Jedinstven, neponovljiv i nenadomjestiv
In memoriam: Viktor Bušljeta (Rijeka, 27. veljače 1932. – 26. listopada 2020.)
-
Zauvijek je otišao naš Viktor, Vojvoda od Mantove, Riccardo, Manrico, Radames, Pollione, Turiddu, Andrea Chénier, Rodolfo…… Nije već dugo pjevao, ali spomen njegova imena izmamio bi uzdah “takvoga više nema”. Dodajmo, neće ni biti, jer takvih ni u svijetu više nema.Viktor Bušljeta bio je dva desetljeća uzor talijanskog tenorskog pjevanja u nas. Bio je pravi, rasni, prirodno postavljen, ujednačen u svim registrima, belkantistički tenor sigurnih i blistavih visina, nepogrešive intonacije, meke zaobljene fraze, pouzdane muzikalnosti i impresivnog nastupa. Pjevački suveren, bez tehničkog problema koji bi ga sputavao u izrazu, glasom je mogao izraziti sve, od gipke kantilene u Riccardovu nastupu u drugoj slici Krabuljnog plesa, virtuoznosti Vojvode od Mantove, lirskih akcenata u ulogama Puccinijevih junaka do dramatike Radamesa u Aidi i Hermana u Pikovoj dami. Imponirale su sigurnost i lakoća u njegovu pjevanju. Njegov bogat, blistav glas ispunjao je gledalište nosivošću i sjajem, a operni junaci koje je utjelovljavao živjeli su na sceni intenzivno, iskreno i uvjerljivo.
Viktor Bušljeta rođen je 27. veljače 1932., u Rijeci u kojoj je završio Muzičku školu. Pjevanje je učio kod istaknute sopranistice Zlate Butković (1914-1995). Godine 1962. postao je član zbora, a 1966. solist Opere Narodnog kazališta „Ivan Zajc“. Dok je još bio član zbora debitirao je potkraj studenoga 1965. kao Rodolfo u obnovljenoj Puccinijevoj La Bohème i odmah je svojim iznimnim mogućnostima na sebe skrenuo pozornost. Ostvario je naslovnu ulogu u Gounodovu Faustu i postao solist. Sve je češće nastupao i bogatio repertoar. Već je u prosincu 1967. nastupio u Verdijevu Requiemu a s vremenom je postao jedan od najboljih tumača te iznimno zahtjevne tenorske dionice u nas. Slijedila su i gostovanja. U Barceloni je 1969. s ansamblom riječke Opere nastupio u Ivanu Susanjinu Mihaila Glinke uz Tomislava Neralića i Nadu Puttar-Gold.
Godine 1970. ravnatelj Opere Narodnog kazališta Split Mladen Bašić pozvao ga je za ulogu Tamina u Mozartovoj Čarobnoj fruli koja je i snimljena za tadašnju Radioteleviziju Zagreb. Ona je označila i njegov proboj u hrvatski operni život. Već 1973. bio je vodeći hrvatski tenor. Nizale su se uloge: Vojvode od Mantove za koju je imao idealne predispozicije: lakoću u emisiji tona do najvišeg registra i dramatiku u prizorima gdje je potrebna. Takav spoj teško se nađe pa se stoga i ta uloga smatra jednom od najtežih u tenorskoj literaturi. Ništa manje težak, ali zbog drugih razloga je Radames u Aidi pa danas i u svijetu nema pravoga tumača te uloge. I drugi Verdijevi likovi – a poznato je koliko je on bio nesmiljen prema tenorima – nisu Bušljeti predstavljali problem. No bio je dovoljno mudar da se ne upusti u Otella svjestan da ipak nije pravi dramski tenor.
Potvrda Bušljete u talijanskom belkantističkom repertoaru bio je i Riccardo na premijeri Krabuljnog plesa u švedskoj verziji, u kojoj je opera u Splitu izvedena 1983. pod ravnanjem Nikše Bareze, jedna od najboljih realizacija Verdija u nas. Bušljetin raskošan glas, primjerena tehnika, lake i sigurne visine i posvemašnja pjevačka sigurnost činile su ga odličnim tumačem i toga lika. S lakoćom je svladavao sve složene zahtjeve uloge. Godine 1985. u Zagrebu je bila premijera Trubadura. Gost dirigent Edoardo Müller bio je oduševljen da dramski tenor pjeva cabalettu (strettu) u C-duru. To je Bušljeta izvodio sigurno i s lakoćom.
Bio je suvereni sudionik i drugih važnih opernih događanja u nas kao što je bila premijera Norme u zagrebačkoj Operi 1980. s Ljiljanom Molnar-Talajić i Dunjom Vejzović pod vodstvom Mire Belamarića u režiji Vlade Habuneka. Svojom kreacijom Pollionea ravnopravno se nosio sa slavnim partnericama i pokazao da s jednakim žarom i posvemašnjom glazbenom sigurnošću može tumačiti i glazbu ranog belkanta. Imponirao je savršenim mirom i upravo europskim odnosom prema sceni, liku i partnerima. Nenad Turkalj napisao je u dvotjedniku OKO 16. – 30. listopada 1980.: „Njegov Pollione sugestivno je vladao svim opasnim visinama, živio u punim zaobljenim belkanto frazama i u ansamblima prednjačio sjajem i ljepotom timbra.“
Bušljetov glas bio od prirode dovoljno snažan pa je i u verističkom repertoaru pjevao prirodno, s lakoćom, bez forsiranja. Njegovi Cavaradossi, Turiddu, Chénier bili su raskošni i vokalno bogati s potrebnom primjesom dramatike koja nikada nije narušavala vokalnu liniju. Njegov francuski pjesnik revolucionar Chénier blistao je punim sjajem na otvorenju obnovljene zgrade HNK-a Split u svibnju 1980., a za njegova Turiddua na glasovitoj premijeri Cavallerije rusticane u režiji Giancarla Del Monaca u Zagrebu Turkalj je u dvotjedniku OKO od 4. – 18. ožujka 1982. pisao: “Viktor Bušljeta s punom prezentacijom svog sočnog tenora, rafinirano je dočarao lik veoma blizak Verginoj noveli po kojoj je nastao libreto Cavallerije: mangup i samoživi seoski ljepotan koji olako srlja u propast.“ Bio je i sjajan pjesnik Rodolfo u Puccinijevoj La Bohème.
No Bušljeta je tumačio i uloge izvan talijanskog opernog repertoara. Tako je u Rijeci pjevao Werthera na premijeri istoimene opere Julesa Masseneta, u Zagrebu Don Joséa u Carmen. Okušao se i kao Herman u Pikovoj dami za kojega je 1976., dobio je Nagradu Milke Trnine. A imao je smisla i za komiku pa je s uspjehom tumačio Don Jeromea u Vjenčanju u samostanu Sergeja Prokofjeva.
Istaknuto mjesto u repertoaru Viktora Bušljete zauzimalo je i hrvatsko operno stvaralaštvo. Sokolovića u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca pjevao je na sceni, a sudjelovao je u koncertnoj praizvedbi njegove opere Rudari ili Planinska boginja 1983. godine. Adela u operi Adel i Mara Josipa Hatzea pjevao je na Splitskom ljetu 1980. Sudjelovao je u koncertnoj izvedbi Porina Vatroslava Lisinskog i odlomaka iz opere Oganj Blagoja Berse. Snimio je nekoliko odlomaka iz opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. Studijske snimke Porina i Rudara zacijelo su među najboljima u Fonoteci Hrvatskoga radija. Pjevao je 1979. i na praizvedbi skladbe Credo, legenda o mojoj zemlji Borisa Papandopula u Zagrebu te iste godine na Dubrovačkim ljetnim igrama.
U Milanu je godine 1982. Bušljeta nastupio na koncertu kojim se obilježavala stota godišnjica smrti velikoga talijanskoga nacionalnog junaka Giuseppea Garibaldija (1807-1882). U monumentalnom zdanju dvorca obitelji Sforza pjevao je ariju Macduffa iz Verdijeva Macbetha i sudjelovao u prizoru molitve iz Rossinijeva Mojsija. Sudjelovao je u važnim manifestacijama kao što je 1978. bio Svečani koncert u povodu 35-godišnjice sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka maticom zemljom.
Bušljetin glas lirico-spinto prema dramskom tenoru velikog raspona s ujednačenim položajima, osobito sigurnih i blistavih visina, kao i urođena visoka muzikalnost i lakoća u pjevanju te visoko profesionalan odnos prema postavljenim mu zadaćama dva je desetljeća bio jedan od temelja hrvatske glazbene reprodukcije.
Jedinstven i neponovljiv, nenadomjestiv, Viktor Bušljeta umro je 26. listopada 2020.u Rijeci. Kako se danas zaboravlja sve ono što je bilo prije, točan datum njegove smrti nije objavljen u tisku.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. studnog 2020.
