Inscenacija u sukobu s partiturom i glazbena dekonstrukcija klasika

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Georges Bizet, Carmen, dir. Marcello Mottadelli, red. Arnaud Bernard

• 
  
  Posljednji je put Bizetova Carmen, jedno od najizvođenijih djela standardnoga opernog repertoara, premijerno postavljena u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu u glazbenom obliku u kojem ju je zamislio njezin skladatelj 1996. godine. Dirigent je bio Nikša Bareza, koji je postavio djelo u izvornom obliku, kao opéru comique, s govorenim dijalozima umjesto naknadno skladanih recitativa Ernesta Guirauda; inscenaciju je ostvario Milko Šparemblek, a u naslovnoj ulozi bila je, u posljednjoj svojoj premijeri te opere, tada 54-godišnja Ruža Pospiš-Baldani koja je sa slavnim partnerima kao Carmen nastupala u nekoliko najuglednijih opernih kuća svijeta (njujorški Metropolitan, londonski Covent Garden, Bečka državna opera). Najnovija operna premijera Hrvatskoga narodnog kazališta, a još više ona iz 2007. godine (dirigent Johannes Wildner, redatelj Philipp Himmelmann), prilično se udaljila od izvorne verzije, pri čemu mislim primarno na glazbeni dio tih predstavâ.

  Wildner–Himmelmannova Carmen bila je radikalno skraćena. Ova nova, koju su realizirali dirigent i ravnatelj Opere Marcello Mottadelli te redatelj Arnaud Bernard, također je skraćena, ali i izvedena sa znatno smanjenim sastavom zbora i orkestra, što je kazalište u najavama predstave pravdalo slijeđenjem epidemioloških preporuka. No treba napomenuti da taj „smanjeni sastav” orkestra ne znači samo manji broj sviračâ (npr. manje gudačâ kako bi svi mogli stati u orkestralnu rupu), nego je djelo izvedeno sasvim preorkestrirano, tako da su npr. puhači reducirani uglavnom na samo jednu dionicu po vrsti puhaćega glazbala.
  
  No – spomenimo barem najupadljivije primjere – orkestralni uvod ciganskoj pjesmi na početku II. čina Bizet je napisao s dvjema flautama, a u orkestraciji Micaëline arije iz III. čina ključnu ulogu imaju četiri roga, a ne neke druge kombinacije istog broja glazbala. Treba zaista imati petlje za izvođenje opere koja se smatra Bizetovim remek-djelom u preorkestriranom ruhu u jednoj profesionalnoj opernoj kući. Bilo bi bolje da je na repertoar stavljeno neko djelo koje se bez posebnih ustupaka može glazbeno izvesti onako kako je i napisano, dakle sa sastavom orkestra takvim da bi on mogao zauzeti svoju prirodnu kazališnu nišu. Među takvim naslovima sigurno se moglo naći mjesta i za jednu Mozartovu operu.

  

  Nova je Carmen ne samo izvedena u sumnjivoj reorkestraciji, nego je i osjetno skraćena. Izbačen je dječji zbor iz I. čina koji prati smjenu straže, cijeli ansambl koji prethodi Micaëlinoj ariji u III. činu te uvodni zbor posljednjega, IV. čina, koji se događa ispred arene u Sevilli. Jedino što bi se moglo pokušati opravdati epidemiološkom situacijom izbacivanje je dječjeg zbora iz I. čina jer možda Zvjezdice, koje inače sudjeluju u takvim zadaćama u HNK, nisu bile na raspolaganju (kako se misli riješiti problem Triju dječaka u Čarobnoj fruli i dječjega zbora u La Bohème, što bi se trebali izvoditi u studenom i prosincu?).
  
  No dječji zbor Carmen zahtijeva i u drugom broju posljednjega čina, koji jest izveden, ali je sopransku dionicu dječjeg zbora zamijenio (odrasli) ženski zbor. Mogla su se načiniti dva osnovna kompromisa, oba bolja od jednostavnog neizvođenja: ili je i u prvom činu dječji zbor trebao izvesti ženski zbor Opere (što nije baš najsretnije rješenje) ili je trebalo u odgovarajućim uvjetima snimiti taj zbor i iskoristiti snimku u predstavi (poslužile bi u krajnjoj nuždi snimke spomenute vrlo kvalitetne Bareza–Šparemblekove predstave). 
  
  

  No izbacivanje dvaju brojeva koje nema veze s koronavirusom nije bilo dovoljno: autorskom timu Carmen je i dalje bila preduga. Valjalo je zato napraviti i ogroman (više od šezdeset taktova!) i ničim opravdan, neoprostiv skok i u duetu Micaële i Don Joséa u I. činu (Parle-moi de ma mère), kao i značajno skratiti sukob Don Joséa i Escamilla u III. činu. Skok načinjen u duetu Micaële i Don Joséa ne pripada onim tradicionalnim skokovima koje su nekoć poduzimali i veliki dirigenti, nego je to sasvim proizvoljan čin dirigenta i redatelja zagrebačke predstave koji je glazbeno i dramatski besmislen, upravo strašan. Takvim mesarenjem partiture izostavljen je središnji dio dueta u kojem čujemo u orkestru (odnosno ne čujemo u zagrebačkoj predstavi) i motiv koji je pratio ulazak Carmen na pozornicu u zboru radnica tvornice cigareta, a uz kojega Don José, kojega je ona bila opčinila svojom pojavom, sada konstatira kako ga majka (putem Micaële, po kojoj mu šalje i poljubac) i izdaleka štiti od toga demona (ljubavi), čime privremeno zbunjuje zaljubljenu Micaëlu.

  Bilo bi zanimljivo vidjeti koji bi dirigent od ikakva ugleda pristao dirigirati Carmen sa svim tim kraćenjima i sa svim kompromisima. Prvo je, u najavi nove sezone, bilo oglašeno kako će dirigirati jedan dirigent, zatim je trebao dirigirati Loris Voltolini, a naposljetku je predstavu ipak preuzeo Marcello Mottadelli, snizivši ovom prigodom kriterije najniže otkako je postao ravnateljem zagrebačke Opere.

  Kako opera nije izvedena u Bizetovoj orkestraciji, što je veliki uteg cijeloj predstavi (preludij prvom činu zvučao je zaista tanko), nije potrebno podrobno prikazivati izvedbu orkestra. Dovoljno je reći da ona očito nije bila temeljito pripremljena, što se pokazalo već od uvodnoga zbora neusklađenošću drvenih puhača. Istina je da je tijekom večeri bilo nekoliko mjesta većega intenziteta, napose u gudačkom korpusu, ali su pokušaji oživljavanja strasti partiture bili nekoliko puta kompromitirani neukusno dugo zadržanim fermatama, tj. koronama.  

  Carmen je izvorno napisana načinom skladanja (neki zbog većih razlika među različitim djelima iz literature 18., 19. i 20. stoljeća dvoje da je riječ o jedinstvenom žanru) opére comique, što podrazumijeva, uz korištenje strofne strukture pojedinih brojeva, među ostalim i korištenje govorenih dijaloga, a ne recitativa kao spojnog sredstva između glazbenih brojeva, što ne znači da opera skladana kao opéra comique ne može sadržavati i recitative. Carmen se već nekoliko desetljeća u uglednim sredinama izvodi najčešće u izvornom ruhu, a tako je, kako rekosmo, izvođena i 1990-ih u Zagrebu, ali ne i u novoj predstavi Hrvatskoga narodnog kazališta, koja se ponovno oslanja na razvučene naknadno skladane Guiraudove recitative umjesto na govorene dijaloge.

  
  
  Carmen kao opéru comique nije želio ni redatelj Arnaud Bernard koji, zanimljivo, potpisuje i scenografiju i oblikovanje videa iako u predstavi nema scenografije (osim stolica), a osim projiciranja natpisa „Carmen” (korisno, da nas podsjeti koju operu slušamo i gledamo!), nisam zamijetio nikakve videoprojekcije. Bernard, koji je s pet ostvarenih inscenacija (Puccinijevi Triptih i La Bohème, Verdijevi Falstaff i Trubadur te sada Carmen) dobro poznat zagrebačkoj publici, maštovit je i talentiran redatelj koji nije od onih redatelja koji nemaju pojma o operi. Neke se njegove inscenacije mogu manje (zagrebački Trubadur) a neke više sviđati, no u novoj je Carmen sasvim promijenio autorsku poetiku potpisavši predstavu bez scenografije i predstavljajući je kao predstavu koja je u dosluhu s ovim našim novim vremenom.

  Pa ako i ostavimo po strani pitanje utemeljenosti ideje da bi teatar trebao oponašati surovu stvarnost, činjenica je da Bernardova inscenacija nije u dosluhu s Bizetovom partiturom, koja je previše određena lokalnim koloritom i žanrom da bi bila uvjerljiva u ovakvoj preinterpretaciji u kojoj je Carmen od početka do kraja predstave, bez ikakve promjene u liku, psihički neuravnotežena krijumčarica droge određena primarno animalnim instinktima (ne znamo je li to u potpunosti režijski zadano ili je dijelom ostvareno i prema idejama premijerne protagonistice). Habanera i Seguidilla s takvom su Carmen u I. činu, u kojem nema ni trunke zavodljivosti u njezinu karakteru, u savršenom neskladu. Bilo bi možda zanimljivo vidjeti snažnu, ali uvjerljivu predstavu tzv. redateljskog teatra koja ide uz partituru a ne protiv partiture, no to ovdje nije slučaj. Ne vidim po čemu je inscenacija nove Carmen u skladu s našim vremenom i što je uopće novo u njoj.
  
  
  
  Pseudopsihološko režiranje preludija prvom činu (uvertire), stolice kao scenografija, vatreno ljubavno grljenje Frasquite i Mercédès u tercetu s kartama iz III. čina, duet Carmen i Escamilla u IV. činu bez Escamilla na pozornici – sve su to elementi koji su već viđeni u nekim drugim inscenacijama nekih drugih opera i koji više ne mogu nikoga iznenaditi. Gotovo je u potpunosti ugušeno i sve komično u ovoj opèri comique s tragičnim završetkom, pa je i čuveni kvintet (Frasquita, Mercédès, Carmen, Remendado, Dancaïre) iz II. čina, pravi biser partiture koji redovito osvaja publiku, bio sasvim blijed, pomalo se i raspadao, a neke pjevačke dionice nisu uvijek ni bile čujne.

  Među solističkim protagonistima najbolji je bio gruzijski tenor Miheil Šešaberidze (u grafiji za potrebe Zapada: Mikheil Sheshaberidze), među tumačima glavnih uloga jedini gostujući pjevač. Čini se da je jedino on uspio iskliznuti od redateljske koncepcije i pokazati i nešto srčanosti, osobito u glasovitoj ariji o cvijetu La fleur que tu m'avais jetée iz II. čina, u kojoj je visoki b pri kraju arije otpjevao na tradicionalan način, a ne u pianissimu, kako traži Bizet. Šešaberidze je uglavnom uvjerljivo reagirao u odnosima s drugim likovima, a pokazao je za naše vrijeme i dobru dozu pjevačke kulture (no i dalje nije blizu idealnom Don Joséu), s ponekad gotovo punim snažnim tonom koji još ne doseže pravi squillo, a koji se – osim ako nije bila riječ o indisponiranosti, odlikuje povremeno i nekim promuklim naslagama.

  Prvu premijeru u matičnoj kući, otkad je početkom godine postala solistica Opere, dočekala je napokon i sopranistica Lana Kos, koju se zbog nastupa na nekim uglednijim pozornicama javnosti predstavlja kao pjevačicu svjetske karijere, iako upućeni znaju da je to ipak malo pretjerano. No ugled pozornicâ, znamo, nije nužno mjerilo kvalitete. Lana Kos je pouzdana pjevačica glasa nemalena volumena, koja se odlikuje tehničkom bazom koja joj je omogućila pjevanje šireg repertoara, što je pokazala i određena doza solidnosti njezine Micaële, donesene doduše ponešto hladno i s premalo legata, ali zamjećujemo – kako u njene Leonore u lanjskom Trubaduru, tako i u njene Micaële – da u tim ulogama nismo čuli osobito lijep glas te postojanje nekih tehničkih slabosti na kojima bi valjalo poraditi: sklonost stisnutom tonu u slabijem donjem registru i nedovoljnu fokusiranost visinâ.
  
  U divnoj ariji u III. činu Je dis que rien ne m'épouvante dosegnula je bez teškoće, ali ne idealno važna mjesta na tonovima b2 i h2, pri čemu je ova druga visina bila više fokusirana od prve. Iako je bilo i fraza donesenih punim tonom s većim intenzitetom, ova interpretacija ni likom ni glasom nema previše veze s Bizetovom Micaëlom koju bi možda, slobodan sam pretpostaviti po njenim ranijim nastupima, Valentina Fijačko Kobić mogla donijeti i toplije i pjevački kvalitetnije, ali ju je kao repriznoga tumača uprava kuće ostavila ovom prilikom u drugom planu.

   

  Budući da ga je redatelj smjestio u dubinu pozornice, a i s obzirom na elemente nazalnog pjevanja, Escamillo Siniše Hapača u Votre toast... u II. činu nije bio osobito čujan ni upečatljiv, a drugačijom artikulacijom od one orkestra usporio je na početku zadan primjereno brz tempo. Prilike za eksponiranje u sukobu s Don Joséom u III. činu nije bilo dovoljno zbog spomenutoga skoka, no inače je bolji dojam ostavio u ansamblima i kratkom duetu s Carmen u IV. činu nego u spomenutoj slavnoj ariji s ansamblom.

  Veliku je dozu scenske energije na premijeri uložila nacionalna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović u naslovnoj ulozi, očito se pronalazeći u redateljskoj koncepciji predstave. No opera je glazbeno-scenska, a ne scensko-glazbena vrsta, i šteta je da je glumački angažman prevladao nad pjevačkim dijelom uloge. Pjevački su dojmljivi bili ciganska pjesma te s visokom glasovnom kontrolom donesena pjesma s kastanjetama s početka dueta s Don Joséom iz II. čina, kao i snažan monolog iz terceta o kartama (s Frasquitom i Mercédès) iz III. čina, ali u ostatku uloge pjevački je dio nerijetko nepotrebno plaćao danak predodžbi o interpretaciji pretjeranim žrtvovanjem ljepote tona i cijelih fraza (Bizetova glazba dovoljno govori!) ili pak pjevušenjem s pola tona u kvazi-pianu umjesto punim tonom. Bila je to Carmen nekima možda pojavno upečatljiva, no s nedovoljno glasovne kontrole i s nedovoljno korištenim prsnim registrom.

  
  
  Uz kućne Tvrtka Stipića kao Remendada i vrlo dobrog Sinišu Štorka kao Zunigu, u ostalim su ulogama nastupili redom mladi pjevači – Florian Tavić (Moralès), Marta Schwaiger (Frasquita), Josipa Gvozdanić (Mercédès) i Jurica Jurasić Kapun (Dancaïre), koji su solidno ispunili povjerene im zadaće, a osobito su se istaknule Schwaiger i Gvozdanić u ulogama šarmantnih Carmeninih prijateljica, čiji je nastup u tercetu s kartama iz III. čina bio možda jedini zaista komičan element u cijeloj predstavi.  

  Zbor je, koliko je god mogao s danim okolnostima, pripremio Luka Vukšić. Zbog smanjenog sastava ponekad su pojedinačni glasovi stršali iz cjeline, ali je i u otežavajućim okolnostima muški zbor ostavio vrlo dobar dojam.

  
  
  Pompozno najavljivana nova Carmen, koja bi navodno trebala biti predstava za ovo naše neobično vrijeme, unatoč redateljskim ambicijama, meni je, moram priznati, bila na premijeri dosadna predstava. Kažu da je ovo izdanje Carmen znamen „novog normalnog”. No ako se predstava podrobnije analizira u kontekstu koji uključuje i nekoliko prethodnih premijera (Trubadur, Lucia di Lammermoor), pokazuje se da je ova Carmen za početnike s nekim svojim elementima – izbacivanje cijelih brojeva, unošenje sumnjivih skokova u one zadržane, nebriga oko odabira adekvatnog izdanja partiture, izostanak umjetničkog integriteta i pristanak na nepotrebne kompromise – zapravo simptomom „starog nenormalnog” koje se njegovalo pod Mottadellijevim direktorovanjem i prije negoli je javnost prvi put čula za koronaviruse.
  
  A kuća koja je prije nekoliko sezona mogla obnoviti Wagnerova Parsifala s visokom kvalitetom orkestralne svirke ili postaviti s kućnom podjelom dvije Verdijeve najdulje opere – Sicilijansku večernju (u francuskom izvorniku!) i Don Carla – ne bi trebala nastaviti djelovati s ovakvim predstavicama u kojima je sve važnije od izvorne partiture (budući da se volimo uspoređivati s ostatkom Europe, kažimo i to da se i u novim okolnostima može ambiciozno: Bečka državna opera krajem rujna obnovila je petosatnu predstavu Don Carlosa u proširenoj francuskoj inačici).
  
  
  
  Ova bi Carmen možda i funkcionirala kad bi glazbena izvedba bila izvrsna i kad bi Zagreb imao nekoliko opernih kazališta pa bi jedno njegovalo i alternativne predstave, no Carmen u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu već dvadeset godina nije izvedena u glazbeno dostojnom izdanju. Stoga nije neopravdano kazati da ovom prigodom nije izvedena Bizetova opéra comique Carmen, nego scensko-glazbena predstava s predloškom u ulomcima iz te opere. No ako bi nam ipak valjalo zbog nečega ovu predstavu pokušati doživjeti ponovno, bilo bi to kako bismo provjerili kakve su Carmen Jelene Kordić i Micaëla Valentine Fijačko Kobić.  

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Premijera: 23. listopada 2020.
  
  Georges Bizet: Carmen (nepotpuna izvedba opere)
  Dirigent: Marcello Mottadelli
  Redatelj: Arnaud Bernard
  Kostimografkinja: Carla Galleri
  Zborovođa: Luka Vukšić

  Uloge:
  Carmen: Dubravka Šeparović Mušović
  Don José: Miheil Šešaberidze
  Micaëla: Lana Kos
  Escamillo: Siniša Hapač
  Zuniga: Siniša Štork
  Moralès: Florian Tavić
  Frasquita: Marta Schweiger
  Mercédès: Josipa Gvozdanić
  Remendado: Tvrtko Stipić
  Dancaïre: Jurica Jurasić Kapun

  Orkestar i Zbor Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 28. listopada 2020.

Piše:

Karlo
Radečić