Munitić u naslovnoj ulozi i Zvonimirom Krnetićem.
  
  
  

  Nastavlja se...
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 12. prosinca 2020.

Piše:

Marija
Barbieri