Bogat i raznolik repertoar
150 godina Hrvatske opere; Zajčevo djelovanje u zagrebačkoj Operi (4. dio)
-
Školovan u talijanskoj opernoj tradiciji, Zajc je veliku pažnju posvećivao izvedbama djela svojega omiljenog skladatelja Giuseppea Verdija, pa je za njegova ravnateljstva u Zagrebu izvedeno devet Verdijevih opera. Ali je i marljivo skladao. Druga opera koju je skladao u Zagrebu bio je Ban Leget. Praizvedena je 16. ožujka 1872. Naslovnu je ulogu opet povjerio svojemu omiljenom Josipu Kašmanu, pjevaču jedinstvene glasovne ljepote, muzikalnosti i modernog pristupa interpretaciji, kojega se uz Mattiju Battistinija (1856-1928) smatra najvećim baritonom posljednjih tridesetak godina 19. stoljeća. Kašman je bio prvi hrvatski Griseille u Boisyskoj vještici i Konrad u Ameliji Ivana Zajca, Devilsov u operi Ciganka irskog skladatelja Williama Michaela Balfea (1808-1870), Mefisto (!) u Gounodovu Faustu koji se tada izvodio s naslovom Margareta, Plumket u Marti Friedricha von Flotowa, Figaro u Rossinijevu Seviljskom brijaču, Alfondo d’ Este u Donizettijevoj Lucreziji Borgiji te Karlo V. u Ernaniju i Rigoletto Giuseppea Verdija. Pjevao je i neke manje poznate uloge.
Zajc je 4. studenoga 1876. predstavio svoju kultnu operu Nikola Šubić Zrinjski i u njoj novoangažiranog baritona koji je trebao popuniti prazninu nastalu nakon Kašmanova odlaska – 34.godišnjega odvjetnika iz Ljubljane Josipa Nollija (1841-1902). U tri godine angažmana Nolli je osvojio publiku. Za Zajčeva ravnateljstva zagrebačkom Operom u njoj je 1882. u Krabuljnom plesu, koji se tada nazivao Čuvidski ples, debitirala Milka Trnina (1863-1941), i iz Zagreba krenula u osvajanje svjetskih scena. Gotovo redovito gostovala je u Zagrebu pa je u istoj godini debija pjevala još Seliku u Afrikanki i Leonoru u Trovatoru, 1883. Margaretu u Faustu i Aidu, 1885. Aidu i Valentinu u Hugenotima, 1886. nastupila je u Trovatoru i Aidi te 1887. u Krabuljnom plesu.
Zajc je školovao i sopranisticu Blaženku Kernic (1870-1947). Debitirala je 1888. u Zagrebu i od 1892. bila je prvakinja Opera u Leipzigu, Dvorske opere u Münchenu, Frankfurtu i Hannoveru. Godine 1899. nastupila je na Bayreuthskim svečanim igrama kao Eva u Wagnerovim Majstorima pjevačima. U Njemačkoj su je smatrali najboljom Evom. Od 1900. bila je Kraljevska bavarska komorna pjevačica. Redovito je gostovala u Zagrebu. Od operne subrete prešla je u dramski pa čak i mezzosopranski repertoar. Kritika je isticala njezinu muzikalnost i krasan glas. Jedna je od najvećih hrvatskih opernih umjetnica međunarodnog ugleda.
S Trninom je na debiju pjevao Ivan Denegri, tadašnji član zagrebačke Opere, budući veliki Giovanni Battista De Negri (1851-1923). Debitirao je 1878. u Bergamu kao Donizettijev Poliuto i došao u Zagreb. Pjevao je glavne uloge u prvim hrvatskim izvedbama Verdijevih opera Nabukodonosor, Traviata, Aida i Moć sudbine. U četiri godine ostvario je 21 ulogu. Zajc je za njega skladao Aleksija u Lizinki i naslovnu ulogu u Tvardovskom te dopisao vrlo tešku ariju Juranića na početku druge slike opere Nikola Šubić Zrinjski. U godini praizvedbe Verdijeva Otella, 1887., potvrdio se kao njegov vodeći interpret uz glasovitog Francesca Tamagna (1850-1905). Godine 1902. ostvario je nekoliko snimaka na kojima se razabire njegov velik i raskošan glas koji je takvim sačuvao i nakon 25 godina karijere. De Negri je redovito nastupao u Scali. U Zagrebu se vjenčao, često je dolazio u posjet gradu u kojemu je počeo karijeru, ali nije više nastupio. Na vrhuncu slave, 1893., pjevao je u Rijeci Otella. Nakon prestanka pjevačke karijere djelovao je kao pedagog u Torinu, u kojemu je i umro.Zajc je školovao i Mariju Prikril, poslije udanu Crnadak (1859-1944), prvu Hrvaticu školovanu u Hrvatskoj koja je djelovala u Hrvatskoj operi. Debitirala je 1877. u ulozi Gabriele u operi Noćište u Granadi njemačkog skladatelja Conradina Kreutzera (1780-1849). Nakon toga, nastupila je kao Agata u Weberovu Strijelcu vilenjaku i Adalgisa u Bellinijevoj Normi Osvajala je glasom neizrecive milozvučnosti, izgledom i plemenitim načinom pjevanja. Bila je ljubimica općinstva, nezaboravna Margareta u Hugenotima, Lucija di Lammermoor, Violetta u Traviati koja se tada izvodila upravo pod tim imenom. Zajc je cijenio njezine pjevačke i scenske sposobnosti i povjerio joj je naslovnu ulogu na praizvedbi svoje Lizinke 12. studenoga 1878., Zlatke na praizvedbi Zlatke 7. ožujka 1885. i Sofije na praizvedbi opere Gospodje i husari 13. listopada 1886.
Kod Zajca je učila i sestra svjetski poznatog znanstvenika Dragutina Gorjanovića Krambergera (1856-1936), Sofija Kramberger. Debitirala je 1879. u naslovnoj ulozi Arline u operi Ciganka i odmah je angažirana. U Zagrebu ostvarila je Leonoru u Donizettijevoj Milostnici (Favoritkinji) i Orsinija u njegovoj Lucreziji Borgiji, dva paža: Oscara u Verdijevu Čuvidskom (Krabuljnom) plesu i Urbana u Meyerbeerovim Hugenotima, zatim Anku na praizvedbi Zajčeve opere Tvardovski i Nastu na praizvedbi Lizinke, Casildu u tada vrlo popularnoj operi Ruy Blas talijanskog skladatelja Filippa Marchettija (1831-1902), Siebela u Faustu, Germainu u opereti Korneviljska zvona francuskog skladatelja Roberta Planquettea (1848-1903), Preziosillu na prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeve opere Moć sudbine, Amneris u Aidi. A onda je krenula u Italiju, ostvarila lijepu karijeru i preporučila Zajcu svojega partnera 25-godišnjeg Ernesta Cammarotu.
Zajc nakon De Negrijeva odlaska nije imao dobrog tenora. Od dolaska u Zagreb 1887. kao Riccardo u Krabuljnom plesu do 1924. Cammarota je bio stup zagrebačkog opernog i koncertnog života. Zagreb ga je prihvatio kao svoje dijete, a on je predanim djelovanjem od gotovo pola stoljeća trajno zadužio hrvatsku kulturu. Nizao je ulogu za ulogom, među ostalima Vasca da Gamu u Meyerbeerovoj Afrikanki, Masaniella u Auberovoj Nijemoj Portičanki, vrlo zahtjevne Arnolda u Rossinijevu Guglielmu Tellu (Vilimu Tellu) i Raoula u Meyerbeerovim Hugenotima. Od ponovne uspostave opere 1894. bio je prvi hrvatski tumač mnogih glavnih tenorskih likova svjetske operne literature, među njima i Verdijeva Otella, i prvi interpret kultnoga lika hrvatske opere, Porina Vatroslava Lisinskog. Jedan je od utemeljitelja Pjevačkoga društva Lisinski.
Za Zajčeva ravnateljstva gostovala je 1877. Ema Vizjak (1844 ili 1847-1913), udana de Nicolesco, u svijetu cijenjena i tražena Ema Wiziak. Rimska primadonna assoluta, o kojoj su pisali Verdi i Čajkovski, vratila se u domovinu u travnju 1877. nakon, kako u tisku piše, „o vrlini i vještini gdje V. izrekoše svoj sud već Mletci, Trst, Milan, Rim, Firenca, Pariz, London, Varšava, Petrograd, Moskva, Buenos Aires i Rio de Janeiro slaveći je velikim ushitom.“ Imala je, uz burno odobravanje općinstva, devet nastupa. Pjevala je Margaretu u Faustu, i Alicu u Robertu Đavlu, kad su Narodne novine u br. 85. napisale kako “ona danas stoji u Europi na glasu jedne od ponajboljih dramatičnih pjevačica, koja zadovoljuje zahtjevom kako talijanske, tako i njemačke pjevačke škole.“ Slijedio je koncert na kojemu je pjevala arije i prizore iz Trubadura, Rigoletta i tada popularne opere La contessa di Amalfi Errica Petrelle (1813-1877).
Uslijedila je ponovno Margareta, pa Leonora u Trubaduru te oproštajni quodlibet, na kojemu je kao dodatak izvela njoj posvećenu pjesmu Domovina Ivana Zajca na tekst hrvatskog književnika i preporoditelja Ilije Okrugića-Srijemca (1827-1897). Po svoj prilici to je pjesma Domovini i ljubavi. Dvadeset osam puta izašla je pred zastor. Na opći zahtjev još je otpjevala Elviru u Ernaniju te Jelenu u 3., 7. i 8. slici Zrinjskog. Tih devet nastupa bilo je ujedno i zbogom Eme Vizjak de Nicolesco svojemu rodnom gradu.
U devetnaest godina ravnateljstva Zajc je predstavio zagrebačkoj publici više od pedeset opera. Jasno je da je iz hrvatskog repertoara izveo trinaest svojih opera i opereta. Veliki Zajc ipak je bio samo čovjek pa je još izveo operu Sejslav ljuti Đure Eisenhuta (1841-1891) i operni prvijenac Lisinskog Ljubav i zloba. Izbjegnuo je Porina, iako je u ansamblu imao idealnog tenora za iznimno zahtjevnu naslovnu ulogu – Giovannija Denegrija.
Na repertoaru su osim Verdijevih opera (uz već spomenute i Macbeth) bile: Prodana nevjesta Bedřicha Smetane, Donizettijev Ljubavni napitak, Vesele žene windsorske Otta Nicolaia, Robert Đavo Giacoma Meyerbeera, Mjesečnica (Mjesečarka) Vincenza Bellinija, Nijema Porzičanka Daniela Françoisa Aubera, tada popularne opere Krišpin i kuma (Crispino e la comare) braće Luigija (1805-1859) i Federica (1809-1877) Ricci, Ruy Blas Filippa Marchettija (1831-1902) i Gvaranac brazilskog skladatelja Antônija Carlosa Gomesa (1836-1896) ali i opereta u rangu opere Šišmiš Johanna Straussa, Gioconda Amilcarea Ponchiellija i Židovka Jacquesa Halévyja. Wagner se nije izvodio jer za njega nije bilo ni vokalnih ni instrumentalnih snaga, a za slavensku operu očito nije vladalo zanimanje. No, ipak toliki broj naslova koji su se manje-više redovno izvodili impozantan je broj i za današnje prilike, pogotovo uzimajući u obzir da je Zajc krenuo zapravo ispočetka.
Kakva je bila kvaliteta izvedaba, pogotovo prilično manjkavog orkestra može se zamisliti. No sam Zajc koji je predstavama dirigirao bio je vrstan dirigent a u ansamblu je, osim već navedenih, bilo još nekoliko doista dobrih pjevača. Bilo je i zanimljivih gostovanja. Nakon velikog potresa koji je 9. studenoga 1880. oštetio i kazalište, repertoar je nešto sužen, više su se održavali koncerti opernih arija i prizora, tzv. Quodlibeti.
Prvo razdoblje stalnog djelovanja zagrebačke Opere bližilo se kraju. Uzdrmana potresom kazališna zgrada s vremenom je postala nepogodnom za izvedbu većih opernih djela, i posljednjom predstavom, zapravo opernim koncertom 31. svibnja 1889. Opera je prestala djelovati.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 14. listopada 2020.